Wp/cnr/Prva crnogorska električna centrala

Cettinje - Staro Cetinje

Prva crnogorska električna centrala - prvo javno električno osvjetljenje Cetinja, simbolizovali su crnogorski ulazak u novo doba velikoga svjetskog tehničkoga i tehnološkog progresa.

Osvjetljenje u doba Petra II Petrovića Njegoša

Pored niza tekovina koje je ostvarila u XIX i XX vijeku, Crna Gora je među prvima na Balkanu realizovala i sistem električne javne rasvjete na svojemu gradskom području. Bilo je to na Cetinju, prvom elektrificiranome gradu u državi Crnoj Gori. Taj događaj simbolizovao je crnogorski ulazak u novo doba velikoga svjetskog tehničkoga i tehnološkog progresa. Još 1833.godine, crnogorski vladar, vladika i pjesnik Petar II Petrović Njegoš je, kako piše njegov savremenik i kasnije crnogorski državni sekretar Vuk Vrčević u svojemu djelu "Ogranci za istoriju Crne Gore" (sveska 1. objavljena na Cetinju 1950.godine), nabavio mašinu za "elektriziranje šanatura" (senatora), dakle, za osvjetljenje "Državne kuće"(Biljarde) kao zgrade ondašnje crnogorske vlade - Senata i ujedno vlastite vladarske rezidencije.

Cettinje – Manastir i Biljarda

Prvobitna rasvjeta na ulicama Cetinja

Na Cetinju i većima crnogorskim gradovima u doba vladavine knjaza Nikole, od 1860.godine, za uličnu rasvjetu korišćeni su fenjeri na petroleju. Upotreba ovoga vida rasvjete naročito je intenzivirana krajem XIX vijeka. Tada je na Cetinju ovaj način rasvjete zamijenjen plinskima lampama. Način i trajanje osvjetljenja regulisano je posebnim pravilom, a osvjetljenje ulica bilo je višesatno u noćnima časovima. Postojala je i gradska rasvjeta korišćena najčešće neđeljama, praznicima i u doba raznih i veoma čestih svjetkovina. Vijesti o takvoj upotrebi ulične rasvjete, svečanome osvjetljavanju grada i čestima svečarskim iluminacijama donosila je oficijelna crnogorska štampa, u prvome redu "Glas Crnogorca". Za rasvjetu su korišćene i acetilenske bogen lampe i druga sredstva. Crnogorska štampa je izvijestila javnost da je Beograd 1893. godine dobio električnu rasvjetu. U potonjoj decenciji XIX vijeka javnost je u Crnoj Gori upoznata sa informacijama o električnoj energiji i njenoj praktičnoj upotrebi.

Glas Crnogorca o Nikoli Tesli

U to vrijeme fenomen električne energije i njene upotrebe domaćoj čitalačkoj publici predstavljan je vezivanjem za Nikolu Teslu (Smiljan,10.7.1856 - Njujork,7.1.1943.). O njemu je na stranama "Glasa Crnogorca" često pisano. Od 1892. do 1910.godine, objavljeno je u zvaničnom "Glasu Crnogorca" dvadesetak tekstova o ovom velikanu nauke i genijalnom pronalazaču. Na stranicama ovog lista Tesla je karakterisan kao "kralj elektriciteta", "prvi elektrik na svijetu", "živa zvijezda našeg jata", "nesumljivo najjači um na polju elektrotehničkih nauka","stožer oko kojeg se sva elektrotehnička nauka okreće"... No nije samo Tesla istican kao genije nauke i pronalazaštva. Pisano je o njegovim vrlinama. U velikom broju njih istican je njegov crnogorski nacionalni identitet. "Glas Crnogorca" je u broju od 25.septembra 1893.godine, u tekstu "O Nikoli Tesli" pisao da je Tesla Crnogorac, potvrđujući to njegovim takvim samoizjašnjenjem iz lista "Čikago Herald". Čitava ova dvodecenijska epoha s kraja XIX i početka XX vijeka koja prethodi elektrofikaciji Cetinja, u cetinjskoj, odnosno crnogorskoj štampi protekla je u veličanju pronalaska električne energije i Nikole Tesle kao velikog naučnika i pronalazača iz ove oblasti. Na taj način uzdignuti kult Nikole Tesle bio je u funkciji reklame prve primjene električne energije u Crnoj Gori skorom javnom elektrifikacijom crnogorske prijestonice. Uvažavanje i poštovanje prema Nikoli Tesli, država Crna Gora i njen suveren, knjaz Nikola potvrdili su odlikujući ga Ordenom knjaza Danila I drugog reda,1895.g, čime je postao titularni vitez Crnogorskog krsta za nezavisnost.

Cettinje – Prodaja petroleja

Plinsko ulično oisvjetljenje

Prvi pisani dokaz da se uvođenje električnog osvjetljenja smatralo izvjesnim, potiče iz 1906.godine. Takvo uvjerenje je iznio cetinjski mehaničar Petar Drecun koji je te godine najavio skoru elektrifikaciju Cetinja, a zatim Podgorice. Zbog toga je od ministra unutrašnjih djela tražio novčanu pomoć za odlazak u Budimpeštu na šestodnevno predavanje o generatorima na plinski pogon. Iako je već do tada ovaj iskusni mehaničar 15 godina radio kao majstor u bečkoj fabrici "Gaser" njegovom zahtjevu se nije udovoljilo. Najava elektrifikacije Cetinja saopštena je člankom "Električno osvjetljenje na Cetinju" objavljenim 9. maja 1909.godine u "Cetinjskom vjesniku". U njemu se navodi da povodom predstojećeg knjaževog jubileja - pedeset godina vladavine, koji se proslavlja naredne godine, treba uvesti električno osvjetljenje Cetinja. Krajem novembra 1909.g. cetinjska gradska uprava je izvršila probno osvjetljenje prostora oko Vlaške crkve plinskim lampama sistema " Aladin " poslije čega je iskazala zadovoljstvo njihovim tehničkim svojstvima. Probe su izvršene i sa plinskim lampama sistema "Auto lux ",koje su isto tako pokazale dobra svojstva za planiranu praktičnu namjenu. Cetinjska gradska uprava je posljednjeg dana decembra te godine donijela odluku o javnom gradskom osvjetljenju. Objavljen je poziv zainteresovanim firmama dvije neđelje iza toga u zvaničnom " Glasu Crnogorca " sa datim rokom da najdalje do 1/14.februara 1910.godine podnesu ponude za osvjetljenje Cetinja lampama sistema "Aladin", "Auto lux" ili nekim sličnim sistemom. U pitanju je bilo osvjetljenje na plin. Lampe toga tipa već ranije korišćene su na Cetinju za osv-jetljenje prilikom praznika i svetkovina. Odluka gradske uprave bila je inicirana željom da se svečani jubilej 5o.godišnjice vladavine kralja Nikole 15/28.avgusta 1910. godine proslavi sa uvedenim stalnim uličnim osvjetljenjem. Na konkursnu objavu javile su se dvije firme od kojih jedna iz Češke, a druga iz Njemačke.

Elektrifikacija

Njemačka firma je svojim planom ponudila podizanje hidrocentrale na Rijeci Crnojevića iz koje bi se Cetinje snabdijevalo električnom energijom. Krajem marta 191o. godine ponudu za električno osvjetljenje Cetinja poslao je Emanuel Kraus iz Trsta koji je sa svojim br-atom Oskarom još 19o8.godine osnovao firmu "Emanuele Kraus-Trieste / Ufficio tehnico industriale" za nabavku i montažu industrijske opreme i motora. Nakon provjere informacija o ovoj firmi posredstvom ambasade Austro-Ugarske na Cetinju, cetinjske vlasti donose odluku o podizanju elek-trične centrale. Uprava Cetinja je pregovore sa partnerom okončala sredinom maja, a 18.5.191o. zaključila je sa njim Ugovor uz saglasnost Ministarstva unutrašnjih djela knjaževine Crne Gore. Ovim Ugovorom se Uprava Cetinje obavezuje da preduzeću "Emanuel Kraus" iz Trsta ustupa koncesiju za izgradnju i rad električne centrale na Cetinju, u trajanju od 3o godina i da za taj period neće nijednom drugom preduzeću dozvoliti da obavlja ovu djelatnost u crnogorskoj prijestonici, bilo da je u pitanju osvjetljenje gasom ili na neki drugi način, niti će osnivati preduzeće koje bi se bavilo proizvodnjom struje. Izuzeti su slučajevi kada struju za osvjetljenje ulica i javnih zgrada, iz tehničkih razloga ovo akcionarsko društvo ne može obezbijediti, cetinjska gradska uprava će dozvoliti osvjetljenje od drugog izvora napajanja grada električnom energijom. Uprava se obavezala da akcionaru besplatno odobri postavljanje podzemne i nadzemne prenosne mreže i da za nju koristi državne zgrade. Ukoliko prenosna mreža bude postavljena na zemljištu ili kućama u privatnom vlasništvu, uprava se obavezala da će vlasnicima narediti da dopušte njeno instaliranje. Preduzeće "Emanuel Kraus" je trebalo da formira akcionarsko društvo ( a.d. ) na Cetinju, u trajanju od 3o godina,pod nazivom "Crnogorsko akcionarsko društvo za elektriku" za rukovođenje električnom centralom u crnogorskoj prijestonici. A.d."E.Kraus" se obavezalo da električnu struju proizvodi u dovoljnim količinama za osvjetljenje, industrijske i druge svrhe, tokom čitavog dana i noći, iako zbog tehničkih razloga prodaja struje za industrijske svrhe može biti ograničena samo na dnevne časove. Ulična rasvjeta mora biti upaljena s prvim mrakom, a svjetiljke su gorjele do svanuća, s tim što su sve svjetiljke morale gorjeti do ponoći, a nakon toga polovina njih. Posebnim članom bila je utvrđena cijena struje za različite vrste osvjetljenja i mnogobrojne namjene.

Cetinje

Obaveze koncesionara

Društvo "Emanuel Kraus" se ugovorom obavezalo da, najdalje do 2o.8.191o.godine, instalira postrojenja i da do tog datuma osvijetli glavnu gradsku ulicu, a istovremeno i knjažev(kraljev) dvor, prestolonašljednikov dvor, dvor knjaza Mirka, Vladin dom, Ministarstvo vojno, Vojni stan, Kraljevsko pozorište "Zetski dom" i Đevojački institut. Iza toga, u roku od šest mjeseci, morali su dobiti struju sve institucije u prijestonici i svi potrošači, a grad je morao biti potpuno osvijetljen. Kao garanciju za izvršenje ovog ugovora, Društvo je moralo da položi u neku crnogorsku banku 4o.ooo kruna, s tim što će mu se polovina tog deponovanog iznosa vratiti kada izvrši obaveze čiji je rok 2o.avgust, a preostali dio kada osvjetljenje Cetinja bude potpuno završeno. Vijest da će Cetinje uskoro dobiti električno osvjetljenje 22.maja 191o.godine objavljena je u novinama. Poslije potpisivanja Ugovora, Emanuel Kraus je izvršio nabavku dizel-motora, generatora i druge opreme za električnu centralu. Najveći dio opreme kupljen je u Beču i Gracu. U Gracu su kupljena dva dizel motora od po 6o KS, i dva generatora od po 55o kwa. Za dva mjeseca, od početka juna do početka avgusta 191o.godine, Kraus je uspio da instalira postrojenje za ele-ktričnu centralu na Cetinju i da uvede osvjetljenje u Kraljev Dvor, dvije glavne ulice i još neke državne zgrade. Električne instalacije najprije su bile postavljene u knjaževom dvoru, i to već početkom jula 2o1o.godine. Sredinom jula postavljeni su podzemni kablovi u jednoj od glavnih magistralnih gradskih ulica(ulici Baja Pivljanina). Kasnije je okončan rad na instaliranju postrojenja i gradske rasvjete i na podizanju zgrade električne centrale koja je za prvo vrijeme dobila privremeni smještaj u zgradi Vladinog doma "pod volat" bez ikakve novčane naknade. Zgrada za električnu centralu napravljena je u najkraćem roku. Za potrebe njene izgradnje firma braće Kraus otkupila je oko 24oo kvadratnih metara zemljišta u blizini Austro-Ugarskog poslanstva u Bajovoj ulici. Na toj lokaciji podignuta je kamena zgrada ravnog krova, kvadratnog oblika, očuvana do današnjeg dana. Upošljavala je na dan početka rada pet elektrotehničara i mehaničara, a ubrzo se širio njen izvršiteljski, tehnički dio radnog personala.

Dvorac

Električno osvjetljenje Cetinja

U članku koji je povodom jubileja objavljen u "Glasu Crnorca", navodi se, da je u subotu 14.avgusta 191o.godine u 21 čas, počelo električno osvjetljenje grada.Tada je počela sa radom električna centrala na Cetinju, pod nazivom "Crnogorsko poduzeće za elektriku". Shodno Ugovoru sa a.d. Kraus, tj. sa "Crnogorskim poduzećem za elektriku" osvijetljeni su dvor kralja Nikole, dvor prestolonašljednika Danila, dvor knjaza Mirka, sve vladine institucije, Kraljevsko pozorište "Zetski dom", Đevojački institut, sva poslanstva(ambasade), Vozna pošta, ulična rasvjeta sa preko 1oo svjetiljki i više od 6o privatnih kuća, a potom ubrzo i svi ostali potrošači u gradu. Električna centrala je proizvodila trofaznu struju, a ukupna dužina visokonaponske mreže je iznosila 35oo metara, da bi potom bila uvećana. Cijena struje za jednu sijalicu od 2o svijeća bila je oko 1,5o perpera mjesečno. O veličini tog izdatka govori komparativni podatak, da je u to vrijeme niži državni činovnik imao mjesečnu platu oko 1oo perpera, a glavni urednik "Cetinjskog vjesnika" 4oo perpera, pa je prvome za troškove potrošnje električne struje bio potreban 67 dio mjesečne plate, a drugome 267 dio stalnog mjesečnog primanja.Potvrđuje to, da je mjesečna cijena potrošnje po jednom sijaličnom mjestu bila izuzetno jeftina. Za rasvjetu Cetinja korišćene su sijalice firme "Osram", jednog od najpoznatijih svjetskih proizvođača ove vrste proizvoda. Prva sijalica "Osram" koja je bila u upotrebi na Cetinju 191o.godine sačuvana je i do dan danas i nalazi se u vlasništvu porodice Pravilović. Radi kvalitetnog snabdijevanja grada električnom strujom duž gradskih ulica bile su instalirane luksuzne trafostanice u formi oblih do tri metra visokih metalnih kabina tamno zelene boje od kojih je jedna u neposrednoj blizini dvora kralja Nikole očuvana do danas. Elektrificiranje Cetinja bio je značajan događaj u razvoju grada. Njime je gradski život dobio jednu novu modernu formu i standard građana uzdignut na najviši nivo. Postepeno se širila primjena električne energije, najprije za osvjetljenje, a zatim, za rad električnih uređaja i pogone industrijskih postrojenja.

Kućanski električni aparati

Odmah nakon uvođenja električnog osvjetljenja na Cetinju, "Crnogorsko poduzeće za elektriku" ponudilo je građanima veliki izbor aparata za grijanje, kuvanje i čišćenje. Najpoznatiji trgovac elektrouređajima za domaćinstvo bio je ugledni cetinjski privrednik Nikola Knežević preko čije trgovine su cetinjski potrošači snabdijevani kompletnim asortimanom elektrouređaja za domaćinstvo: rešoima, peglama, elektročetkama za čišćenje tekstila, prvobitnim usisivačima, gramofonima i ostalim modernim aparatima. Trgovačku ponudu elektrouređaja za domaćinstvo iz tog vremena, donosi svojim reklamama sa grafičkim i foto prilozima ondašnja cetinjska štampa. U luksuznim cetinjskim zdanjima, rezidencijama, dvorovima, palatama, ambasadama, vladinim zdanjima i privatnim vilama, instalirana su luksuzna osvjetljenja. Tako je naprimjer ambasada(poslanstvo) Austro-Ugarske imala u svojem zdanju sedam najluksuznijih tipova lustera i fenjera proizvođača firme "Ditmar" iz Beča.

Istorijat uvođenja električne struje

Cetinje je ovako elektrificirano 191o. godine kao prvi grad u Crnoj Gori, znatno prije crnogorskih primorskih opština koje su se nalazile pod vlašću Austro-Ugarske. Elektrificirano je među prvim gradovima na Balkanu, iste godine kad i Novi Sad, deset godina poslije Dubrovnika (19oo), 15 poslije Sarajeva (1895) i 17.godina nakon Beograda (1893). Međutim, prva inicijativa o elektrifikaciji crnogorske prijestonice datira iz 1898.godine, kada je inž. Andrija Radović, oficijelni državni zvaničnik sa odobrenjem crnogorske državne vlasti tražio od italijanske firme "Ing.A.Riva Monneret and comp." iz Milana 22.1o.1898.godine, da napravi projekat hidroelektrične centrale na Rijeci Crnojevića iz koje bi se Cetinje napajalo električnom energijom. Bilo je to samo tri godine nakon prve hidroelektrane sistema "Tesla-Westinghouse" na Nijagari. Kako ekonomska situacija Crne Gore nije bila povoljna za realizaciju ovog projekta, elektrificiranje Cetinja je uslijedilo 191o.godine. Cetinje je osnivanjem "Crnogorskog poduzeća za elektriku" kvalitetno riješilo pitanje elektrificiranja grada. Zabilježeni su i slučajevi kraćih prekida, u inače urednom snabdijevanju grada električnom energijom, koji su hitno otklanjani. Za prekide u redovnom napajanju grada električnom strujom vlast je propisala rigorozne kazne, pa je npr. kaznom od 1oo perpera kažnjena električna centrala za jedan prekid struje od nekolika minuta. Od septembra 1913.godine, crnogorska vlast pokreće aktivnost za otkup električne centrale od inostranog vlasnika. Cetinje je bilo inicijator elektrificiranja i drugih crnogorskih gradova, te je 1o.8.1913. podignuta električna centrala u Baru. Podizanje prve električne centrale na Cetinju je bio uvod u crnogorske planove za izgradnju prve hidrocentrale u Crnoj Gori. Državljanin Austro-Ugarske, inžinjer Ante Dešković, Hrvat iz Dalmacije, je februara 1911.g. tražio od crnogorske vlade dodjelu koncesije za izgradnju hidroelektrane na rijeci Morači. U svojem elaboratu iznio je tezu da je upotreba električne energije u Crnoj Gori, u oblasti industrije, poljoprivrede i saobraćaja, preduslov njenog ekonomskog razvitka. Predlagao je podizanje hidrocentrale snage do 9o.ooo KS, i dalekovoda od nje do Bara, sa priključcima za Cetinje, Nikšić, Podgoricu i Ulcinj. Predlagao je i uvođenje električnog tramvaja. Njegov smjeli plan predviđao je otvaranje nekoliko hiljada novih radnih mjesta. Dešković je bio poznat crnogorskoj vladi još od 19o1.godine . Od tada je bio stalno prisutan u Crnoj Gori kao zastupnik italijanskih i austrijskih firmi. Crnogorska vlada je inž. Antu Deškoviću dala dvije koncesije za izgradnju hidrocentrale kod manastira Morača i kod Donje Gorice. Nakon jednoglasnog usvajanja u crnogorskoj skupštini od strane svih 53 prisutna poslanika, kralj Nikola je aprila 1911. potpisao Zakon o koncesiji koja se daje inž.Antu Deškoviću sa Pućišta na Braču za podizanje hidrocentrale na rijeci Morači kod Donje Gorice. Projekat je previđao obim investicije do 5 miliona perpera, rok izgradnje od 4 godine, oslobađanje od poreza i prireza na period od 2o godina, rok važenja koncesije od 6o godina i lociranje Administrativne uprave ovog Udruženja na Cetinju. Za drugu hidrocentralu snage do 3ooo KS Deškovićevog projekta kod Donje Gorice, rok izgradnje je bio dvije godine, a investicija obima do 2.miliona perpera. Početak Prvog balkanskog rata 25.9./8.1o.1912.g. je onemogućio realizaciju Deškovićevog projekta. Ali ovaj preduzimljivi vizionar nije oklijevao. On je decembra 1912.godine ponudio crnogorskoj vladi prenos koncesije na "Anonimno društvo hidrauličnih sila Crne Gore" sa sjedištem u Parizu, i da podrži neke promjene u koncesionom ugovoru. Crnogorska vlada je izrazila spremnost i volju da udovolji novom Deškovićevom potezu koji je aprila 1914. ušao u proceduru zakonskog usvajanja. I pored izrazite želje, spremnosti i odluke da vlada konačno krene u realizaciju ovog grandioznog i kapitalnog projekta, prvi svjetski rat 1914.g. je prekinuo sve aktivnosti, a Dešković postaje zvaničnik u crnogorskoj vladi koji je mjesto načelnika Ministarstva građevina u njoj obavljao i u egzilu iza 1918. godine.

Period nakon I svjetskoga rata

Električna centrala na Cetinju je poslije 1918.g. promijenila vlasnike. Umjesto braće E i A. Kraus, to su sada bili Cetinjani, braća Lale i Niko Zuber (Novakovići). Godine 1927.g ova centrala je povećala svoju snagu nabavkom jednog dizel - motora od 15o KS marke Braun - Boveri koji je za 5o KS bio snažniji od dotadašnja dva. Do 1945.g.elektrocentrala na Cetinju raspolagala je sa potpuno novom opremom od tri dizel-motora, dvije dinamo mašine i jednim generatorom napajući sa tim ojačanim tehničkim energetskim parkom elektro-mrežu dužine 17 kilometara.U periodu između dva svjetska rata cijena električne struje na Cetinju za 1 KWH iznosila je 8 dinara.Električna centrala braće Zuber sa Cetinja, bila je u ovom periodu pokretač izgradnje elektrocentrale na Lovćenu za potrebe snabdijevanja električnom strujom tamošnjeg novopodignutog sanatorijuma za plućne bolijesti.

Prva hidrocentrala "Podgor"

Tokom 1939.i 194o.godine izgrađena je i prva hidrocentrala "Podgor". Nalazila se nedaleko od istoimenog sela u Crmnici. Puštena je u rad marta mjeseca 1941.g. Raspolagala je snagom od 3oo KW, a njena osnovna namjena bila je da proizvodi struju za rad pumpi koje su dopremale vodu za Cetinje. Planirano je bilo da višak struje koji proizvede bude namijenjen Cetinju, ali dalekovod koji bi povezao "Podgor" i Cetinje nije izgrađen do 1945.godine. Hidrocentrala "Podgor" imala je kamenobetonsku branu sa kanalom za dovođenje vode do postrojenja, dužine 11oo metara. Mašinsko postrojenje centrale činile su dvije turbine marke "Ganc", snage 25o i 15o KS i dva generatora.Podiz-anje hidrocentrale "Podgor" realizovano je s ciljem da ona strujom snabdijeva Cetinje. Do početka drugog svjetkog rata 6.4.1941.g. bio je završen samo manji dio visokonaponske mreže od Podgora do sela Višnjica od 88 stubova visine 1o metara.

Planovi za hidrocentralu na Morači

Za izgradnju hidrocentrale na Morači, koja bi koristila i vode rijeke Tare, postojalo je interesovanje i 1939.godine. Tada je inž. Milan Pećinar izradio pretprojekat, u kome su iznijete ideje slične Deškovićevim. Ovaj projektant predlaže izgradnju jednog dužeg ili više kraćih tunela, kojima bi se voda iz Tare prevela u Moraču, i tako znatno uvećala snaga buduće hidrocentrale. Deškovićeva ideja o podizanju hidrocentrale na Morači, i prevođenju vode iz Tare u korito ove rijeke, ponovo je aktuelizovana 1939. i 194o.godine poslije više od četvrt vijeka. Bankar i biznismen Nikola Zuber, vlasnik električne centrale na Cetinju, bivši cetinjski gradonačelnik, raniji narodni poslanik i industrijalac Blažo Anđelić zatražili su od Banske uprave Zetske banovine, u čijem okviru je onda egzistirala Crna Gora, odobrenje za podizanje grandiozne hidrocentrale na Morači iskorišćavanjem vodene snage Tare. Svoj zahtjev su temeljili na idejnom projektu inžinjera Deškovića. Namjera im je bila da hidrocentralu podignu nedaleko od manastira Morača, a njihov projekat je predviđao podizanje velike brane nedaleko od Kolašina, kako bi se obrazovalo veliko jezero, iz koga bi se voda tunelom prevela u kanjon Morače. Tunel bi izlazio kod grebena Vučje, te bi dobijeni pad iznosio oko 6oo metara. Branu kojom bi bila stvorena velika akumulacija, trebalo bi podići u klancu Tare, kod lokaliteta Markov kamen, nešto niže od ušća rijeke Plašnice. Visina brane je bila predviđena 4o metara, dužina 25o.m. da bi se na površini od 377 ha dobila akumulacija od 26.miliona metara kubnih. U projekcijama je postojala i varijanta da se brana podigne kod ušća rijeke Oćibe, mada bi ona bila duža za 2oo metara, a količina akumulirane vode znatno manja. Za prevođenje vode iz jezera u Moraču bila su planirana dva tunela - jedan od 82oo metara, a drugi od 11oo, kao i dovodni kanal do postrojenja centrale, dužine 125o metara. Postojala je i druga trasa izgradnje tunela i kanala, sa cijenom koštanja aproksimativnoj prvoj varijanti. Snaga hidrocentrale na Morači u varijanti gradnje brane kod Markovog kamena iznosila bi 644oo KS, a u preostaloj varijanti sa branom kod ušća Oćibe, 577oo KS.

Period poslije Drugoga svjetskog rata

Poslije drugog svjetskog rata ponovno je stavljena u pogon hidroelektrana Podgor, najjače i najmodernije električno postrojenje u tom periodu u Crnoj Gori. Radovima na građevinskoj rekonstrukciji ovog objekta upravljao je inž. Vladislav Molodenski, elektromašinskim dijelom Blažo Špadijer, a popravkom cjevovoda Risto Rundo. Na radovima je učestvovalo 3o radnika. Rekonstruisana hidrocentrala "Podgor" sa jačinom od 27o KW bila je i dalje najmoćnija električna centrala u Crnoj Gori.

Mratinje

Izgrađeni kapaciteti poslije Drugog svjetskog rata

Vlada federalne Crne Gore je na svojoj sjednici od 22.8.1945.g. obrazovala "Federalno električno preduzeće" Crne Gore sa zadatkom njene elektrifikacije. Jedna od prvih aktivnosti FEP-a CG bila je izgradnja hidroelektrane Obod kod Rijeke Crnojevića jačine 15 KS. Epoha velikih poduhvata u elektrifikaciji Crne Gore traje od 195o.g. do 1965. i dalje do 1991. godine. U ovome periodu podignute su hidrocentrale "Mušovića Rijeka" (puštena u rad 24.5.195o.g.), "Slap Zete"(8.6.1952.g.), "Glava Zete"(9.3.1955.), "Perućica" (mjeseca decembra 196o.), "Mratinje"(28.3.1976.g. Nakon puštanja u rad nazvana je HE "Piva") i termoelektrana "Pljevlja" (2o.11.1983.g.). Pionirski koraci cetinjske elektrocentrale iz 191o. godine multiplikovani su izgradnjom ovih postrojenja i cijelog energetskog sistema države Crne Gore. Uspomenu na prvu električnu centralu na Cetinju i u Crnoj Gori kao i na elektrifikaciju Cetinja 191o.godine čuva i svjedoči Tehnički muzej u ovom gradu, smješten u prostorijama prvog "Crnogorskog poduzeća za elektriku" u kompleksu današnje firme cetinjske Elektrodistribucije u ulici Baja Pivljanina.