Wp/cnr/Ana Marija Marović

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnrWp > cnr > Ana Marija Marović
Jump to navigation Jump to search

Ana Marija Marović (Venecija7. februar 1815 – Venecija, 3. oktobar 1887) je italijanska redovnica i utemeljiteljica redovničke družbe i pjesnikinja bokeljskog porijekla.

Službenica Božja Ana Marija Marović bavila se slikarstvom, muzikom, pisanjem i pjesništvom. Njeno životno djelo je osnivanje redovničke družbe čija je misija bila spašavanje posrnulih đevojaka. Posebno se istakla u karitativnom i samarićanskom radu u siromašnim djelovima grada na lagunama.

Biografija[edit]

Ana Marija Marović je rođena u Veneciji 7. februara 1815. godine. Ekonomske prilike toga vremena, prisilile su na emigraciju njenog oca Josipa i majku Mariju, rođenu Ivanović, da napuste Dobrotu u Kotoru i presele se u Veneciju.

Već od ranog đetinjstva, Ana Marija Marović je pokazivala posebno zanimanje za vjeru i crkvu. Veliki uticaj na nju je imao sveštenik don Daniele Kanal, koji joj je po želji njenih roditelja, nastojao pružiti svestrani hrišćanski odgoj i pripremiti je za prvu pričest. Ana je od svoje sedme godine, uz tog svestranog mletačkog sveštenika, koji se inače brinuo za prehranu siromašnih građana i napuštenu đecu, usvajala znanja iz matematike, fizike, istorije, italijanskog i latinskog jezika, mnogo čitala i pohađala predavanja o slikanju i muzici.

Bila je obdarena ljepotom i prefinjenim umjetničkim darom koji se vrlo rano počeo primjećivati, konstatuju životopisci Ane Marije Marović.

Kada je Ana primila prvu pričest, odlučila je sebe posvetiti Bogu i postati redovnicom. Takvu odluku niko onda nije znao, niti slutio. Njen se život odvijao u bogatoj roditeljskoj kući. Bio je to život jednog bezbrižnog đeteta, ali njena razmišljanja i postupci su bili mnogo zreliji i ozbiljniji.

Kanarinčeva pjesma često je zabavljala Anu Mariju, kao i mnogu drugu đecu po bogataškim kućama. Ali zašto da ptica pjeva samo za razonodu bogatima, mislila je Ana Marija i odlučila sve svoje slobodno vrijeme posvetiti uzgoju kanarinaca. Prodavala je mlade kanarince, a rodbina i prijatelji kuće Marović rado su ih kupovali, zamišljajući to možda kao neki njen nestašluk. A ona je, a da to nitko nije znao, po Veneciji tražila bijednu, izgladnjelu djecu i dijelila im pomoć zarađenu od kanarinaca.

Iz dana u dan rasla je kod nje pomisao na odlazak u samostan i posvećenje redovništvu. Njen je život postao neprestana molitva, proučavanje i rad, bez odmora i zabave. Sa takvim manirima bila je poželjna đevojka za udaju, no kada je jedan mladić zaprosio njenu ruku, ona je odbila ponudu zbog svog zavjeta čistoće koji je dala kod prve pričesti. Njena majka je bila nezadovoljna takvim odgovorom. Borba i neslaganje roditelja sa odlukom njihove ćerke doveli su do zabrane čitanja duhovne literature, primanja sakramenata, te prisilnog odlaska u pozorište, kafane, na koncerte i zabave. Ali, kako svjedoče njeni savremenici, što su češće dolazili prosci i nudili joj da provodi bezbrižan život, ona se više i odlučnije približavala Bogu. Tako je 1838. godine osnovala Pobožno udruženje Predragocjene Krvi, kojem je u kratkom vremenu pristupilo više od tri hiljade osoba, a u temeljima je bilo razvijanje dobrotvornog rada, zbog čega ju je i venecijanski patrijarh svrstao među „prve ćerke Venecije“. Godinama je vrijedno pomagala siromašnima, njegovala bolesne, ranjene, prikupljala i dijelila pomoć...

Zajedno sa svojim duhovnim ocem don Danieleom, sve je više razmišljala o osnivanju skloništa za đevojke i žene koje su izašle sa izdržavanja zatvorske kazne, te za moralno posrnule žene. Don Daniele se pobrinuo za novčana sredstva, a Ana da pronađe pripravnice za novu ustanovu i sastavi pravila. Kupili su devastirani kompleks i rekonstruisali crkvu i samostan. Pet godina su radili na tome i 8. decembra 1864., u svojoj 49. godini, Ana je sa osam drugih sestara obukla redovničko odijelo, a red je nazvala „Red za naknadu uvreda nanesenih Presvetom Srcu Isusovu“. Nakon mnogo godina položila je zavjete, a papa Pio IX prihvatio je novu kongregaciju. U svoju novu kuću primala je napuštene i odbačene žene, a sve su primali sa majčinskom ljubavlju, dobrotom, strpljivošću i blagošću, želeći ih približiti vjeri i Bogu.

No, nedugo nakon tog događaja, iako je novi red u Veneciji privukao pažnju i pobudio zanimanje, redovnica Ana Marija Marović, u Milanu je upoznala sličnu ustanovu, koja je dijelila sličnu harizmu. Odlučila je nakon samo četiri godine svoju družbu sjediniti sa onom u Milanu, odreći se naslova poglavarice i utemeljiteljice, te je u 53. godini ponovo postala novakinjom. Baš je u to vrijeme često ponavljala rečenicu: „Ljubav u poniznosti i poniznost u ljubavi.“

Umrla je u Veneciji 3. oktobra 1887. godine, u 72. godini života. Posljednjem ispraćaju prisustvovali su vodeći uglednici Mletaka, sa načelnikom i visokim crkvenim dostojanstvenicima na čelu, a tadašnji patrijarh Domeniko Agostini održao je u bazilici San Marko posmrtni govor, upoređujući njen životni put i djelo sa Katarinom Sienskom.

Pokopana je na venecijanskom groblju, na malom ostrvu San Mikele, a 1932. godine je njeno tijelo položeno u Institutu koji je osnovala.

Muzika i slikarstvo[edit]

O muzičkom stvaralaštvu Ane Marije Marović sačuvano je relativno malo podataka. Poznato je da su se neke njene glazbene kompozicije izvodile u mletačkim crkvama i samostanima, ali nije poznato je li sačuvan poneki notni zapis.

Podaci o njenom slikarskom stvaranju su bolje sačuvani i raznovrsniji. Ana Marija Marović ubraja se među predstavnike akademizma iz sredine 19. vijeka, poznate pod imenom Nazarenska škola.

Iako se slikarska djela Ane Marije Marović ne mogu ubrojiti u vrhunska ostvarenja onodobnoga slikarstva, glas o njenom svestranom umjetničkom stvaralaštvu, posebno slikarskom umijeću, bio je poznat širom Evrope. Najveće priznanje doživjela je kada joj je austrijski carski dvor 1845. godine, povjerio izradbu velike oltarne pale s prikazom Gospe od Karmela, za dvorsku kapelu u Schönbrunnu.

Za kardinala Jakopa Monika, Ana Marija Marović izradila je slike s prikazom Djevice Marije i Spasitelja, povodom čega joj je kardinal spjevao sonet. Godine 1842. izradila je sliku sv. Terezije od Avila, a 1850. za papu Pija IX naslikala je Blaženu Djevicu Mariju, za što je od pape stekla lično priznanje i pohvale. Pripisuje joj se i slika Bogorodice sa Đetetom u crkvi Sv. Maria Asunta u Mlecima i slika u tehnici svilenog veza u Bogorodičinoj crkvi na Prčanju. Njenim najboljim slikarskim ostvarenjem smatra se oltarna pala Žalosna Gospa, iz 1850. godine.

Pjesništvo[edit]

Njeni životopisci bilježe da je izuzetno puno pisala, a u stvaralaštvu nije rado otkrivala svoje ime. Prve stihove je objavila sa dvadeset godina pod pseudonimom Filotea. Patrijarh kardinal Moniko je nakon pažljivog čitanja njenih djela zapisao: „Ona je uzvišena takvim darovima da ja nisam još doživio u jednoj osobi toliki sklad znanja i krjeposti.“

Tokom života Ane Marije Marović štampano je dvanaest knjiga pjesama i proze duhovnog karaktera pisanih na italijanskom jeziku, a među zapaženijim djelima su: Razgovor o životu svete Doroteje, Ćudoredna pisma, Mjesec jul, Sveti razgovori o životu Sv. Doroteja, Moralna pisma, te zbirke soneta Stihovi, koji su štampani 1843. Autorka je i knjiga Hrišćansko stanovište o ženskom odijevanju, Pravila za hrišćanski život đevojaka, Molitve i upute za valjanu svetu ispovijed i pričest, koje su imale praktičnu vrijednost.

Prevodeći njene sonete msgr. Gracija Ivanović je zapisao: „Poezija Ane Marović nije ostala zatvorena u stihovima. Sa stihova prešla je u život i život je bio ljepši od stihova.“

Svrstava se u pjesnikinje italijanskog Ottocenta.

Dobročinstva[edit]

Životopisci naglašavaju njen nesebični humanitarni rad među mletačkim siromasima, požrtvovno prikupljanje priloga kod imućnijih poznanika, pomoć bolesnima, siromašnima i napuštenima. Njena je humanost najviše došla do izražaja tokom revolucionarne 1848–1849. godine, u vrijeme kada je austrijska vojska preduzela petomjesečnu opsadu grada kako bi srušila otpor revolucionarne vlade. Spisi govore da je Ana Marija u vrijeme svih dana opsade, u danima opšteg klonuća i straha mletačkih građana i patricijata, obilazila bolesnike i njegovala ranjenike, zalazeći na prve linije bojišta i dovodeći nerijetko svoj život u opasnost.

Životno djelo Ane Marije Marović, koje se održalo i do danas, je osnivanje Zavoda za moralno spašavanje žena i djevojaka. Iz zahvalnosti prema svom učitelju i suosnivaču ustanove, Zavod je dobio ime Istituto Canal ai Servi, prema gradskoj četvrti Servi (predio Cannaregio), đe su se od 14. vijeka nalazili crkva Sv. Maria dei Servi i istoimeni samostan muškog reda servita. U spisima o osnivanju Zavoda ističe se njegovo obilježje vaspitne ustanove za đevojke koje su na putu da izgube čast (pericolanti) ili koje su sticajem okolnosti, igrom sudbine, već „moralno posrnule“. U Zavod su primane i žene koje nakon izdržavanja zatvorske kazne nijesu u javnom društvu mogle ponovo otpočeti normalan život, te steći rehabilitaciju i moralnu potporu.

Uz Istituto Canal, Ana Marija Marović osnovala je i zasebnu žensku religioznu družbu (kongregaciju) pod imenom Istituto delle Suore della Riparazione, dedicato ai SS. Cuori di Gesù e di Maria Immacolata, a koja je imala zadatak voditi i usmjeravati rad cjelokupnog Zavoda. Godine 1864. Ana Marija Marović pristupila je u vlastitu kongregaciju. Po uzoru na Istituto Canal osnovana je u Milanu, zaslugom tamošnjeg sveštenika Carla Salerija i plemkinje Marije Karoline Orsenigo, pobožna ustanova sličnog obilježja nazvana Casa di Nazareth. Godine 1868. Istituto Canal i Casa di Nazareth spojeni su u jedinstven Zavod te i danas djeluju kao cjelovita ustanova.

Još za života Ana Marija Marović bila je poznata i poštovana širom Italije i Evrope kako po svojoj duhovnosti i svestranom umjetničkom stvaranju tako i po predanom dobrotvornom radu. Narod ju je nazivao La santa Marovich.

Papa Pio IX blagoslovio je Istituto Canal, odobrio pravila kongregacije i više je puta isticao kao uzornu za slične vjerske zadruge. Godine 1869., Ana Marija Marović je hodočastila u Rimu, te je tom prilikom primljena u ličnu audijenciju pape Pija IX.

Papa Pio IX: “Evo svetice koja ne prorokuje!”

Poveznice[edit]

Viđi još[edit]