Wp/cnr/Ida Verona

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnrWp > cnr > Ida Verona
Jump to navigation Jump to search

Ida Verona (Braila, 1865 - Prčanj, 1925) je pjesnikinja, dramska autorka, slikarka i muzičarka bokeljskog porijekla.

Đetinjstvo[edit]

Majka Ide Verone je bila kontesa Amalija de Luković, potomkinja ugledne prčanjske porodice koja je dala i dva admirala Bokeljske mornarice - konte Marko Luković (1878-1887) i konte Anton Luković (1878-1911). Idin otac je bio Frano Verona, pomorski kapetan. 1850. godine, veliki knez Bibesku ponudio mu je da preuzme upravljanje rumunskom trgovačkom mornaricom. Tada se porodica Verona seli u Rumuniju i nastanjuje u lučkom gradu Braila na Dunavu. U gradu je Amalija bila aktivna u Komitetu stranih gospođa koje su se angažovale oko gradnje gradske katedrale. Međutim, porodica često boravi i na porodičnim imanjima u Tivtu i Prčanju.

Ida Verona je rođena 9. marta 1864. godine u Braili. U Rumuniji je stekla osnovno obrazovanje. U studiji dr Iva Hergešića navodi se da je dalje školovanje sticala u francuskom internatu časnih sestara Notre Dame de Sion (Naša gospa sionska), dok književni istoričar iz Boke Kotorske, Kerubim Šegvić, ističe da se školovala u samostanu Dame de Lion, ustanovi koja je bila „dolična otmenoj građanskoj kćeri“.

Ida je imala tri sestre (Erminia, Marie i Elvira) i četiri brata (Aleksandar, Nikola Henri-Erico, Artur i Francis).

Književni rad[edit]

Poezija[edit]

U četrnaestoj godini Ida počinje pisati stihove, uglavnom na francuskom jeziku. Ubrzo je počela objavljivati u rumunskim časopisima i francuskim književnim revijama.

Nakon zbirke od 20 pjesama, „Quelques fleurs poètiques“, štampane 1882. godine u Braili, tri godine kasnije izlazi joj u Parizu temeljno pjesničko djelo „Mimoses“, koje sadrži 86 pjesama i u kojem većinom problematizuje pitanje uloge žene u tadašnjem društvenom poretku. Po sudu kritičara, „Mimoses“ je njeno najbolje pjesničko djelo. Ta zbirka pjesama može se smatrati, po dr I. Hergešiću, njenom autobiografijom, koja odaje neke intimne tragedije i teške duševne konflikte autorice.

Kasnije je pisala pjesme prigodnog karaktera, posvećene pojedinim osobama ili svečanostima i događajima. Prilikom otvaranja nove župne crkve u Prčanju, napisala je pjesmu „8 Septembre 1913“, koja zrači plemenitim mislima. Neke je pjesme namijenila i „okrunjenim glavama“ - rumunskoj kraljici Elizabeti (poznatoj po književnom pseudonimu Carmen Sylva), te crnogorskom kralju Nikoli (u vrijeme Balkanskog rata), koji je pjesnikinji toplo zahvalio, počastivši je svojom fotografijom.

Drame[edit]

U vrijeme Prvog svjetskog rata, Ida se nalazila u Rumuniji, đe je radila kao bolničarka u vojnim bolnicama. Međutim, ni u tim burnim vremenima nije prestajala sa književnim radom. U tom periodu se pretežno bavila pisanjem drama, koje je nastavila pisati i u Boki, đe se trajno nastanila nakon rata. Njena prva drama „Aecathe“ govori o životu Katarine Aleksandrijske. Drama je pisana u stihovima i prozi i sastoji se od pet činova. Nakon nje slijedi drama o đevici orleanskoj, „Jeanne d'Arc“, koju je napisala u Prčanju poslije rata, oko 1920. godine. To je djelo poslala Emilu Fabreu, upravniku teatra Comédie-Française, koji se o njemu pozitivno izrazio u pismu koje joj je uputio.

„Pročitao sam Vašu Jovanku Orleanku, koja je interesantno djelo i koja svjedoči o rijetkom poznavanju naše istorije i našeg jezikagrada (...). Na kraju, Vaš komad je težak i skup za realizaciju.“

U rukopisu je ostavila još dvije drame istorijsko-psihološkog karaktera, „Abdul Hamid“ i „Creatures d'amour“. Među njenim rukopisima se nalazi i gotovo dovršena drama o legendarnom junaku stare Dacije, kralju Decebalu, koji se hrabro opirao Rimljanima sve do svoje smrti.

Slikarstvo[edit]

Osim književnim radom, Ida Verona se bavila i slikanjem (a poznato je da je svirala i klavir).

U slikarstvu je njegovala najčešće vjerske teme (za župnu crkvu u Prčanju slikala je anđele i freske), a slikala je i cvijeće, grbove, stolne karte i slično. Dr Ivo Hergešić smatra da se njena likovna umjetnost kretala u „okvirima diletantizma“, ali je ipak zamolio likovne estetičare i kritičare da o njenim freskama i slikama daju konačni sud, ukoliko su njena „djela uopšte pristupačna“.

Slikarstvom se bavio i njen brat Artur, koji je studirao freskoslikarstvo u Minhenu i Parizu, đe je nakon jedne godine primljen u likovni salon „Salon des artistes français“, a potom je živio u Bukureštu i smatran jednim od najboljih rumunskih slikara.

Smrt[edit]

Ida Verona je preminula u svojoj kući u Prčanju 29. avgusta 1925. godine. Na prčanjsko groblje je ispraćena sa velikim poštovanjem, a na „vječni počinak“ riječima ju je ispratio tadašnji prčanjski župnik don Niko Luković.

Na njenom grobu je ispisan epitaf:

„Mon âme a plougé dans l'immense mystères, La terre a devoré la terre Mais dressant vers le Ciel, son visage si beau, L'espoir sourit sur mon tombeau.“

(„Moja je duša uronula u veliku misteriju, Zemlja je progutala zemlju, Ali dižući k Nebu, svoje tako lijepo lice, Nada se osmjehne na mom grobu.“)

Nasljeđe[edit]

Sabrana djela Ide Verone[edit]

Nakon višegodišnjeg istraživanja životnih puteva i radnih aktivnosti Ide Verone, Željko Brguljan je započeo radove na izdavanju njenih djela, posebno nikada objavljenih rukopisa pjesničkih i dramskih djela.

Prva knjiga, „Život i djelo Ide Verone“, obuhvata rekonstrukciju njenog života, te opis stvaralaštva, uključivši i likovno stvaralaštvo.

U saradnji sa koleginicom dr Cvijetom Pavlovič, Brguljan je priredio i drugu knjigu, „Poezija Ide Verone“ , sa većim dijelom njenog pjesničkog opusa. Autorima je cilj objavljivanja Sabranih djela Ide Verona da „izvuku“ ovu vrijednu književnicu iz zaborava, te tako osiguraju da njeno djelo zauzme svoje zasluženo mjesto u književnosti na prelazu iz 19. u 20. vijek.

Svoj dalji rad na istraživanju djela Ide Verone, fokusiraće na njeno dramsko stvaralaštvo.

Imovina njene familije[edit]

Preci Ide Verone, prema pisanim izvorima njenog ujaka Nika Lukovića, doselili su se iz Skadra, nakon pada tog grada pod Turke. Prvo se porodica Verona kratko naseljava u Kotor, a potom konačno stanište nalazi u Prčanju, đe i danas postoje zidine njihove palate. Dom porodice Verone je odmah poslije Drugog svjetskog rata ispražnjen za potrebe Đačkog doma. Tom prilikom su mnoge stvari poput namještaja, knjiga i slika (kao i ostala zaostavština) nestali.

Izvori[edit]

  • Hrvatski glasnik (glasilo Hrvata u Crnoj Gori), Glavna urednica Tamara Popović, Broj 41 - 42, Avgust - Septembar 2008, str. 54 - 56
  • Lingua Montenegrina (časopis za jezikoslovna književna i kulturna pitanja), Institut za crnogorski jezik i književnost, Glavni i odgovorni urednik: Adnan Čirgić, Autor: Milorad Nikčević, Podgorica, 2012, str. 138-142
  • Dalmatinska umjetnica u tuđini, Kerubim Šegvić, Književne studije I, Kotor, 1924, str. 124-135
  • Prčanj, Niko Luković, Kotor, Pomorski muzej Crne Gore, 2010 (Herceg Novi: Birokonto)
  • Pobjeda, Glavni i odgovorni urednik: Draško Đuranović, broj 18904, Podgorica, 17. avgusta 2018, str. 21

Poveznice[edit]