Wp/cnr/Ksenija Petrović Njegoš
Ksenija Petrović Njegoš (Cetinje, 22. april 1881 - Pariz, 10. mart 1960) bila je crnogorska princeza, kćerka kralja Nikole i kraljice Milene.
Biografija[edit | edit source]
Princeza Ksenija je rođena je 22. aprila 1881. godine na Cetinju, kao deseto dijete i osma ćerka kralja Nikole i kraljice Milene. Njen kršteni kum bio je tek krunisani ruski car Aleksandar III. Dvorsko obrazovanje je dobijala na Cetinju. Bila je izuzetno široko obrazovana, a koristila je svaku priliku da otputuje u inostranstvo kako bi usavršavala jezike. Pored crnogorskog jezika, govorila je ruski, njemački i francuski jezikjezik, a jednako se zanimala za društvene i za prirodne nauke.
Ono što je karakteristično za nju je bio ogroman patriotizam i učešće u unutrašnjoj i spoljnoj politici države. Toliko je bila umješna u tome da je kralj Nikola izuzetno držao do njenog mišljenja i često joj prepuštao donošenje važnih državnih odluka.
U evropskim novinama se početkom 20. vijeka pisalo o pojavi princeze Ksenije i govorkalo da će i ona, kao i njenih pet sestara, otići u neku od plemićkih evropskih kuća. Novine su pisale da su njeni prosci, između ostalih, srpski kralj Aleksandar Obrenović, bugarski car Ferdinand, te grčki prinčevi Nikola, Đorđe i Andrej.
Popularnom kadidantkinjom za udaju činile su je njene dinastičke veze, bogat miraz, a posebno njena ljepota. Mnogi su je smatrali najljepšom kćerkom crnogorskog kralja. Uprkos svemu, Ksenija je na kraju ostala neudana.
Bilo je to pomalo čudno, posebno za ono vrijeme, i posebno u svijetlu činjenice da se crnogorska dinastija, upravo zahvaljujući kćerkama, orodila sa srpskom kraljevskom porodicom – Zorka je bila supruga kralja Petra Prvog, italijanskom – kraljica Jelena udata za Vitoria Emanuela Trećeg, ruskom – knjeginje Milica i Anastasija – Stana bile su udate za ruske velike kneževe Petra i Nikolaja, bugarskom – princeza Ana udata za kneza Franca Jozefa od Batenberga, čiji brat Aleksandar je bio bugarski vladar… Ipak, za osobu Ksenijinog karaktera i duhovne snage, takav izbor nije bio nimalo čudan.
Princezu Kseniju je kralj Nikola zvao Velika, a njeni savremenici su je opisivali kao izuzetno obrazovanu, dostojanstvenu, principijelnu, karakternu i odvažnu osobu.
Ksenija nije imala lagodan život, kakav su imale njene sestre na evropskim dvorovima, već je bila, kao što je već rečeno, očev glavni politički savjetnik u izgnanstvu i sa njim i porodicom prolazila golgotu. Od izgnanstva 1916. godine do kraljeve smrti u februaru 1921. godine, Ksenija je sve vrijeme provela uz oca u Italiji i Francuskoj i bila njegova desna ruka. Mukotrpno i grčevito je pokušavala da spasi ugled i čast porodice i Crne Gore, dostojanstveno podnoseći siromaštvo u koje je zapala, o čemu svjedoče njena brojna pisma, memoari, novinski članci, sačuvani u domaćim i inostranim medijima.
Ksenija je bila prva žena vozač ne samo u Crnoj Gori, već i na Balkanu. Vozila je automobil marke fiat 1100 koji je na poklon dobila od sestre Jelene.[1] Osim toga, ostala je upamćena i kao prva princeza majstorica fotografije. Bila je i članica Bečkoga društva za fotografiju.
Njene fotografije predstavljaju dragocjeno svjedočanstvo o Crnoj Gori s početka 20. vijeka, a pored toga, ti foto zapisi oslikavaju i život i tragediju same princeze, njene porodice i države koja je tada izbrisana sa svjetske mape. Fotografije tragične princeze, koja je umrla sa željom da se vrati u domovinu, prikazuju motive iz crnogorskog života u vrijeme njene mladosti, prije izgnanstva u Francusku 1916. godine.
Ksenija je radila u mnogim humanitarnim crnogorskim društvima koja su osnivana u Francuskoj nakon rata, đe je na razne načine pomagala Crnoj Gori, zarobljenim vojnim licima, izbjeglicama, ženama, đeci … Njena uloga u tim društvima nije bila samo počasna, savjetodavna ili organizaciona. Njena uloga bila je i radna, fizički iscrpljujuća: princeza je bila svesrdno angažovana na pribavljanju, odabiru i pakovanju brojne i raznovrsne robe, namirnica, odjeće i drugih potrepština.
Nemaština je naćerala Kseniju da jedno kratko vrijeme, zajedno sa sestrom Vjerom, poslije smrti njihovih roditelja, radi obezbjeđenja osnovnih uslova za život, obavlja i daktilografske poslove u jednoj fabrici.
Vremenom, ostavši sama poslije smrti svih članova porodice, povremeno je prodavala ili zalagala svoju skromnu preostalu imovinu kako bi se iščupala iz teške finansijske situacije.
Djelimičnu nadoknadu u formi rente primala je od starih vlasti Jugoslavije, tj. Karađorđevića, ali joj to nova vlast nakon 1945. godine ukida. Za svoj status, status člana crnogorske dinastije, pravno utemeljen, uporno se borila, nikada ne prihvatajući ponuđene joj iznose u formi pomoći. Tako, npr. kada je 1927. bilo odlučeno da joj se isplaćuje 2000 švajcarskih franaka mjesečno, a od 1929. godine 3000, nije htjela prihvatiti da se to smatra kao dugoročna isplata nadoknade za oduzetu joj imovinu u Crnoj Gori.
Princeza Ksenija preminula je 10. marta 1960. godine u Parizu, u 80. godini života. Umrla je u velikoj patnji i nemaštini nakon 44-godišnjeg egzila. Sahranjena je u ruskoj pravoslavnoj crkvi u San Remu, pored sestara Milice i Ane i njihovih muževa, ruskih kneževa Nikole i Petra. Njeni zemni ostaci prenešeni su u Crnu Goru 1. oktobra 1989. godine, zajedno sa ostacima njenih roditelja i sestre Vjere i sahranjeni u dvorskoj crkvi na Ćipuru.
Ulica koja se nalazi u mjesnoj zajednici Zabjelo nosi naziv Ulica princeze Ksenije. Naziv je dobila na śednici Skupštine Glavnoga grada 6. decembra 2007. godine.
Fotografija[edit | edit source]
Opus princeze Ksenije predstavlja impozantno djelo pasioniranog amatera, koja je izborom motiva, brojnošću snimaka i solidnim tehničkim poznavanjem fotografskog zanata, ispoljila privrženost i nadahnutost, otkrivajući bizarnu ljepotu i originalnost crnogorskog podneblja. Njene fotografije ne pokazuju samo vrijednost fotografskog dokumenta, već i invenciju, talenat, gotovo strast prema objektivu. Pośedujući talenat i urodjenu moć opserviranja i poniranja u ljude, prirodu i događaje, znala je da nametne lični stav i raspoloženje ... Ksenijina raspoloženja imaju širok dijapazon, pronicljiva su i očita: ona je nježna i puna saośećanja kada je ispred nje majčino milo i izborano lice; smirena i pomalo zamišljena pred grupom mlađih oficira na vježbi; puna zanosa kada snima crnogorske predjele; strpljiva i ozarena kada joj poziraju đeca njenog brata Mirka ... Ksenijina sposobnost zapažanja jakih i osobenih ličnosti podsticala ju je da često snima oca. Čak i u najintimnijim knjaževim trenucima (u predahu i šetnji sa unučićima), bilježila je njegovu snažnu i nesalomivu volju.