Wp/cnr/Frano Alfirević

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnrWp > cnr > Frano Alfirević
Jump to navigation Jump to search

Frano Alfirević (Zadar, 11. septembar 1903Zagreb, 2. februar 1956) je hrvatski pjesnik, prozni pisac i prevodilac.

Za Alfirevića se govorilo da iako je rođen u Zadru, da je po mentalitetu i nostalgiji Kotoranin. Preokupirali su ga Boka, Kotor, more i prolaznost.[1]

Biografija[edit]

Familija Alfirević potiče iz sela Podgrađe (nekadašnja Poljička Republika) i nazivala se Gerončić. Njen ogranak preselio se u doba mletačke vladavine u Kaštel-Sućurac. U vrijeme francuske okupacije Dalmacije, jedan član porodice dobio je nadimak „alfiere“ (ital. zastavnik), pa je po njemu cijela porodica dobila prezime. Franovi roditelji su Josip, sudski činovnik, i Lucija (rođena Gatić).

Osnovnu školu je završio u Kotoru (1909–1913), gimnaziju sa prekidima u Kotoru i Dubrovniku, a maturski ispit je položio 1922. u Kotoru. Poslije petog razreda gimnazije plovio je pola godine kao ložač na brodu. Od 1922. studirao je, a 1926. diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu slavistiku, francuski jezik i književnost.

Radio je kao činovnik u Univerzitetskoj biblioteci u Beogradu (1926/1927); bio je privremeni predmetni nastavnik u gimnaziji u Trebinju (1927) i Prvoj realnoj gimnaziji u Sarajevu (1928). U međuvremenu je sa stipendijom francuske vlade boravio 9 mjeseci u Monpeljeu, a 1934. i u Grenobleu, Parizu i Bretanji. Proučavao je život bretonskih ribara te je o njima napisao raspravu koja je u Francuskoj objavljena i nagrađena. 1935. godine predaje u gimnaziji u Beogradu, 1936. u gimnaziji u Zemunu, a od 1937. u ženskoj realnoj gimnaziji u Sarajevu. Uoči rata je na vojnoj dužnosti kao četni pisar. 1941. i 1942. je bio profesor u Drugoj ženskoj realnoj gimnaziji i Državnoj prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu. Od septembra 1942. do maja 1945. je direktor biblioteke pri Ministarstvu narodne prosvjete u Zagrebu. Od kraja 1945. do penzionisanja 1947., predaje u Prvoj muškoj gimnaziji, Drugoj klasičnoj i Petoj nižoj gimnaziji u Zagrebu.

Književno stvaralaštvo[edit]

Književnim radom počeo se baviti već u višim razredima srednje škole. Prvu pjesmu Spleen objavio je u listu „Mlada Jugoslavija“ (1922, 3), a prvu kritiku Pitigrilli u „Savremeniku“ (1923, 3).

1934. godine izlazi u Beogradu njegova prva zbirka pjesamaPesme, dok je drugu zbirku, More i daleki gradovi, objavio je u Zagrebu 1941. i za nju dobio nagradu Državnog zavoda za narodnu prosvjetu (1942). 1942. godine izlazi Zagrebu njegova knjiga Putopisi i eseji. Pisao je o G. Ungaretiju (Savremenik, Zagreb 1923), A. Cetineu i A. B. Šimiću (Jugoslavenska njiva, 1924, 1925), savremenoj italijanskoj poeziji (Vijenac, 1924), I. Vojnoviću (Mlada Bosna, 1929), N. Šopu (Pregled, Zagreb 1935), L. Pirandeliju, V. Vlaisavljeviću, V. Majeru (Hrvatska revija, 1935, 1942), L. Perkoviću (Srpski književni glasnik, 1936).

Pjesme, novele, putopise, članke i rasprave objavljivao je u publikacijama: Mlada Jugoslavija(Dubrovnik 1922, 1923), Orkan (1923, 1924), Raskrsnica (1923), Savremenik (Zagreb 1923, 1939), Književnik (1924, 1930), Literatura (1924), Mladost (Zagreb 1924), Vedrina(1924), Hrvatska metropola (1925, 1926), Misao (Beograd 1925–1929), Vreme (1925, 1926), Antena (1926), Demokrata (1927), Savremeni pregled (1927), Hrvatsko kolo (1928, 1931, 1934, 1935, 1938), Mlada Bosna (1928, 1929, 1931), Pregled (Sarajevo, 1932, 1934, 1935), Jugoslovenska pošta (1933), Nova Evropa (1934), Novi Behar (1934–1939), Letopis MS (1935, 1936), Napredak (Sarajevo 1935, 1939, 1940), Pravda (Beograd 1935, 1936), Prosvjeta (Sarajevo 1935, 1936, 1939), Srpski književni glasnik (1935, 1936), Glas Boke(1936), Bulletin d’informations économiques (1937), Politika (1937), Termini (1937), Jadranska straža (1938–1940), Grič (1940), Hrvatski književni zbornik (1940), Jugoslavija(Zagreb 1940), Hrvatski narod (Zagreb 1942, 1944), Hrvatska mladost (1943), Hrvatski krugoval (1943, 1945), Prosvjetni život (1943), Nova Hrvatska (Zagreb 1944), Republika(1951, 1963), Novine mladih (1953), Vjesnik u srijedu (1953), Mogućnosti (1955), Pomorstvo (1956), Telegram (1961).

Potpisivao se pseudonimom Vatroslav Gasilović te šiframa: fr., F. Alf., F. A.

Objavljivao je u zajedničkim zbirkama „Ranjeni galeb“ (1942), „Jesenas i danas“ (1954) i „Koloplet“ (1954); zastupljen je i u antologiji „Hrvatski pjesnici između dva rata“ (1963, 1964).

Uredio je knjige M. Begovića („Put po Italiji“, 1942), I. Balentovića („Polomljene grane“, 1942), K. Kviena („Rime“, 1943) i S. Ježića („Život u sjeni“,1943). Prevodio je radove G. Ungaretija, L. Pirandelija, G. Leopardija, P. Lotija, L. Fiorentinija, F. Saketija, A. Fransea i P. Valerija.

Pjesme su mu prevođene na francuski, italijanski, njemački i bugarski. Zavod za književnost i teatrologiju JAZU čuva njegove rukopise pjesama, nedovršenih novela, fragmenata i bilježaka.

Kritičari su ga nazvali pjesnikom primorskih motiva i nostalgične lirske meditativnosti (N. Mihanović), te Matoševim đakom kad u putopisnoj prozi govori o „krajoliku-duši“ (S. Vereš).

Povodom 50-te godišnjice njegove smrti, 29. jula 2006., otkrivena je bista u njegovu čast (autor: hrvatski kipar Ivan Vukušić) na ostrvu Gospa od Škrpjela kod Perasta, od strane organizacije Hrvatskog građanskog društva Crne Gore. Tada je predstavljena i knjiga Odabrane pjesme i proza Frana Alfirevića, u izdanju Hrvatskog građanskog društva Crne Gore i Nacionalne zajednice Crnogoraca u Hrvatskoj.[2]

Djela[edit]

  •  Pesme, Beograd, 1934.
  • More i daleki gradovi, Zagreb, 1941.
  • Putopisi i eseji, Zagreb, 1942.
  • Izabrane pjesme, Zagreb, 1952.
  • Proza, Izabrani prozni radovi“ Zagreb, 1956.
  • „Izabrane pjesme“, Zagreb, 1963.
  • „Pjesme, Esejistička i putopisna proza, Izabrana djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti“ Zagreb, 1969.

Poveznice[edit]

Spoljašnje veze[edit]

  1. [1]
  2. [2]