Wp/cnr/Špiro Đuranović

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnrWp > cnr > Špiro Đuranović
Jump to navigation Jump to search

Špiro Duranović (Boka Kotorska 1864 - 1910) je prvi školovani crnogorski slikar.

Biografija[edit]

Špiro Đuranović i Anastas Bocarić, rođeni iste 1864. godine, Špiro u Đurićima — Boka Kotorska, Anastas u Budvi, najstariji su školovani crnogorski umjetnici.

Špiro Đuranović je osnovnu školu završio u Boki Kotorskoj (Jošici), a srednju školu u Trstu. Špirov otac Drago, vlasnik jednog broda, održavao je vezu sa Odesom, đe je kao bogati trgovac radio njegov brat Mato. To je bilo presudno za Špirovu budućnost, jer mu jejeto to omogućilo da na poziv strica ode u Rusiju, u Kijev, đe završava slikarske studije. Dok se Špiro školovao, njegov otac stiže za sinom i intenzivno se bavi građevinarstvom; za izradu fasada raskošnih kuća koristi bokeški kamen iz rodnih Đurića. Nije bio sasvim u saglasju sa činjenicom da Špiro neće nastaviti porodičnu tradiciju — svi muškarci su bili pomorski kapetani.

Po završetku studija 1890. godine Špiro se vraća u Kamenare. Tu, u Boki Kotorskoj ostaje do smrti 1910. godine.

Stvaralaštvo[edit]

Povratkom u zavičaj, Špirova stara sredina dobija svog slikara, koji uspješno zamjenjuje putujuće, većinom italijanske umjetnike, autore brojnih portreta članova imućnih domaćih obitelji. Brojne porodice u Boki, najviše u Kotoru, pośeduju i danas portrete svojih predaka koje je uradio Đuranović.

U galeriji Verige u Kamenarima, koju je 1971. godine, u preko tri stotine godina staroj kamenoj porodičnoj kući, otvorio Špirov sin, poznati crnogorski slikar Mato Đuranović (1895-1973) nalaze se slike Špira Đuranovića. Čuva ih njegov unuk, Matov sin Dragan. Većinom su to portreti nepoznatih ljudi, slikani realistično u tamnoj gami; imaju i klasicističkih i romantičarskih elemenata. Neki su neuobičajeno malih dimenzija (Autoportret, 10 x 10 cm) i prave su unikatne umjetnine. Među njima je portret ruskog generala Kuropatkina, izveden blagim namazima boje, zatim Portret žene, Portret muškarca i Autoportret II. U Crnoj Gori su još Portret Marka Stefanovića — u Narodnom muzeju Crne Gore na Cetinju i Portret Slava Đurkovića, u Pomorskom muzeju u Kotoru. Portret Đurkovića, poznanika iz vremena zajedničkog boravka u Rusiji, Špiro je radio studiozno s uvažavanjem portretisanog, naglašavajući fragmente crnogorske nošnje. Ugledni Kotoranin Marko Stefanović naslikan je u karakterističnom tamnom koloritu s tankim nanosom boje.

Dvije slike Đuranovića nalaze se u Narodnom muzeju u Beogradu: Autoportret i Portret Tršćanke, dok se u Galeriji SANU čuvaju tri njegova platna.

Interesantan je Đuranovićev rad na zidu spavaće sobe porodične kuće u Kamenarima, urađen krajem XIX vijeka. Fresko sliku većeg formata, više puta iz nepoznatih razloga krečom pokrivenu, otkrio je 1960. godine, poslije jednogodišnjeg rada, njegov sin Mato. Na slici je, s vidljivim tragovima oštećenja, vjeran lik crnogorskog knjaza Nikole I Petrovića. Iznad portreta je dvoglavi orao sa crnogorskog grba.

Porijeklom iz Bjelopavlića, kraj rijeke Zete, Đuranović je rano i uvijek ispoljavao patriotska ośećanja prema Crnoj Gori. Još u toku studija u Kijevu uradio je, na osnovu fotografije, prvi portret knjaza Nikole, kojega je poslao na Cetinje, ali je izgubljen. Ovaj podatak, u svojoj knjizi „Kralj Nikola u djelima likovnih umjetnika“ Anđa Kapičić zasniva na pismu koje je slikar uputio crnogorskom vladaru. U njemu, sačuvanom u dvorskom arhivu, piše:

„Dospjev do toga, da koje-kako mogu kistjom koje-što izraditi, rodi mi se smiona misao na ovom polju moj prvi trud liku Vašeg Visočanstva posvetiti, liku obožajenog vladaoca po prostoru male, ali u svijetu slavne Crne Gore od kuda mi moje porijeklo istiječe (Đuranovići su rodom iz Bjelopavlićke ravnice). Neudostojiv se časti Vas lično svojim očima vidjeti, pribjegnuh pomoći fotografije, a koliko sam u namjeri uspjeo — suditi ne mogu. Ništa manje riješen sam na korak jošt smijoniji i pristupam s najpokomjašom molbom da mi Vaše Visočanstvo dozvoli da Vam podnesem ovi prvi, ako i slabi plod dosadašnjeg mog uspjeha. Znam da griješim i ne malim nedostacima, no kad bih Božjom pomoću sredstava dobio da započeto nastavim i usavršim, nadam se štogod dostojnije s vremenom izraditi.”

U toku dvodecenijskog rada u Boki Kotorskoj Špiro Đuranović je radio i na oko 20 ikonostasa, među kojima ima nedovršenih. Neki su stradali u zemljotresu 1979. godine. Najpoznatiji su u Krtolima, Jošici i Orahovcu. Na plafonu franjevačke crkve u Kotoru nalazi se veća slika zaštitnice bogomolje svete Klare. Vjerovatno je ovo jedan od posljednjih njegovih radova, jer se na njemu primjećuje nešto topliji i svjetliji kolorit, koji je ukazivao na moguće mijene u daljem slikarevom razvoju.

Pored izrade portreta i ikonostasa, pretpostavlja se da je Đuranović radio i figuralne kompozicije i, sasvim izvjesno, predjele Boke Kotorske. Od ovih slika sačuvan je pejzaž koji se nalazi u galeriji „Verige”. Izvjesno je i ovo jedno od posljednjih njegovih djela, oplemenjeno blagim tonovima plave i žute.

O njegovom djelu i životu[edit]

O djelu i životu ovog umjetnika, kao i drugim iz njegove generacije, vrlo je oskudna dokumentacija.

Interesantan je podatak što ga je zabilježio don Niko Luković. On, pišući o sinu mu Matu, pominje i Špira navodeći da je „…osamdesetih i devedesetih godina prošloga vijeka i u početku 20. vijeka, s Markom Gregovićem iz Paštrovića, dostojno predstavljao slikarsku umjetnost u Boki i na Slovenskom jugu. Njegova slika „Djevojka” koju je 1907. godine izložio u ruskoj dumi, bila je nagrađena zlatnom medaljom…”

Veljko Đurić u publikaciji „Slikari i vajari Crne Gore“, 1964. godine daje malo podataka o Đuranoviću, jer više nije bilo poznato, ne upuštajući se u ocjenu vrijednosti njegovog slikarstva. Slično piše i Perović u „Pobjedi” 1968. godine.

Samo Mladen Lompar, takođe u „Pobjedi” 1987. godine, poetski podśeća na slikara koji je dosta slikao, ali čija djela su umalom broju sačuvana: „na izvanrednog kozera iz kafane na kamenarskom pristaništu, gdje je dočekivao i ispraćao „catare” na njihovom vječitom kloparanju po Verigama, zbijajući šale sa putnicima koji su odlazili ili dolazili iz bijelog svijeta…” Lompar smatra da je Đuranovićev rad na portretu značajan, jer je on „prvi naš školovani slikar koji se posvetio portretskoj djelatnosti.”

Poveznice[edit]