Wp/cnr/Petar II Petrović Njegoš

Petar II Petrović Njegoš (Njeguši, 1. novembar 1813 — Cetinje, 19. oktobar 1851) je crnogorski državni poglavar, vladika Crnogorske pravoslavne crkve i književnik.

Mladost

Petar II Petrović Njegoš je rođen na Njegušima, od oca Toma Markova, brata vladike Petra I, i majke Ivane Proroković. Na krštenju je dobio ime Radivoje, odnosno Rade.

Vladika Petar I uzeo ga je kod sebe 1825. godine da ga školuje i pripremi za svog nasljednika. Njegoš je školu učio u manastiru Savina, kod sveštenika Josifa Tropovića. U ovom manastiru boravio je oko dvije godine. Prije Tropovića, Njegoša su osnovama pismenosti učili cetinjski kaluđer Misail i Jakov Cek, sekretar Petra I. Uticaj na Njegoševo obrazovanje imao je i Sima Milutinović Sarajlija, koji je, kod budućeg crnogorskog gospodara probudio ljubav prema poeziji i dao mu osnovne pojmove iz mitologije i narodnog stvaralaštva i razvio Njegoševo interesovanje za filozofiju.

Neposredno poslije smrti Petra I, pred okupljenim glavarima i narodom, na guvnu ispred Cetinjskog manastira, pročitan je testament po kome njegov sinovac, Radivoje - Rade Petrović, postaje zakoniti nasljednik na vladarskom tronu. Skupština crnogorskih i brdskih glavara potvrdila je ovaj izbor. Arhimandrit manastira Ostrog, Josif Pavićević po crkvenim pravilima zamonašio je vladičinog nasljednika. U monaštvu je dobio ime Petar. U februaru 1831. godine, prizrenski vladika Hadži Zaharija Antonija rukopoložio je Petra II za jeriđakona i jereja i proizveo ga za arhimandrita u Uspenskoj crkvi na ostrvu Kom, na Skadarskom jezeru.

Njegoš kao vladar

Ciljevi Njegoševe državne politike mogu se svesti na četiri načela:

rad na političkom oslobođenju Slovena u cjelini;

proširenje teritorije Crne Gore;

izgradnja unutrašnjeg pravno-administrativnog i vojnog uređenja i

podizanje vjerskog, prosvjetnog i kulturnog života naroda (čime je stvarao ugled Crnoj Gori u svijetu).

Na samom početku Njegoševe vladavine, javili su se otpori njegovoj vlasti od strane crnogorskog guvernadura. Potpomognut glavarima, Njegoš je ukinuo čin guvernadura 1830. godine, a posljednjeg guvernadura, Vuka Radonjića, proćerao je iz Crne Gore 1832. godine. U oktobru 1831. formirao je Praviteljstvujušći senat crnogorski i brdski. Iste godine formirao je Gvardiju i Perjanike. Promijenio je sastav centralnih i lokalnih organa u čitavoj zemlji. Uspio je da stvori jak državni aparat koji je odlučno sprovodio odluke centralne vlasti. Time je značajno suzbijena plemenska autonomija i stvoreni su uslovi za jedinstvo države. Od 1833. godine, uvedena je opšta poreska obaveza. Ustanovio je državnu blagajnu i budžet od poreza i pomoći koju je dobijao od Rusije. Organi koji su vršili sudsku vlast, održavali red u provincijama, sprječavali sukobe i čuvali granicu, plaćani su iz državne kase. Od 1837. godine ostvarivani su redovni poreski prihodi, a plemena koja su odbijala da plaćaju državni porez, bila su kažnjavana. Podigao je Biljardu 1838. godine i u njoj smjestio Senat i svoju rezidenciju.

Unutrašnje prilike u Crnoj Gori u vrijeme Petra II opterećivali su crnogorsko-osmanski pogranični odnosi. Crnogorski vladar je preduzeo dva neuspješna napada za oslobođenje Podgorice krajem 1831. i početkom 1832. godine. Nakon dva napada na Podgoricu, Njegoš je odustao od daljih sukoba sa Osmanlijama, a na održavanju mira između Crne Gore i osmanskog carstva insistirala je i Rusija, glavni zaštitnik i pokrovitelj Crne Gore u tom periodu. Međutim, nemira na crnogorsko-osmanskoj granici je uvijek bilo, kako prema Hercegovačkom tako i prema Skadarskom sandžaku. Nesporazumi između Crne Gore i hercegovačkog paše, bili su oko Grahova. Grahovo je bilo zborno mjesto hajdučkih četa koje su iz Crne Gore upadale u Hercegovinu. Te čete je pomagao i podstrekavao Petar II, koji je želio da Grahovo uključi u sastav Crne Gore. Zbog toga su izbili sukobi između hercegovačkog Ali-paše Stočevića Rizvanbegovića i Njegoša. Do većeg sukoba došlo je na Grahovu 1836. godine, kada je osmanska vojska porazila crnogorsku. Njegoš je nastavio da pomaže Grahovljane tako da je Ali-paša na kraju pristao da se mirnim putem riješi ovaj spor. Na Grahovu su se sastali vladika i Ali-paša. Sporazum o miru postignut je 20. oktobra 1838. Po ovom sporazumu, Grahovo je ostalo u sastavu Osmanskog carstva, ali su stanovništvu date povlastice i garantovana im je bezbjednost i imovina. Konačan sporazum o razgraničenju Crne Gore i Osmanskog carstva prema Hercegovini, potpisan je 24. septembra 1842. godine u Dubrovniku.

Razvijajući jaku propagandu među brđanskim i hercegovačkim plemenima, vladika Petar II je imao namjeru da ujedini pravoslavno stanovništvo u borbi protiv Osmanlija. Jedan od najopasnijih neprijatelja takvim vladičinim planovima bio je Smail-aga Čengić. Zbog toga je vladika u toku 1840. godine, pozivao tri puta drobnjačke i moračke glavare da se dogovore o načinu kako da ubiju Smail-agu. Jedna četa Drobnjaka napala je 23. septembra na logor Smail-age na Mljetičku. Poslije kratke borbe, Smail-aga je ubijen.

Mnogo više problema Njegoš je imao sa osmanskim upravnicima iz Skadra, a naročito sa Osman-pašom Skopljakom, koji je postao skadarski paša 1843. godine. Osman-paša je tokom 1846. godine, dok je Njegoš boravio u Austriji, organizovao pobunu u Crmničkoj nahiji. Pobuna je ugušena 1847. godine, a vođe pobune su nešto kasnije uhvaćeni i likvidirani. Osman-paša je podmićivao Kuče, Vasojeviće, Bjelopavliće i Pipere i tako na direktan način uticao da se u ovim plemenima formira i održava jaka turkofilska politička struja, koja је bila brana integraciji ovih plemena u crnogorsko državno tkivo.

Vladika Petar II Petrović Njegoš umro je od tuberkuloze, 31. oktobra 1851. godine, upravo u vrijeme najtragičnije za Crnu Goru, kada se Omer-paša Latas pripremao da je napadne. Sahranjen je najprije u Cetinjskom manastiru, a zatim su njegovi zemni ostaci prenijeti u kapelu na Lovćenu, koju je podigao 1845. godine. Testamentom je naredio da njegov nasljednik bude njegov rođak Danilo I Petrović Njegoš.

Njegoš i Rusija

Njegoš se zavladičio 1833. godine u Rusiji, đe je posvećen (hirotonisan) za mitropolita.

U vrijeme Njegoševog boravka u Rusiji, predśednik Senata, Ivan Vukotić i viceprezident, Matej Vučićević, uspostavili su vezu s nezadovoljnim glavarima u namjeri da preuzmu vlast. Po dolasku, Petar II је obojicu proćerao iz zemlje. Kada je 1836. godine izbila glad u Crnoj Gori, ispoljeno je nezadovoljstvo i njegovom vladavinom. Zbog intriga koje su oko Petra II kružile, ruska vlada je obrazovala specijalnu komisiju na čelu sa konzulom Jeremijom Gagićem, da ispita osnovanost ovog nezadovoljstva. Istraga se za Petra II Petrovića Njegoša povoljno završila. Teške unutrašnje i spoljašnje okolnosti uslovile su njegov drugi odlazak u Rusiju 1837. godine. I ovom prilikom u Petrogradu je dobro primljen. Prihvaćeno je da se Crnoj Gori, radi jačanja državne vlasti, ubuduće daje subvencija od 80.000 rubalja u asignacijama. Pomoć Crnoj Gori je uvećana sa hiljadu na devet hiljada dukata. S Njegošem je iz Rusije u Crnu Goru doputovao potpukovnik Jakov Ozereckovski, da za cara lično prikupi obavještenja o Crnoj Gori, potom da pruži korisne savjete vladici i da razmotri sve optužbe na njegov račun. Nakon Ozereckovskog, u Crnoj Gori su boravili ruski emisari, rudarski oficir Jegor Kovaljevski i oficir Čevkin.

Njegoš i Austrija

U odnosima između Crne Gore i Austrije, tokom Njegoševe vladavine, glavni predmet nesporazuma je bila nedefinisana granica između ove dvije zemlje, kao i pitanje statusa i vlasništva nad manastirima Podmaine i Stanjevići, koji su se nalazili na austrijskoj teritoriji, ali su bili u vlasništvu crnogorskih mitropolita. Pošto su odnosi između Crne Gore i Austrije zbog ovih pitanja bili zaoštreni, Austrija je predložila vladici razgraničenje u pograničnim spornim krajevima. U noti koju je bečka vlada poslala Njegošu i Senatu, Crna Gora se tretira kao nezavisna država sa kojom je nužno uspostaviti korektne odnose u obostranom interesu. Vladika, u početku, nije htio pristati na razgraničenje kakvo je predlagala Austrija. On je zahtijevao da Austrija prethodno prizna crnogorsko pravo na Stanjeviće i Podmaine, ali ova nije htjela na to pristati. Njoj je bilo naročito stalo do toga da konačno istisne Crnogorce iz Primorja, prijeteći da će im, ako na to ne pristanu, zabraniti Pazar u Kotoru i prekratiti svaku trgovačku vezu Crne Gore i Boke. Vladika je na kraju bio prinuđen da pregovara sa Austrijom o razgraničenju. Prethodno je prodao Austriji manastir Maine 1837. godine, a tokom povlačenja granice između Crne Gore i Austrije, prodao je i manastir Stanjeviće 1839. godine. Za oba manastira Njegoš je dobio 35.000 talira. Sporazum o konačnom razgraničenju je potpisan 1841. godine uz rusku arbitražu, pošto je posao na razgraničenju nekoliko puta prekidan, a bilo je i oružanih sukoba.

Njegoš o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi

U pismu Josifu Rajačiću 2. oktobra 1832. Njegoš veli:

„Vaše Preosvjaščenstvo, Milostivi Gospodine! S najvećim ushićenjem imao sam čest i sreću primiti Vašega Preosvjaščenstva prepočteno pismo od 27 prošastoga mjeseca o.g., u kome sam vidio Vaša blagoprijatna izraženija radi blagostojanija crnogorske pravoslavne crkve, o kojoj Vaše Preosvjaščenstvo otečesko popečenije nosi. Ja Vam imenom mojim i imenom cijeloga Crnogorskoga naroda prepokorno blagodarim i molim Vaše Preosvjaščenstvo i u buduće sadržati mu arhijerejsku blagost i na Vaš blagoslov pošiljati.“

Njegoš nudi pomoć Hrvatima i Srbima

Njegoš je 1848. godine bio u vezi s hrvatskim banom Josipom Jelačićem i nudio mu je vojnu pomoć od 2.000 Crnogoraca.

Takođe je istim povodom održavao prepisku s guvernerom Dalmacije Johanom fon Turskim, koji je u pismu Njegošu od 2. novembra 1848. napisao (napomena - čitati u originalu):

„u smotreniju pošiljanja Crnogoraca po kojemu sovjetovatelno bi bilo ovu ekspediciju ne preduzimati ili je posle otložiti, jerbo bi to, može biti, gospodina Bana ne u malu nepriliku...“

U pismu od 17. novembra 1848. godine Njegoš guverneru Turskom odgovara:

„Istina je da su spremni da budu u pomoći svojoj braći Hrvatima, jedno po jedinoplemenosti, a drugo po njihovoj prirođenoj naklonosti vojničke trudove snositi. Viđeći ja da moja sobraća Srbi i Hrvati pokazuju se najavno da pravcem idu naklonjeni k narodnosti i k poredku, i mene je ista misao oduševljavala koja i Crnogorce, ako ustanak Srbah i Hrvatah ne bi bila slijepa neka podstreka, koja bi na obšte naše poruganije pred svijetom služila. Kada bi ovo posljednje bilo, Boze me sačuvaj od toga učastija, tada bi ja njih za najposljednji narod u svijetu držao, tada bi mi se mrsko bilo njihovijem bratom nazvati. Ako su oni najsramotniji put izdajstva zakonosti svoje sreċe izabrali, pa kada bih ja u tome njihovijem učastnikom bio, onda bih se krio od sunca i od ljudih.“

Njegoševa štamparija i prve škole u Crnoj Gori

Njegoš se već na početku svoje vladavine odlučio da radi na unapređivanju prosvjetnih prilika u Crnoj Gori. Od novčane pomoći koju je dobio u Rusiji, godine 1833., vladika je kupio štampariju i nabavio veliki broj knjiga za crkvene potrebe, kao i za ličnu biblioteku.

Prvu svjetovnu školu u Crnoj Gori, Njegoš je otvorio 1834. godine na Cetinju; škola je radila u Cetinjskom manastiru.

U novoosnovanoj štampariji publikovan je prvi crnogorski godišnjak i časopis „Grlica“ (1835–1839). U ovoj štampariji Njegoš je štampao svoja djela: Lijek jarosti turske, Pustinjak cetinjski (1835), Oda stupljenija na presto Ferdinanda I imperatora austriskoga i kralja madžarskoga i pr. i pr. i pr.; kao i Trebnik (1837); djela Dimitrija Milakovića: Srbska gramatika – sastavljena za crnogorsku mladež i Srbski bukvar; djelo: Preprava za istoriju sveta, Augusta Ludviga Šlecera; Dika crnogorska, Sime Milutinovića Sarajlije; Narodne srpske poslovice i druge različne, kao one u običaj uzete riječi, Vuka Stefanovića Karadžića.

Njegoševa štamparija i prve škole u Crnoj Gori

Njegoš se već na početku svoje vladavine odlučio da radi na unapređivanju prosvjetnih prilika u Crnoj Gori. Od novčane pomoći koju je dobio u Rusiji, godine 1833., vladika je kupio štampariju i nabavio veliki broj knjiga za crkvene potrebe, kao i za ličnu biblioteku.

Prvu svjetovnu školu u Crnoj Gori, Njegoš je otvorio 1834. godine na Cetinju; škola je radila u Cetinjskom manastiru.

U novoosnovanoj štampariji publikovan je prvi crnogorski godišnjak i časopis „Grlica“ (1835–1839). U ovoj štampariji Njegoš je štampao svoja djela: Lijek jarosti turske, Pustinjak cetinjski (1835), Oda stupljenija na presto Ferdinanda I imperatora austriskoga i kralja madžarskoga i pr. i pr. i pr.; kao i Trebnik (1837); djela Dimitrija Milakovića: Srbska gramatika – sastavljena za crnogorsku mladež i Srbski bukvar; djelo: Preprava za istoriju sveta, Augusta Ludviga Šlecera; Dika crnogorska, Sime Milutinovića Sarajlije; Narodne srpske poslovice i druge različne, kao one u običaj uzete riječi, Vuka Stefanovića Karadžića.

Njegošev književni rad

Petar II Petrović Njegoš spadao je u najobrazovanije vladare i državnike svoga vremena. U originalu je čitao Volterova djela, Igoa, Bifonovu Prirodnu istoriju i Puškina. Održavao je veze sa poznatim književnicima svoga doba: Vukom Karadžićem, Ivanom Mažuranićem, Stankom Vrazom, Petrom Preradovićem, Ljudevitom Gajom i drugima. Savremenici ističu da je Njegoš odlično vladao ruskim, francuskim i italijanskim i koristio se njemačkim jezikom. Petar II Petrović Njegoš je u svojoj ličnosti sjedinio pravoslavnog mitropolita, državnika, pjesnika i filozofa.

Poezijom se bavio od svoje 14 godine. Prve pjesme napisao je pod uticajem epske narodne poezije koja je ostavila snažan trag na njegovo cjelokupno stvaralaštvo. Među prvim sastavima je šaljiva pjesma o nekim ćeklićkim svatovima. U Pjevaniji crnogorskoj i hercegovačkoj, Sima Milutinović je 1833. godine, objavio pet Njegoševih junačkih pjesama. Godine 1834. Njegoš je štampao i prvu zbirku od deset pjesama. Među njima se ističu pjesme: Zarobljeni Crnogorac i Crnogorac k svemogućem Bogu. Iste godine je izdao četiri junačke pjesme: Pjesma za Vida i Mirčetu, Vuk prijatelj ovčji, Udarac na Martiniće i Lijek jarosti turske. Njegoš je napisao blizu osamdeset lirskih i epskih pjesama. Najveći broj objavljen je za života.

Četrdesetih godina, Njegoševo stvaralaštvo prelazi u višu fazu. Opaža se nov kvalitet u iskazu, duhu, misli i jeziku. Nove poetske strukture pokazuju da je Njegoš ovladao najvišim formama stvaralaštva. Iz takve inspiracije 1844. godine rođena je pjesma Misao. Ova pjesma je neka vrsta prologomene za poznati spjev Luča mikrokozma. Ključne ideje, kao i motiv Luče, nalaze se ovđe u nešto manje razvijenoj formi.

Njegoševo najzrelije filozofsko djelo je „Luča mikrokozma“ koju je posvetio svom učitelju, Simu Milutinoviću Sarajliji. Djelo je štampano 1845. godine u Beogradu. Naziv djela je simboličan. Luča označava: duh, ideju, česticu duhovnog ognja u čovjeku. Predstavlja umjetnički oblikovanu verziju čovjekova života u preegzistenciji u novoplatoničarskom smislu. Opisuje se stanje prije stvaranja svijeta, zatim stvaralačke sile koje su sudjelovale u procesu organizovanja i stvaranja. Ukazuje se zatim na cilj stvaranja i pravila svjetskog poretka. Luča mikrokozma je jedna kompletna kosmogonija i teogonija u značajnoj mjeri srodna antičkim djelima koja su pokušala da odgonetnu tajnu stvaranja i smisao čovjekove egzistencije na zemlji.

U Luči je došlo do najvećeg pjesničkog izraza sve bogatstvo Njegoševe misli i njegova unutrašnja potreba da pruži odgovor na složene probleme egzistencije. Da bi izrazio svoje osnovne zamisli o: čovjeku, svijetu, Bogu, besmrtnosti, vasioni, prvom uzroku, zakonima prirode, Njegoš se poslužio religiozno-mitološkom fabulom. No, dublje poznavanje teorijskih osnova „Luče mikrokozma“ upućuje na pretpostavku da je fabula spjeva u funkciji pjesnikovog izrazitog zanimanja za filozofsko-metafizičke probleme, za konkretne odredbe svjetskoga bića kao što su: duh, materija, svjetlost, priroda, supstancija, kretanje, atomi, prostor, vrijeme, vječnost, kosmos, haos, beskrajnost, konačnost, uzročnost, svrha, nužnost, slučajnost, proces... Te odredbe uključio je u svoj generalni pogled na svijet. Spjev nastoji da odgovori na brojna antropološka, ontološka, religiozna i metafizička pitanja. Ovđe se mogu pratiti uticaji: Hesioda, Publije, Vergilija, Dantea, Šekspira, Bajrona, Lesinga, Klopštoka, Miltona, Getea, Lamartina, Biblije i dr.

Tokom boravka u Beču 1846. i 1847. godine, Njegoš je u štampariji jermenskog monaškog reda Mehitarista objavio svoje najveće i najznačajnije književno djelo Gorski vijenac (1847). Po mnogim autorima, ovo je i najveće djelo jugoslovenske literature. Formalni predmet „Gorskog vijenca“ je istraga poturica, istorijski događaj u Crnoj Gori s početka 18. vijeka. Međutim, stvarni predmet spjeva je borba neprestana. Riječ je o sukobu ljudi, naroda, civilizacija, njihovih ideja i pogleda, suprotstavljenosti različitih filozofskih i religioznih pravaca i shvatanja svijeta. „Gorski vijenac“ je politička drama čiji je glavni predmet sloboda i oslobođenje naroda, po čemu zauzima izuzetno mjesto u patriotskoj literaturi. Služio je kao nadahnuće mnogim generacijama za književni i umjetnički čin. Podlogu „Gorskog vijenca“ čine epska narodna svijest i etika, uticaj eminentnih djela svjetske literature i povezanost sa mnogobrojnim filozofskim uticajima toga vremena. U „Gorskom vijencu“ je sadržana gotovo sva prošlost crnogorskog naroda, njegov moral, kultura, iskustvo, psihologija, tradicija, politička i društvena misao.

Prva Njegoševa knjiga Pustinjak cetinjski (prvotno nazvana Glas kamenštaka), napisana je 1833., a štampana 1834. na Cetinju. Pored navedenih djela, napisao je „Svobodijadu“ (epski spjev u deset pjevanja, u kome se slave crnogorske pobjede nad Turcima i Francuzima), „Kulu Đurišića“ i „Čardak Aleksića“, a objavio je i zbirku narodnih pjesama „Ogledalo srpsko“. Posljednje djelo koje je Njegoš napisao je Lažni car Šćepan Mali, objavljeno u Trstu 1851. godine. Njegoševo djelo „Slobodijada“ objavio je u Zemunu, 1854. godine, nakon Njegoševe smrti, Ljubomir Nenadović.

Godine 1927. je Njegošev „Gorski vijenac“ Dušan Bogosavljević preveo s crnogorskog na srpski jezik.[4] To je učinjeno, kako kaže dr Žarko Đurović, da bi Srbi mogli lakše razumjeti Njegoševo djelo, jer je Njegošev „original za njih bio nerazumljiv.“

Njegoševa kapela

Njegošev mauzolej na Lovćenu

Danilo I Petrović Njegoš je prenio Njegoševe ostatke na Lovćen 1855. godine. Nevrijeme i gromovi su rastrošili kapelicu, ali je knjaz Nikola I 1879. godine, poslije ratnih pobjeda, obnovio kapelu i stavio gromobran.

Kad je Austro-Ugarska u Prvom svjetskom ratu osvojila Crnu Goru, Njegoševa je grobnica bila teško oštećena djelovanjem K.U.K. topništva.

Njegoševe kosti su prenijete na Cetinje 12. avgusta 1916. godine. 23. septembra 1925., kralj Aleksandar I Karađorđević je sagradio, po ideji potpuno novu kapelu na vrhu Lovćena i izvršio svečani prenos Njegoševih kostiju u kapelu i mramorni lijes. Međutim, taj čin kralja Aleksandra, među Crnogorcima je shvaćen kao uvreda nacionalnog ponosa, te je, nakon 1945. godine, pokrenuta kampanja da se njegova kapela sruši i da sami Crnogorci Njegošu sagrade dostojnu grobnicu.

Na mjestu stare crkvice, podignut je početkom 1970-ih mauzolej, po arhitektonskom rješenju Ivana Meštrovića.

Spomenici

Njegošev spomenik u Prčanju

Njegoševa bista u Prčanju, postavljena je 1954. godine, neposredno ispred ulaza u Župnu crkvu posvećenu Rođenju Bogorodice. Crkva je najveći vjerski objekat u Boki Kotorskoj.

Njegoševa bista, rad vajara Ivana Meštrovića, postavljena je 1954. godine, na platou ispred ulaza, okrenuta prema moru, neposredno ispod niše u kojoj je kip Apostola Petra. Ova bista je zapravo jedan od odlivaka Meštrovićeve skulpture iz 1932. godine, a koju je on poklonio Odboru za podizanje Njegoševog spomenika u Beogradu. Bez obzira na motiv, postojanje biste pravoslavnog vladike u sklopu jednog katoličkog hrama predstavlja svojevrstan kuriozitet. Takođe, interesantno je da je Njegoševa bista ispred katoličke crkve u Prčanju, prvi javni spomenik, posvećen Njegošu u Crnoj Gori.

Njegošev spomenik u Podgorici

Njegošev spomenik u Podgorici, postavljen je 1956. godine, u Njegoševom parku ispred zgrade Crnogorskog narodnog pozorišta i rad je akademskog vajara Sretena Stojanovića. Skulptura je urađena prema nacrtu koji je 1951. godine, objavljen u časopisu Stvaranje, kao jedan od mogućih modela za Njegošev spomenik na Cetinju. Podgorička skulptura je prvi od tri odlivka, koji su pored Podgorice, postavljeni u Beogradu i Rimu. Nakon višegodišnjeg traženja lokacije, spomenik Petru II Petroviću Njegošu, postavljen je 1994. godine na platou između Filozofskog fakulteta i Rektorata univerziteta u Beogradu. Njegošev spomenik u Rimu postavljen je 2005. godine, u parku Villa Borghese nedaleko od istorijskog centra grada i poznatog trga Piaza del Popolo. Na postamentu, na tabli od travertina, na italijanskom jeziku je napisano poeta e vescovo principe del Montenegro („Pjesniku, vladici i princu Crne Gore“). Monumentalna skulptura, u Rim je stigla kao poklon crnogorske Vlade.

U Podgorici je postavljena i Njegoševa skulptura, koju je 1974. godine, u Likovnoj koloniji Danilovgrad, uradio akademski vajar Matija Vuković. Danas je postavljena ispred zgrade Novinsko izdavačke kuće „Pobjeda“.

Njegošev spomenik na Ivanovim koritima

Na Ivanovim koritima su 1997. godine, postavljene biste svih vladara iz dinastičke kuće Petrović Njegoš, zahvaljujući privatnoj inicijativi, i sve su rad akademskih vajara braće Svetomira i Svetozara Radovića. Grupisane su na malom prostoru, a centralno mjesto zauzima spomen bista Petra II.

Njegošev spomenik u Herceg Novom

U okviru obilježavanja jubileja 150. godina od Njegoševog boravka u Herceg Novom, ispred crkve sv. Spasa na Toploj, 1975. godine podignuta je spomen bista. Njegoš je u ovom Manastiru boravio od 1825. do 1827. godine, đe je stekao osnovno obrazovanje kod igumana Josifa Tropovića. Bista je izlivena u bronzi i rad je akademskog vajara Draga Đurovića, a bistu je svečano otkrio književnik Meša Selimović.

Ostali spomenici u svijetu

Njegošev spomenik u Trebinju je otkriven u maju 1934. godine. U pitanju je bronzani kip, rad akademskog vajara Tome Rosandića koji se školovao u Beogradu i Beču u ateljeu Ivana Meštrovića. Spomenik je poklonio svom rodnom gradu Jovan Dučić smatrajući da se „ovim aktom odužuje i svom rodnom mjestu i velikom geniju“. “Ponešen ljepotom velikih gradova, u kojima je imao priliku da živi ili boravi, Jovan Dučić je želio da dio ovih metropola prenese u rodno Trebinje.“ Dučić je svoju zamisao predočio prijateljima i od tadašnjih vajara zatražio da mu izrade kipove pojedinih velikana. Prvi mu se odazvao Toma Rosandić, koji je Dučiću darovao Njegoševu bistu izlivenu u Mađarskoj, za čiju je izradu iskorišten jedan austrougarski trofejni top. Dučić je izradio kameno postolje u Trebinju i dao da se ureže natpis o njegovom poklonu. Na otkrivanju spomenika Njegošu u Trebinju, došao je i kralj Aleksandar Karađorđević. Otkrivanje spomenika izazvalo je za ono vrijeme veliku pažnju javnosti, a pratila ga je trodnevna svečanost.

Njegošev spomenik podignut je u Klivlendu u Ohaju u Sjedinjenim Američkim Državama. Spomenik je podignut 1936. godine.

Spomen bista u Lovćencu, postavljena je 19. jula 2012. godine. Bista je rad Ivana Meštrovića i posljednji je poznati primjerak odlivka orginala iz 1932. godine, postavljen u javnom prostoru.

Njegoševa bista je postavljena na platou sa južne strane Gradske kuće u Kruševcu, a otkrivena svečano 2. jula 1971. godine. Djelo je poklonila Kruševcu, povodom njegovog jubileja, supruga autora Sretena Stojanovića (1898-1960), akademskog vajara iz Beograda. Prilikom otkrivanja Njegoševe biste, u Kruševcu je organizovan veliki miting poezije uz učešće najpoznatijih pjesnika i naučnih radnika iz Beograda i Crne Gore.

Isti rad Draga Đurovića, Njegoševa spomen bista, koja je postavljena u Toploj, našla je svoje mjesto i u Kijevu, u Ukrajini. Postavljena je 13. juna 2013. godine. Bronzana skulptura postavljena je u parku Nacionalnog tehničkog univerziteta „KPI“ u okviru kulturne saradnje između Ukrajine i Crne Gore.

Njegoševe stvari nakon njegove smrti

Njegoševe lične stvari su propadale i gubile se nepovratno; tome su doprinosile promjene vlasti, ratovi, urbanističko širenje Cetinja, a ponajviše nemar i neshvatanje njihovog značaja. Njegoš je, međutim, čuvao svaki papirić i svaku sitnicu. Netragom su nestali njegova odjeća, oružje, pera, diviti i čibuci. Knjige s njegovim primjedbama na marginama godinama su se vukle po cetinjskim školama i nestajale. Od sveg namještaja, od slika iz njegovih soba, od ličnih stvari, preživjela je jedna fotelja. Preživjelo je i više njegovih portreta, i to izvan Crne Gore.

Njegov bilijar je izgorio u hotelu na Durmitoru, kad su partizani 1942. godine spalili Žabljak. Kule i ogradni zidovi Biljarde su porušeni, a ona prepravljena.

Brijest kraj Biljarde je pośečen da bi se napravilo mjesto spomeniku ubijenom kralju Aleksandru Karađorđeviću.

Njegoševe topove su odvukli austrijski okupatori u svoje livnice. Nestali su i njegovi rukopisi, čak i najvažniji: Luča mikrokozma i Šćepan Mali.

Viđi još

Izvori

Istorijski leksikon Crne Gore / [autori Šerbo Rastoder ... et al.]. – Knj. 5: Per-Ž, Podgorica : Daily Press, 2006, str. 999-1002.
Tomović, Slobodan: U povodu 175 godina Njegoševa rođenja, Susreti: revija Matice iseljenika Crne Gore, god. IX, br. 100 (januar 1989), str. 28.

Poveznice