Wp/cnr/Političke stranke u Crnoj Gori nakon aneksije 1918

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnr
Wp > cnr > Političke stranke u Crnoj Gori nakon aneksije 1918

Prilikom pripreme tzv. Podgoričke skupštine i nakon aneksije Crne Gore 1918. godine političke snage u Crnoj Gori su se podijelile na dva politička tabora: na tzv. "bjelaše" i „zelenaše", tj. na pristalice i protivnike bezuslovnog ujedinjenja. Ta podjela je u osnovi ostala i poslije osnivanja političkih partija i zadržala se do sloma Kraljevine Jugoslavije 1941. godine.[1][2] [3][4][5][6][7]

Kraljevina SHS

"Bjelaši"[edit | edit source]

Neposredno poslije aneksije Crne Gore „bjelaši" su formirali svoju organizaciju, tzv. Organizovanu omladinu, koja je obuhvatala ne samo omladinu nego sve snage koje su bile za bezuslovno ujedinjenje. Ova organizacija je imala svoje rukovodstvo i program. Ali Organizovana omladina je bila sastavljena od idejno i politički heterogenih elemenata, koje je objedinjavalo samo istovjetno gledanje na problem ujedinjenja. Ta heterogenost se zadržala do prvih sjednica Podgoričke skupštine, kada su došle do izražaja neke posebnosti, koje su dovele, već tada, do zametka budućih političkih partija, uključujući tu i socijaliste, odnosno komuniste. Već na Podgoričkoj skupštini gledišta socijalista su odudarala od gledišta ostalih ujedinitelja, što je došlo do izražaja u diskusijama o programu rada Narodnog izvršnog odbora. Socijalisti su se prvi partijsko-politički organizovali. Uskoro poslije ujedinjenja oni stvaraju svoje organizacije, čemu je Osnivački kongres Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) dao još veći podsticaj. Poslije Osnivačkog kongresa socijalističke grupe u Crnoj Gori prerastaju u organizacije SRPJ(k), odnosno KPJ. Ostali pobornici i pristalice ujedinjenja (građanske snage) ostali su još oko godinu i po jedinstveni, makar i prividno. Na tom „jedinstvu" insistirale su najistaknutije ujediniteljske vođe — zbog opasnosti od ustanika koji su vodili oružane akcije protiv nove vlasti i zbog teške ekonomske situacije u kojoj se Crna Gora našla poslije I svjetskog rata, s jedne, i okolnosti da nova država (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca) nije još bila međunarodno priznata, s druge strane.

Pripreme za izbore za Konstituantu 1920. godine dovele su do političkog raslojavanja „bjelaša". Oni nijesu formirali neku posebnu partiju na temelju ujediniteljskog pokreta, koja bi povela računa o interesima crnogorskog naroda, već su pristupili srpskim građanskim partijama: Demokratskoj, Radikalskoj, Republikanskoj i Zemljoradničkoj — već prema interesima pojedinaca i grupa. Ove stranačke organizacije bile su u stvari filijale srpskih političkih partija i nijesu imale svoj posebni program. Njihova politička aktivnost odvijala se u okvirima programa i političkih koncepcija centralnih organa ovih partija.

"Zelenaši"[edit | edit source]

Sekula Drljević

„Zelenašima", kao protivnicima ujedinjenja koje je podrazumjevalo aneksiju Crne Gore od strane Srbije i njen nestanak, nije dozvoljeno u to vrijeme da formiraju svoju političku partiju, niti da iziđu na izbore. Veliki dio crnogorskog naroda nije bio zadovoljan takvim političkim prestrojavanjem, a posebno teškim ne samo političkim nego i ekonomskim položajem u novoj državi. To je dijelom izraženo bojkotom izbora: oko 34% glasača nije izišlo na birališta iako su bile nagoviještene represalije za apstinente.

Na izborima su komunisti odnijeli ubjedljivu pobjedu s 38% glasova i 40% paslaničkih mandata. Republikanci su dobili 20%, a monarhisti (demokrati i radikali) svega 40% mandata. Razumije se, za listu KPJ nijesu glasali samo komunisti, već i veliki dio nacionalno i socijalno nezadovoljnih masa, koje su u Komunističkoj partiji viđele onu snagu koja će voditi računa o interesima najširih slojeva naroda. Najzad, 1923. godine federalisti su stupili na istorijsku scenu učešćem na parlamentarnim izborima (od 18. marta). Oni su se deklarisali kao zaštitnici interesa Crne Gore, što je doprinijelo da im priđe veliki dio crnogorskog naroda, koji je bio politički nezadovoljan položajem Crne Gore u novoj državi. Na ovim izborima oni su bili drugi po broju glasova (svega 228 glasova manje od Radikalske stranke koja je pobijedila), a na sledećim (od 8. februara 1925) dobili su najveći broj glasova. Na kongresu federalista od 4. oktobra. 1925. godine i farmalno se konstituisala Crnogorska federalistička stranka, koja je tom prilikom donijela i svoj program. Prema tom programu, sve jugoslovenske zemlje, koje su u svom istorijskom razvitku postale posebne političke, ekonomske i kulturne jedinice, treba da imaju ravnopravan položaj u jugoslovenskoj državnoj zajednici.

Federalisti su na početku svoga djelovanja u političkom životu Crne Gore igrali značajnu ulogu. Uskoro poslije "ujedinjenja" u Crnoj Gori se stvara nacionalno revolucionarni pokret protiv velikosrpskih hegemonističkih težnji i policijskog terora nove vlasti. S obzirom na to da je KPJ u prvim godinama poslije ujedinjenja stajala na centralističkim koncepcijama, federalisti su, odnosno Crnogoraka federalistička stranka (CFS) u ovom pokretu sve do tridesetih godina imali vodeću poziciju. Poslije III zemaljska konferencije, a posebno poslije III kongresa KPJ partijska organizacija u Crnoj Gori je podržavala parolu CFS o federaciji i autonomiji Crne Gore, pa je sa federalistima radila na stvaranju bloka crnogorskog radnog naroda. Sa tom akcionom parolom u Crnoj Gori je istupala zajedno sa federalistima i na opštinskim izborima 1926. godine. Međutim, federalisti, odnosno njihove vođe, počev od parlamentarnih izbora 1923. godine postepeno su napuštali nacionalno revolucionarnu taktiku i stupali na reformističke pozicije. Vođstvo crnogorskih federalista je težište svoje akcije usmjerilo na parlamentarnu borbu. Ono je izbjegavalo da svoju akciju poveže sa borbom ostalih ugnjetanih nacija u Jugoslaviji, kao što je izbjegavalo saradnju sa revolucionarnim radničkim pokretom u Crnoj Gori, čiju je snagu potcjenjivalo. Saradnja federalističkih pristalica i pojedinih lokalnih funkcionera sa radničkim pokretom ne mijenjalo tu opštu sliku o CFS. Samim tim vrh Crnogorske federalističke stranke je, može se reći, iznevjerio očekivanja crnagorokag naroda, odbijajući da se izjasni i o njegavom nacionalnom samoopredjeljenju, što je doprinijelo da je njeno članstvo počne ubrzano napuštati, što su potvrdili i parlamentarni izbori 1927. godine, kada je ona dobila 42,8% glasova manje nego na prethodnim izborima.

Raslojavanje Crnogorske federalističke stranke[edit | edit source]

Crnogorska federalistička stranka se uskoro poslije formiranja fočela raslojavati. Njeno vođstvo se okretalo u vrtlogu stranačkih borbi, lavirajući u pitanjima restitucije crnogorske državnosti od zahtjeva za uspostavljanje nezavisne crnogorske države, do federativnog rješenja u Jugoslaviji. Već na samom početku uočavale su se u njoj dvije osnovne struje, odnosno frakcije. Jedna od njih je okupljala pristalice kralja Nikole, dakle one snage koje su i dalje bile za restauraciju crnogorske države na čelu sa dinastijom Petrovića. Na čelu ove frakcije nalazili su se stari i konzervativni političari bliski bivšem crnogorskom dvoru. Mnogo je brojnija bila druga struja, koja je bila za jugoslovensku zajednicu, ali sa federativnim uređenjem. Najistaknutije vođe ove struje bili su Mihailo Ivanović i Savo Vuletić. U ovoj struji je jedno vrijeme bio, iako prividno, i Sekula Drljević, ali se on, sa svojim istina malobrojnim pristalicama, izdvojio u posebnu frakciju. Ova je frakcija postepeno postajala sve radikalnija u načinu djelovanja. Šestojanuarska diktatura je konačno dokrajčila raslojavanja u vođstvu federalista. Dio vođstva je prešao na režimske pozicije, jedan dio je prema režimu zauzeo lojalan stav, dok je jedan dio federalista, u prvom redu pojedini lokalni funkcioneri, borbeniji dio članstva, sarađivao sa komunistima u borbi protiv režima diktature.[8]

Šestojanuarska diktatura[edit | edit source]

Zavođenjem šestojanuarske diktature zabranjen je rad svim političkim partijama u cijeloj zemlji. Formalnosti oko raspuštanja građanskih stranaka, zaplijene arhive i preuzimanja njiho1vih prostorija izvršene su bez i najmanjeg otpora od strane vođstva ili članstva tih stranaka. Štoviše, veći dio vođstva i članstva građanskih stranaka u Jugoslaviji, pa razumije se i u Crnoj Gori, pozdravio je kraljev manifest o uvođenju diktature, a zatim stupio u režimske stranke, prvo u Jugoslovensku nacionalnu stranku (JNS), a zatim u Jugoslovensku radakalnu zajednicu (JRZ).

Građanske stranke u Crnoj Gori koje su iznikle iz takozvanog „bjelaškog" tabora nijesu mogle imati oslonca u crnogorskom narodu. One ne samo da se nijesu zalagale za crnogorsku nacionalnu ravnopravnost, već su, naprotiv, radile na negiranju crnogorskog nacionalnog bića. One su najvećim dijelom služile velikosrpokoj buržoaziji kao instrument za lakše nacionalno i socijalno ugnjetavanje crnogorskog naroda. Izuzetak u tom pogledu predstavljala je grupa crnogorskih zemljoradnika koja se okupljala oko „Glasa naroda" (Marko Vujačić i dr). Ona je još uoči šestojanuaroke diktature sarađivala sa crnogorskim komunistima u organizovanju protesnih zborova protiv pojedinih mjera režima, kao što je bila podjela ratnih reparacija i sl. Ova grupa je i kasnije, sve do rata, zajedno sa snagama revolucionarnog radničkog pokreta u Crnoj Gori, učestvovala u nekim značajnim antirežimskim demonstracijama, što će presudno uticati na njeno opredjeljenje poslije aprilskog sloma 1941. godine za narodnooslobodilački pokret. I neke druge liberalnije grupe i frakcije bivše Demokratske stranke, radikalske grupe Ace Stanojevića i zemljoradničke ljevice, koje su se našle u opoziciji prema režimu diktature, počele su od sredine tridesetih godina više da se okreću političkim, ekonomskim, socijalnim, zdravstvenim i kulturnim problemima Crne Gore. I one su povremeno učestvovale u pojedinim značajnim političkim akcijama koje je KPJ u Crnoj Gori organizovala. Međutim, sve te grupe, u odnosu na sveukupne građanske snage koje su se bile stavile u službu velikosrpskog vladajućeg režima, predstavljale su neznatan, simboličan dio.

Reference[edit | edit source]

  1. Dr. Radoje Pajović: Kontrarevolucija u Crnoj Gori
  2. Branko Đ. Nikač: Naučne zablude o “ujedinjenju” Srbije i Crne Gore
  3. Mijat Šuković: Podgorička skupština
  4. Tanja Knežević Perišić: Politički raskol i oružani sukob u Crnoj Gori od 1919-1929 godine - Božićna pobuna
  5. Branislav Borilovic Reagovanja u svijetu povodom prisajedinjenja Crne Gore Srbiji
  6. Dr Šerbo Rastoder: Političke stranke i zivotna pitanja CG 1918-1929.
  7. Dr Šerbo Rastoder: Crna Gora u egzilu
  8. Novak Adžić - Zelenaši tokom Drugog svjetskog rata bili na vezi sa partizanima, sa četnicima na ivici rata (II)