Wp/cnr/Divoševo jevanđelje

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnrWp > cnr > Divoševo jevanđelje
Jump to navigation Jump to search
Divoševo jevanđelje

Divoševo jevanđelje crnogorski je ćirilski spomenik nastao u Kotoru 30-ih godina XIV vijeka.

U Crkvi Sv. Nikole u selu Podvrh kod Bijeloga Polja[1], 1960. godine, među nekoliko rukopisa pronađeno je iluminirano pergamentsko jevanđelje. Rukopis nema početne i zadnje listove, formata 16,5x22,5 cm. Tekst je pisan tamnim mastilom, a samo natpisna slova crvenim mastilom.

Jevanđelje sadrži 187 listova čvrstoga pergamenta, od čega jevanđeljskome tekstu pripada 186 listova. Rukopis na obnovljenim mjestima pisan je prilično nebrižnim poluustavom, staroslovenskim jezikom svoga vremena: ы je dosta rijetko, е i ѣ se često brkaju, ima dosta dvoglasа ѣ i ѥ. Upotrebljavaju se nadredna slova i akcenti.

Divoševo jevanđelje je podijeljeno na Amonijeve glave, čiji su počeci označeni crvenom bojom, a na uspravnim marginama nalaze se oznake, koje omogućavaju traženje paralelnih mjesta u drugim djelovima četvorojevanđelja.[2] Takva podjela na glave nastala je još u II stoljeću i naziva se „harmonijom jevanđelja“, a nalazimo je u najstarijim slovenskim jevanđeljima (npr. u Marijinu).

Sistem pisanja ovoga jevanđelja spada u tzv. Scripture continua, đe se sistem razdvajanja javlja kao izuzetan u starijim epohama. Mehaničko siječenje riječi na kraju reda smatra se glagoljskom tradicijom najstarijih slovenskih spomenika. Redovi su ispisani ujednačenom uncijalom, uglavnom, u okviru dvolinijskoga i trolinijskoga sistema.

Na osnovu karakteristika teksta i grčkoga jezičkog ośećaja, utvrđeno je da je Divoševo jevanđelje pisao Manojlo Grk, koji je tridesetih godina XIV stoljeća živio i radio u Kotoru. Ovđe je i napisao Divoševo jevanđelje, upotrijebivši svoju umjetničku moć da knjigu prilagodi zahtjevima sredine i vremena, oplemenivši je elementima gotike i romanike, koje je upoznao u novoj sredini. Jevanđelje je dobilo ime po bosanskome vlastelinu Divošu Tihoradiću, po čijoj je narudžbini rađeno. Sada se čuva u Cetinjskome manastiru.

Manojlove omaške govore o njegovu grčkom porijeklu, u koje treba ubrojati brkanje prisvojnih zamjenica raznih lica s opštom zamjenicom svoj, zatim slovenski akuzativ i nemanje ośećaja za pridjevske vidove.

Divoševo jevanđelje odlikuje se naročito ljepotom slikarskih ukrasa, brojnim inicijalima i zastavicama.[3]

Literatura[edit]

  • Radoslav Rotković: Istorija crnogorske književnosti, knj. II, ICJK, Podgorica, 2012.
  • Božidar Šekularac: Razvoj pismenosti u Crnoj Gori, FCJK, Cetinje, 2014.

Spoljašnje veze[edit]

Reference[edit]

  1. http://m.portalanalitika.me/clanak/265028/nepokretna-bastina-crne-gore-bijelo-polje
  2. http://www.plemenito.com/lat/divosevo-cetvorojevandjelje-/o109
  3. http://www.northernexposure.me/365/kulturno-istorijsko-nalede/bijelo-polje/manastir-svetog-nikole-u-podvrhu-bijelo-polje/