Wp/cnr/Portret
- U književnosti, Portret je predstavljanje književnog lika, odnosno težnja da se što podrobnije i upečatljivije istaknu njegove karakteristike.
Preuzet iz likovnih umjetnosti, ovaj pojam u književnosti upućuje na neposredan opis lika (od fizičkih do karakterinih osobina) ili na njegovo posredno predstavljanje kroz književno djelo (oslikavanje junaka kroz njegovo djelanje).
Portret je naročito važan elemenat u djelima u kojima se posebna pažnja posvećuje psihološkim, društvenim i moralnim osobinama junaka i u djelima u kojima je jedan od osnovnih ciljeva prikazivanje glavnog junaka (Geteovi Jadi mladog Vertera, Ljermontov Junak našeg doba).
- U likovnim umjetnostima (slikarstvu, vajarstvu, grafici) i fotografiji, portret (francuski: portrait) je prikaz određene osobe s njenim fizičkim obilježjima i psihičkim izrazom. Portret može prikazivati samo lice ili glavu (profil, poluprofil, tri četvrtine profila, en face), poprsje, lik do koljena ili cijelu figuru.
Po formalno-sadržajnom značenju može biti reprezentativan ili intiman; reprezentativni su portreti po dvorovima i rezidencijama (djela Ticijana, Rubensa, Van Dajka i dr.) i portretni kipovi u crkvama (nadgrobni spomenici), na trgovima i drugim javnim mjestima (Donatelo, Verokio, Bernini). Posebno mjesto među portretima zauzima karikatura. Osim tzv. dvostrukog portreta s dvijema prikazanim osobama (Jan Van Ajkov Đovani Arnolfini sa ženom), postoje grupni te intimni porodični portreti s većim brojem osoba (grupni portreti strijelaca F. Halsa; Anatomija doktora Nicolaesa Tulpa i Predstojnici suknarskoga ceha Rembrandta, Žena s đecom P. P. Rubensa).
U autoportretu umjetnik prikazuje svoj lik, koji često kombinuje sa grupnim ili porodičnim portretom (Rembrant sa ženom Saskijom; Pordenone sa ženom i sedmero djece). U Egiptu je portret bio na vrhuncu za Amenofisa IV u drugoj polovini XIV vijeka prije Hrista (pojedinačni, dvojni i porodični portret faraona, njegove žene Nefertiti i njihovih kćeri). U antičkoj Grčkoj javlja se od druge polovine V vijeka, a u Rimu dostiže vrhunac u doba carstva. U Evropi se pojavio tek u XIV vijeku u Italiji, Češkoj (P. Parler) i u krugu francusko-burgundijske umjetnosti (C. Sluter). Kao posebna grana likovne umjetnosti razvio se u doba renesanse (Pisanello, P. della Francesca, S. Botticelli, D. Ghirlandaio); uravnotežene kasnorenesansne portrete stvarali su Leonardo da Vinči, G. Bellini, Giorgione, Rafael i Ticijan, a vrhunac je doživio u XVII i XVIII vijeku (D. Velázquez, P. P. Rubens, A. van Dyck, Rembrand, H. Rigaud, J. Reynolds) i oko 1800. u portretima Fransiska Goje. U XX vijeku čest slikarski motiv postimpresionizma (V. van Gogh, P. Gauguin, P. Cézanne), fovizma (Matis), kubizma (P. Picasso, G. Braque), ekspresionizma (E. L. Kirchner, O. Kokoschka) i hiperrealizma (Ch. Close).
Izvori
[edit | edit source]- Tanja Popović: Rečnik književnih termina, Logos Art, Beograd, 2010, 553.