Jump to content

Wp/cnr/Starac Milija

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnr
Wp > cnr > Starac Milija

Starac Milija crnogorski je pjesnik-pjevač.

Biografija

[edit | edit source]

O Starcu Miliji zna se samo ono što je Vuk Karadžić rekao o njemu u predgovoru za četvrtu knjigu lajpciškoga izdanja Srpskih narodnih pjesama.

Milija je rođen u kolašinskome kraju Crne Gore, pretpostavlja se u Rovcima. Poslije nekakvoga obračuna s lokalnim silnicima turske vlasti, pobjegao je u Srbiju i živio u Požeškoj nahiji. Vuk Karadžić čuo je za njega kao znalca usmenih pjesama, posebno Ženidbe Maksima Crnojevića i Strahinjića Bana, pa došavši u Kragujevac 1820. godine, umolio je knjaza Miloša Obrenovića da mu se taj pjesnik–pjevač dobavi u tadašnju srpsku prijestonicu. Dvorjani knjaza Miloša dobavili su Miliju, ali tek 1822. godine, kad se Vuk ponovo obreo u Kragujevcu. Tokom petnaestak dana Vuk će od Milije zapisati četiri pjesme, a petu će naknadno od njega dobaviti. Po Vukovu dokazu Milija je znao „još mlogo“ pjesama, a evo zašto se zapisivaču nije dalo da ih sve pobilježi.

Kad se Vuk sastao sa Starcem Milijom na dvoru knjaza Miloša, sakupljaču narodnih pjesama radost se okrenula „na novu tegobu i muku“. Ne samo što Milija, „kao i ostali gotovo svi pjevači (koji su samo pjevali) nije znao kazivati pjesme redom, do samo pjevati“, nego Starac Milija nije bez rakije htio da pjeva uz gusle. „A kako malo srkne rakije“, veli Vuk, Milija se „koje od starosti koje od rana (jer mu je sva glava bila isječena tukući se s nekim Turcima iz Kolašina), tako zbuni da nije znao svagda redom ni pjevati.“

Onda Vuku nije ostalo ništa drugo do da podstiče rakijski raspoložena guslara da mu „svaku pjesmu pjeva po nekoliko puta“. Tako je zapisivač „mogao poznati“ kad Milija nešto preskoči tokom kazivanja date pjesme. Onda je Miliju molio Vuk da mu pjeva polako „rastežući riječi“, te je Starac tako pjevao, a zapisivač je hvatao stihove „što je brže mogao“. Onda Vuk ovako zaključuje opis svakoga zapisivanja pjesama od Starca Milije: „A kad sam koju pjesmu tako napisao, onda mi je on opet morao pjevati, a ja sam gledao u moj rukopis da vidim je li sve dobro napisano.“

Vuk navodi i jedan interesantan detalj o Milijinu pijenju rakije. Starac nije imao običaj da pije rakiju iz onoga suda u kome mu se piće donosi, nego on ponuđenu rakiju „saspe u čuturu koju je u jandžiku nosio, pa poslije pjevajući pripija svaki čas pomalo. Ko se god desi kod njega on mu nazdravi, ne pružajući je nikome. Kad bi ga ko onda zapitao kakva je rakija, on je imao običaj, stresavši se i namrgodivši se, odgovoriti: Zla, sinko, i grdna, ne more grđa biti, ne dao ti je bog piti.“

Poslije takvoga vukovsko-milijinskog natezanja tokom petnaestak dana Miliji se „već bilo dosadilo onđe besposlenu sjeđeti“. Uz to su ga dvorski besposljenjaci nagovarali da ostavi Vuka „kojemu je samo do pjesama i do besposlica kojekakvih“ stalo. „I tako ga podgovore jedno jutro“, te on primivši od knjaza Miloša „pristojni poklon za dojakošnju dangubu, otide iz Kragujevca“, ne javivši se Vuku.

Kad je „prošavši godina“, Vuk opet došao u Kragujevac i pitao za Starca Miliju, kazali su mu da je umro. Ne zna se je li od Milije ostalo potomstva. A ne zna mu se ni groba ni mramora.

I ova Vukova napomena približava nam ličnost Starca Milije, jednoga od najvećih pjesnika koji su stvarali na južnoslovenskome prostoru. Vuk veli: „Kako Starac Milija tako i drugi đekoji pjevači molili su me u ovakvim događajima da im pročitam pjesmu, i koliko su se radovali, slušajući je onako kao što je oni znadu, toliko su se čudili kako sam ja sve tako mogao napisati.“[1]


Literatura

[edit | edit source]
  • Radosav Medenica: Naša narodna epika i njeni tvorci, Obod, Cetinje – Beograd, 1975.
  • Vladan Nedić, Vukovi pevači, Novi Sad, 1981.
  • Novak Kilibarda, Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti, ICJK, Podgorica, 2012.
  • Starac Milija: Pjesme, ICJK, Podgorica, 2012.

Vanjske veze

[edit | edit source]

Reference

[edit | edit source]
  1. https://novakkilibarda.files.wordpress.com/2012/08/starac-milija.pdf