Wp/cnr/Đuro Milutinović
Đuro Milutinović (Grahovo oko 1770. – Beograd, 9. 9. 1844), crnogorski je pjesnik-pjevač.
Biografija
[edit | edit source]Jedan od znatnijih pjesnika-pjevača Vuka Karadžića – uz Starca Miliju, Tešana Podrugovića, Starca Raška, Stojana Lomovića, Todora Ikova Pipera – bio je i Đuro Milutinović, koji je u Srbiji stekao i nadimak Crnogorac.
U nauci je poznato da je Vuk Karadžić od njega zabilježio ove pjesme: 1. Batrić Perović (1) 2. Tri sužnja (4) 3. Piperi i Tahir-paša (6) 4. Boj Crnogoraca s Mahmut-pašom (10) 5. Pop Lješević i Matija Jušković (51) 6. Dioba Selimovića (Dodatak, 1)
Svih šest pjesama Vuk Karadžić je objavio u IV knjizi Srpskih narodnih pjesama (u zagradama su brojevi pod kojima su objavljene u toj zbirci). Osim tih šest pjesama koje je objavio Karadžić poznata je još jedna Milutinovićeva pjesma – Padenije Mletaka, štampana u Pjevaniji crnogorskoj i hercegovačkoj Sima Milutinovića Sarajlije.
Đuro Milutinović rođen je na Grahovu oko 1770. godine. Tu je godinu ispisao na njegovu portretu Gligorije Vozarević, knjižar i prijatelj Milutinovićev. Njegov se portret nalazi u Umetničkom muzeju u Beogradu. (Tako je ovaj pjesnik-pjevač jedan od rijetkih Karadžićevih pjesnika-pjevača čiji je lik ostao fiksiran, na portretu slikara Uroša Kneževića.) Kao i o većini svojih pjesnika-pjevača, i o Đuru Milutinoviću Karadžić je ostavio samo šture podatke, pa tako nije sa sigurnošću utvrđeno ni njegovo prezime. Milutinović je prezime po ocu (Đuro Milutinov), a Novak Kilibarda u antologiji Viša je gora od gore kaže: „upravo je prezimenom Kovačević.“ No Kilibarda ne navodi izvore za taj podatak.
Kao momče od 16-17 godina razbolio se od boginja i ostao slijep. Prihvatio se tradicionalnoga načina sljepačkoga života – uzeo gusle i napuštio dom. Zna se da je bio povjerljivi pismonoša Petra I Petrovića Njegoša i da je prenosio njegovu poštu u Srbiju, u sljepačkome štapu ili guslama. Kad je ponio pismo Petra I Karađorđu 1808. godine, ostao je u Srbiji. Bio je jedan od boljih đaka Dositejeve Velike škole, a nakon propasti Karađorđeva ustanka stigao je s emigrantima iz Srbije u Besarabiju, iz koje će se vratiti 1817. godine. U Srbiji je ostao do kraja života, uživao poštovanje u učenim krugovima i na kneževskom dvoru, proslavljen kao poznati ljubitelj knjige (kao slijepcu čitali su mu ih drugi) i skupljač prenumeranata za knjige. Radosav Medenica ističe: „Đuro je jedini od Vukovih guslara koji je umro ožaljen od javnosti. 'Srpske novine' su u broju 74. i 75. za 1844. godinu donele iz pera Janka Šafarika mnogo iskrenih i toplih reči o dobrovoljnoj misiji ovoga skromnog slepca...“ Umro je 9. septembra 1844.[1]
Literatura
[edit | edit source]- Radosav Medenica: Naša narodna epika i njeni tvorci, Obod, Cetinje – Beograd, 1975.
- Adnan Čirgić: Đuro Milutinović, Matica, br. 65, Cetinje – Podgorica, 2016, str. 145–162.
- Đuro Milutinović: Pjesme, FCJK, Cetinje, 2016.