Wp/cnr/Bokeljska mornarica

Bokeljska Mornarica je prema tradiciji i prema nekim istorijskim indicijama Mornarica, odnosno Kotorska bratovština pomoraca, osnovna 13. januara 809. godine kada je venecijanski brod donio u Kotor relikvije svetog mučenika Tripuna koje je otkupio kotorski plemić Andreaci Saracenis i smjestio ih u crkvu koju je sagradio.

Istorijat

Kotor je, kao i drugi gradovi na obali istočnog Jadrana, u tomkojoj periodu bio pod vlašću Vizantije, a u njemu je živjelo latinsko i vizantijsko stanovništvo, Slovena još nije bilo. Kotor sa okolinom je polovinom XI vijeka postao dio prve crnogorske države Duklje i ostao do polovine XII vijeka. Oko 1185. Kotor je, kao i cijela Duklja, bio osvojen od Srbije i ostao u njenom sastavu do 1371. godine. U tom periodu grad je imao veliku autonomiju, zapadnu kulturu, službeni jezik je bio latinski i bio je śedište katoličke biskupije, osnovane vjerovatno u V vijeku. Iz toga perioda potiče prvi sačuvani dokument koji 1353. godine pominje „Pobožno udruženje kotorskih pomoraca“ (Pia sodalitas naviculatorum Catharensium). Od 1371. do 1384. Kotor je priznavao vlast mađarsko‐hrvatskog kralja, od 1384. do 1391. vlast bosanskog kralja, a zatim je do 1420. bio samostalna republika. Kako su bili ugroženi od čestih napada oblasnih gospodara iz zaleđa i Dubrovnika, a prijetila je opasnost od Osmanskog carstva koje je prodiralo na Balkan, Kotorani su sedam puta tražili da ih Mletačka republika uzme u zaštitu. Konačno, 1420. godine, počinje period mletačke vladavine koji je trajao do 1797. godine i bio najvažniji dio istorije Mornarice.

Najstariji sačuvani statut Mornarice je statut iz 1463. godine, na italijanskom jeziku. Mornarica se tada zvala „Kotorska bratovština Sv. Nikole mornara“ (Fraternitas Divi Nicolai marinariorum de Catharo), jer je u međuvremenu dobila na poklon crkvu Sv. Nikole u Kotoru. Manuskript ovog Statuta, na 72 pergamenta lista, odražava strukturu organa (skupština, gastald, prokuratori, sindici) i njihove konpetencije, karakterističnu humanitarnu djelatnost (pomoć siromašnima, davanje miraza, prevoz tijela umrlog pomorca van grada, pokop), kao i održavanje same crkve i franjevaca u njoj.

Bratovština

Bratovštine mediteranskog tipa (Confraternitates, Frataglie, Scole) su profesionalne organizacije, preko kojih su pučani, zanatlije, pomorci i trgovci štitili svoje interese. Duh solidarnosti tih korporacija vladao je na zapadu, ali i u gradovima Dalmacije i Boke , pa su i one bile među nosiocima gradskog društvenog sistema. Bokeljska mornarica je bila najvažnija od brojnih bratovština u Kotoru jer je pomorstvo bila najvažnija privredna djelatnost. Pored vjerskih, ekonomskih, obrazovnih i humanitarnih funkcija, ona je u XV vijeku dobila i vojne funkcije i vojnu organizaciju. Imala je zadatak da brani grad, zaliv, obalu, i da učestvuje u sastavu mletačke flote u ratovima i bitkama na Jadranu i Mediteranu. Kao nagradu za pokazano junaštvo Mornarica je dobila od Venecije brojne privilegije; među njima je bilo i preuzimanje vlasti u Kotoru na tri dana prilikom proslave svetoga Tripuna, koju je Mornarica organizovala, kao i oslobađanje osuđenika. Sve do 1859. godine bratovština se nazivala Kotorska mornarica.

Doba francuske i austrijske okupacije

Ukinuta za vrijeme francuske vladavine Bokom (1807–1814), Mornarica je obnovljena u toku jednog vijeka austrijske vladavine pod nazivom „Plemenito tijelo Bokeljske mornarice“ i 1874. godine je dobila novi statut, na italijanskom jeziku. Izgubila je vojne funkcije, sačuvavši vojnu organizaciju i postala memorijalna organizacija. Obnovljena je 1934. pod nazivom Bokeljska mornarica i dobila novi statut. Ukinuta od okupatora za vrijeme drugog svjetskog rata, inovirana je i dobila novi statut 1964. godine. Od tada statuti su se mijenjali više puta, a posljednji put 2016. Mornarica je i pored promjena nastavila da uspješno djeluje u novim okolnostima, ali uvijek vjerna svojim tradicijama i vrijednostima i svome motu Fides et Honor – Vjera i Čast. 

Prisvajanje

Iako je činjenica da je Mornarica u prošlosti bila i vjerska, odnosno katolička bratovština, Bokeljska mornarica nikada u svome imenu nije imala nacionalni ili etnički predznak. Nju su  činili pripadnici raznih etničkih grupa, mada nije sporno da su zadnjih 150 godina, nakon formiranja nacionalnih identiteta na prostoru Boke Kotorske tokom XIX stoljeća i obnove rada Mornarice od strane Austrougarske monarhije 1859. godine pod novim imenom „Plemenito tijelo Bokeljske mornarice“, važnu ulogu u njenom razvoju imali katolici koji su se uglavnom nacionalno izjašnjavali kao Hrvati. U vrijeme kada je Mornarica bila i vjerska bratovština bilo je i pravoslavnih članova. Niko u Boki nije mogao da se bavi pomorstvom i pomorskom trgovinom ko nije bio član Mornarice, a već krajem XVII vijeka na teritoriji Boke, koja je tada obuhvatala prostor od Sutomora do Sutorine, katolici su činili trećinu stanovništva.

Sve do 1972. godine kao organizacija Bokeljska mornarica postojala je samo u Kotoru, kada se osnivaju podružnice u Tivtu i Herceg Novom. Prvo u Zagrebu, a onda i u Beogradu osnivaju se 1974. godine podružnice. U Zagrebu je još 1924. godine osnovano udruženja Bokelja koje je njegovalo tradiciju Boke Kotorske i Mornarice. Na isti način je osnovano udruženje Bokelja u Beogradu 1929. godine, ali ni jedno ni drugo udruženje nijesu bili njen sastavni dio.

U Hrvatskoj su poslije 1974. godine osnovane i druge podružnice, ali su se 1991. godine odvojile od Matice u Boki, promijenile statut i ime u „Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809“. I podružnica u Beogradu koja se ugasila 1991. g., a obnovljena 2009. godine, takođe se odvojila od Matice u Boki.

Vlada Crne Gore je pokrenula inicijativu da Bokeljsku mornaricu, najstariju pomorsku instituciju na svijetu, uvrsti na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. To je naišlo na reakcije iz Hrvatske.