Wp/cnr/Danilo I Petrović Njegoš

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnrWp > cnr > Danilo I Petrović Njegoš
Jump to navigation Jump to search

Danilo I Petrović Njegoš (Njeguši, 6. juna 1826. — Kotor, 13. avgusta 1860), bio je vladar Knjaževine Crne Gore. Knjaz Danilo I vodio je agresivnu i lukavu politiku prema svojim spoljašnjim i unutrašnjim neprijateljima. Tokom njegove vladavine, Crna Gora je postala sekularna država umjesto teokratije iz vremena vladika. Protiv Osmanskog Carstva je vodio dva rata, a poslije drugog su određene granice između Crne Gore i Osmanskog carstva. Na unutrašnjem planu je reformisao Crnu Goru i slamao plemensku autonomiju. Knjaz Danilo je ubijen u atentatu 1860. koji je u osveti izvršio Todor Kadić iz plemena Bjelopavlića.

Biografija[edit | edit source]

Dolazak na vlast[edit | edit source]

Danilo je bio sin Stanka i Krstinje Petrović Njegoš. Zbog niskog rasta je dobio nadimak Zeko. Voljom Petra II je za njegovog nasljednika određen je Danilo Stankov Petrović. Kao i njegov stric Petar II, ni Danilo nije dobio pravo religiozno obrazovanje. Nije čak ni želio da postane vladika, već je želio da se oženi. Do Danilovog punoljetstva i završetka školovanja u inostranstvu trebalo je da, po testamentu, Crnom Gorom upravlja predsjednik Senata, Njegošev rođeni brat i Danilov stric Pero Tomov Petrović. Poslije smrti Petra II, i pored Njegoševe volje, u Crnoj Gori su postojala još dva pretendenta na prijesto, i to Njegošev brat i Danilov stric Pero Tomov Petrović i Đorđije Savov Petrović. Kako je Njegoševa dugotrajna bolest pred smrt nalagala prelazak vlasti na Senat, glavari su bili naklonjeni da preuzmu vlast od Danila. Poslije Njegoševe smrti, Senat je pod uticajem Đorđija Petrovića (najbogatijeg Crnogorca u to vrijeme) proglasio Pera Tomova za kneza.

U vrijeme Njegoševe smrti Danilo se nalazio u Beču. Po povratku na Cetinje Danilo je saznao da se njegov stric Pero uselio u Biljardu i preuzeo vlast. Čak je i Senat dana 9. septembra 1851. godine izabrao Pera Tomova za gospodara Crne Gore. Danilo je u borbi za vlast pokazao upornost i surovost koje će obeležiti njegovu vladavinu. Insistirao je da glavari poštuju Njegoševu volja. Senat i skup glavara proglašavaju ga 1. januara 1852. godine za vladara Crne Gore. Dana 1. marta 1852, Senat po odluci Sveopšteg crnogorskog zbora odlučio da Crna Gora postane nasljedno knjaževstvo. Prije definitivnog odlučivanja ko će biti Njegošev nasljednik i po izmirivanju Crmničana i Katunjana i pošto su ga prihvatila sva plemena osim Bjelopavlića, Danilo je otputovao u Beč, pa u Rusiju, navodno da bi se zaredio kao vladika. Danilo Petrović se vratio na Cetinje 14. avgusta 1852. godine. Danilo je iznenadio svoje protivnike donoseći sa sobom pisanu podršku cara Nikolaja I da on postane knjaz Crne Gore. Zahvaljujući ruskoj podršci, kao i uticaju dvoje uglednih senatora Novice Cerovića i Stevana Perkova Vukotića, Pero Tomov je prihvatio odluku ruskog cara i vratio se na svoj položaj predśednika Senata.

Međutim, Danilo nije želio da vlada kao njegovi prethodnici. Danilo je namjeravao da se oženi Darinkom Kvekić. Kao vladici mu to ne bi bilo dozvoljeno, pa je Danilo morao da zatraži dozvolu od glavara i Rusije. Po želji narodnoj i pristanku cara ruskog Nikolaja I proglasio se u Petrogradu za knjaza, i time je konačno u Crnoj Gori svjetovna vlast odvojena od duhovne.

Savez sa Rusijom i njegov neuspjeh[edit | edit source]

Danilo je tražio u Rusiji vojnog saveznika, dok je pokušavao istovremeno da se ne uznemiri Austriju. Njegova obrazovana i bogata supruga, uz neuspjehom Rusije da ispuni obećanje za međunarodno priznanje Crne Gore, je ojačalo Danilov frankofilski stav. To je štetilo Danilovim odnosima sa Rusijom i Austrijom, koji su smatrali dobre odnose između Crne Gore i Francuske za pretnju svojim interesima.

Istovremeno, sve glavne evropske sile su radili da potkopaju ruski uticaj u jugoistočnoj Evropi, koji je bio najjači u Crnoj Gori. Istovremeno, Rusija nije bila u poziciji da pomogne Crnoj Gori nakon što je poražena u Krimskom ratu. Na Pariskom kongresu 1856. predstavnici ruske vlade nisu bili u mogućnosti da podrže crnogorske zahtjeve za nezavisnost i teritorijalno proširenje. Međutim, ruska vlada je odgovorila na Danilov memorandum „da je ruska vlada uvijek priznala nezavisnost Crne Gore i uvijek će učiniti, bez obzira na stav ostalih velikih sila". Tokom putovanja u Francusku, Danilo je prihvatio izvesnu finansijsku pomoć (oko 200.000 franaka godišnje) iz Francuske u nadi da će Francuska osigurati formalno priznanje suvereniteta Crne Gore. Po istom principu, Napoleona III nadao da će to približiti Crnu Goru francuskom uticaju na štetu Rusije. Ovim činom Danilo je zaradio mnogo neprijatelja, jer su mnogi uticajni Crnogorci smatrali to kao izdaju Rusije.

Reforme[edit | edit source]

U vrijeme svoje kratkotrajne vladavine, preduzeo je brojne mjere kako na unutrašnjem planu, tako i na spoljašnjem. Podsticao je društveno-ekonomske tokove, kako bi svoju zemlju uveo u moderno građansko društvo. Na nacionalno političkom planu, baš kao i njegovi prethodnici, stremio je oslobađanju svih porobljenih južnoslovenskih naroda.

Žestoko se obračunavao sa plemenskim separatizmom i odbijanjem plemena da plaćaju porez. Surovo je ugušio pobunu Bjelopavlića. Ostaće upamćena pohara Kuča, kada je crnogorska vojska, kojom je komandovao njegov brat vojvoda Mirko, surovo kaznila stanovništvo zbog pobune, ubijajući sve od djece u kolijevci do nemoćnih staraca.

Ukinuo je mnoge naslijeđene i necivilizovane običaje, kao što je odsijecanje turske glave i izlaganje iznad Cetinjskog manastira, dovođenje živog roba, otmica djevojaka...

Knjaz Danilo bio je u upravi odvažan, plemenske je svađe i osvete iskorijenio i autoritet državne vlasti visoko uzdigao. Bio je gvozdene volje, jaka karaktera, neustrašiv u ostvarivanju narodnih ideala i državne misli. Njegovo silno rodoljublje i sjajni um, potpomagan u izvođenju državnih zadataka nesavladivom ličnom hrabrošću, položili su temelj novoj Crnoj Gori i pred svijetom je u ugledu podigli na stepen zatočnika balkanske slobode.

Zakonik[edit | edit source]

Godine 1855, na inicijativu knjaza Danila donešen je „Zakonik Danila I, gospodara Crne Gore i Brda“ kasnije poznat kao „Danilov zakonik“, kojim je knjaz nastavio reforme u zemlji. Zakonik je štampan u Novom Sadu a potom i u Francuskoj, Italiji i Poljskoj. Najznačajnije odredbe su one koje se odnose na ustavnopravna pitanja- na položaj čovjeka i građanina, na položaj knjaza kao vrhovnog gospodara, na prava i položaj sudova, obaveze građana u odbrani otadžbine... Ovim zakonom je dovršeno rušenje patrijahalnog načina života, ukinuta samostalnost plemena, učvršćena državna vlast, što nije prošlo bez otpora. Ovaj zakonik je imao 95 članova.

Bitka na Grahovcu i razgraničenje[edit | edit source]

Godine 1858, Turska je opet poslala veliku vojsku, koju su u slavnoj bici na Grahovcu na Spasovdan Crnogorci potpuno potukli pod vođstvom velikog vojvode Mirka. Do tada je jedna međunarodna komisija regulisala granice između Crne Gore i Turske.

Atentat[edit | edit source]

U naponu snage svršio je tragičnom smrću od atentata, koji je, kao posljedica ličnih motiva, na njega izvršen u Kotoru 1. avgusta 1860. Todor Kadić je bio iz plemena Bjeloplavića. Zbog atentata, sud u Kotoru je Kadića osudio na smrt vješanjem, a vojvoda Mirko je sve Kadiće prognao iz Crne Gore. Pobjegli su u Vraku, selo sjeverno od Skadra. Došlo je do zaoštravanja odnosa Crne Gore i Austrije, koja se bojala opšteslovenske propagande u turskim provincijama. Austrija je oslobodilačke pokrete na Balkanu smatrala revolucionarnom opasnošću. Zaoštavanje crnogorsko-austrijskih odnosa došlo je do usijanja u junu 1859, kada je 27 naoružanih političkih crnogorskih emigranata premješteno iz Zadra u Kotor. Crna Gora je uzalud protestvovala kod austrijskih vlasti. Krajem jula 1860. knez Danilo je sa suprugom i tri pratioca otputovao na kraći odmor u Prčanj. Iz Prčnja je 12. avgusta 1860. doplovio čamcem u Kotor u kraću posjetu. Zadržao se u Kotoru cio dan, a pred veče kada se ukrcavao u čamac, u leđa mu je sa dva koraka pucao Todor Kadić. Umro je 13. avgusta 1860.

Na upražnjeni prijesto poslije Danila došao je njegov sinovac knjaz Nikola I.

Reference[edit | edit source]