Wp/cnr/Crnogorska književnost

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnrWp > cnr > Crnogorska književnost
Jump to navigation Jump to search

Crnogorska književnost obuhvata književnost pisanu na crnogorskom i drugim jezicima na području savremene Crne Gore ili od autora s prostora Crne Gore od 9. vijeka do danas.

Srednji vijek[edit]

Prvi tragovi pismenosti na crnogorskom području potiču iz ranoga srednjeg vijeka. Crnogorska je pismenost, a potom književnost i uopšte kulturna djelatnost, uslovljena specifičnim okolnostima homogenizacije te male etničke zajednice, njezina razvoja i izgradnje modernoga društva na zaokruženom prostoru. Premda korijeni crnogorske kulture i identiteta sežu u dukljansko i zetsko razdoblje, interkulturalna participacija u tom je krugu sve do najnovijeg doba temeljni odnos. Književne tradicije crnogorskoga prostora stoga bitno određuju crnogorsku književnost. Pretpostavlja se da su u Duklji od IX vijeka bila u upotrebi čak četiri pisma (latinica, glagoljica, ćirilica i grčko pismo). Ne samo primorski djelovi, nego cio crnogorski prostor bio je tada preko Dukljansko-barske nadbiskupije pod snažnim uticajem Zapadnoga kruga. Tragovi dukljanske pismenosti sačuvani su na nekoliko darovateljskih i nadgrobnih natpisa na latinskome jeziku, a važniji književni spomenik je Andreacijeva povelja s početka IX vijeka; nešto su mlađi Barski epitafi, pisani u leoninskim heksametrima koji, dokumentuju visoke kulturne domete sredine. Iz Krajine je legenda o Vladimiru i Kosari, koju je hagiografski obradio nepoznati Zećanin, a fragmentarno je sadržana u XXXVI glavi hronike Kraljevstvo Slovena Popa Dukljanina (Ljetopisa Popa Dukljanina), što se, prema nekim pretpostavkama, takođe veže za Barski krug. Vladimirova hagiografija nastala je vjerovatno odmah nakon njegove smrti 1016. godine, ali kako je obrađivala život dukljanskog mučenika, nije uticala na žitija što su se pod Nemanjićima prepisivala u Zeti. Najznačajniji spomenik dukljanskoga perioda je hronika Kraljevstvo Slovenaanonimnog sveštenika Dukljansko-barske nadbiskupije, nastala u trećoj četvrtini XII vijeka. Premda u nauci ne postoji saglasnost oko brojnih pitanja vezanih za ovaj dragocjeni spis, može se sa velikom vjerovatnoćom pretpostaviti da je latinska verzija hronike, koja nam se sačuvala u znatno poznijim prijepisima, zapravo prijevod slovenskoga originala, nastalog s ciljem odbrane ugroženog suvereniteta dukljanske države i crkve. Lokrumske povelje dukljanskih kraljeva XI i XII vijeka, kao i korespondencija sa Vatikanom, koju posvjedočuju i papske bule, svjedočanstvo su postojanja razvijene dvorske kancelarije pri dvoru dukljanskih kraljeva iz vladarske familije Vojislavljevića.

Kada je dukljansko-zetska država izgubila samostalnost i potpala pod Rašku, Nemanjići su nastojali suzbiti širenje ne samo Vladimirova kulta, nego i druge elemente lokalne tradicije poput bogumilstva, pa se pretpostavlja da su i mnogi pisani spomenici tada uništeni. Zasebnost zetske tradicije dokumentuje Miroslavljevo jevanđelje s kraja XII stoljeća, što ga je za crkvu u Bijelome Polju prepisao pisar Varsameleons naknadnim (nevelikim) dopunama Grigorija Dijaka. Za zetskog episkopa Neofita priređen je crkveno-pravni zbornik Ilovička krmčija (1262). Iako je na temelju sačuvane građe teško rekonstruisati prave razmjere djelatnosti zetskih skriptorija u XIII i XIV stoljeću, ta je djelatnost bila, čini se, gotovo isključivo prepisivačka, s težnjom pravoslavne crkve da žitijima vladara učvrsti srpski kult i državni okvir. U Vraki kod Skadra krajem XIX vijeka je tako nađen Zbornik popa Vasilija zvanog Dragolja iz druge polovine XIII vijeka, s preradom traktata protiv bogumila i apokrifnim tekstovima. Prepisivanje crkvenih knjiga nastavljeno je u Zeti i pod Balšićima, a osobito se vrijednim smatra Gorički zbornik (1441-42), s korespondencijom Jelene Balšić i Nikona Jerusalimca, staroga duhovnika sa ostrva na Skadarskom jezeru, lirski i misaono obrazložena askeza u duhu vizantijske književne tradicije. Zasebnim je dijelom te cjeline Nikonov sažet, slikovit putopis Povijest o jerusalimskim crkvama. Na Cetinju je djelovala 1493-96. ćirilična štamparija koju je utemeljio Đurađ Crnojević. Sve knjige iz štamparije Crnojevića štamparsko su djelo jeromonaha Makarije„od Crne Gore“, a najpoznatija je (uz 4 druge) inkunabula Oktoih prvoglasnik, datirana 4. I 1494. godine.

Rano novovjekovlje[edit]

Kao što je u Crnojevića rano bio razvijen sluh za talijanske podsticaje u arhitekturi i štamparskoj vještini, iskustvo humanizma i renesanse te docnije baroka za crnogorsku kulturu bilo je gotovo direktno. Presudna je u tome smislu bila uloga Kotora i drugih, manjih, ali jednako tako književno razvijenih sredina u Boki (Perast, Prčanj, Budva, Dobrota). Nastala u društvenim uslovima mletačke (venecijanske) dominacije, ta je književna produkcija u tematskome i stilskom te jezičkome smislu, crnogorskom, talijanskom i latinskom izrazu, organski dio crnogorske književnosti, ali i svjedočanstvo kulturnih dodira sa razvijenim zapadnoevropskim književnim sredinama. Najizrazitiji predstavnici bokotorskoga renesansnog kruga su kotorski pjesnici Đorđe Bizanti, Ljudevit Pasković i Ivan Bona. Barokne tendencije javljaju se u Boki Kotorskoj tokom XVII vijeka a ova stilska formacija unijeće i bitnu novinu u odnosu na period renesansne književnosti – pored književnosti na talijanskome i latinskom jeziku, naime, javljaju se i pisci koji pišu na narodnom, crnogorskom jeziku. U ovoj epohi njeguje se prigodna poezija (epska i lirska), prepisuju se i brojna crkvena prikazanja, čiji korijeni sežu u period srednjega vijeka, a nastaju i djela hroničarskog, istoriografskog karaktera. Najznačajniji pisci baroka su Živo Bolica, Andrija Zmajević, Krsto Ivanović te Ivan Antun Nenadić. Odjeke prosvjetiteljstva i racionalizma srijećemo krajem XIX vijeka posebno u djelima Stefana Zanovića, autora prvog romana u crnogorskoj književnosti (Turska pisma, 1776) i, nešto poznije, u poslanicama Petra I Petrovića Njegoša.

Intenzivnija književna djelatnost u smislu emancipacije narodne kulture počinje u Crnogoraca s vladikama iz kuće Petrovića Njegoša. Iz korespondencije rodonačelnika dinastije, vladike Danila, vide se začeci toga procesa početkom XVIII stoljeća. Vasilije Petrović Njegoš podstiče potom školovanje mladih Crnogoraca u Rusiji, a nešto njegova izvornoga stvaralaštva nalazi se u Cetinjskom ljetopisu. Na ruskome je u Moskvi objavio Istoriju o Černoj Gori (1754). U to je doba važan spis o Crnoj Gori napisao i prvi crnogorski doktor filozofije (disertacija mu je 1752. izašla u Haleu, a čuva se u Petrogradskom arhivu) Jovan Stefanov Balević. Zanimljiv je i rukopis nepoznatoga Cetinjanina iz 1774. Pisan na ruskom (Kratki opis Zete i Crne Gore), ne toliko po književnim dometima koliko tendencijom protiv vladika.

19. i 20. vijek[edit]

Početkom XIX stoljeća književni život u Crnoj Gori počinje dobijati organizovane oblike. Osnovana je štamparija 1834. godine. Već 1835. pokrenut je kalendar Grlica s književnim prilozima, a izlaze i knjige. Kulturna predaja postupno postaje povijesnom činjenicom sa snažnim uporištem u narodnome, usmenom pjesništvu. To je došlo do izražaja u Pjevaniji crnogorskoj i hercegovačkoj (1833) Sime M. Sarajlijei deseteračkim pjesmama o crnogorskim bojevima i junacima Petra I Petrovića Njegoša(Poučenje u stihovima), čija je Kratka istorija Crne Gore izašla posmrtno u Grlici 1835. Uz rodoljubno i misaono pjesništvo (epika, spjevovi, himne), njegovala se i ljubavna i didaktička lirika. Na granici su književnog teksta često i rukopisne poslanice, tradicionalni i specifični oblik komunikacije crnogorskih vladara s narodom. Punu, autorsku vrijednost deseteračkog stiha i naslijeđene duhovne koncepcije postigao je u spjevu Luča mikrokozma (1845) i osobito u dramskom spjevu Gorski vijenac (1847) Petar II Petrović Njegoš.Gnomičnost i angažovanost Njegoševe imaginativne projekcije daleko nadilaze pretpostavke i mogućnosti tadašnje crnogorske sredine pa otada nadalje znače kanonski, kriterijski prag nacionalne kulture. Na pozadini romantičarske slike svijeta, Njegošev se jezik u drami Lažni car Šćepan Mali (1851) približio razgovornim oblicima, pa i u standardnojezičkom pogledu crnogorska književnost počinje pokazivati originalnu poziciju u odnosu na srodne idiome u dodiru, srpski i hrvatski. Romantičarska je koncepcija dosljednije provedena u pjesmama Stevana Perovića Cuce, ali je najplodniji liričar tradicionalni, himnični pjesnik Jovan Sundečić, pokretač prvih književnih časopisa (Orlić, Crnogorka). U tim i u drugim časopisima (Crnogorac, Luča, Književni list) u drugoj polovini XIX stoljeća počinju se razvijati problemski aspekti crnogorske kulturne zasebnosti, na temelju etičkih vrijednosti sadržanih u kategoriji čojstva, te posebnosti društvenog razvoja. Crnogorski vladar Nikola I Petrovićdominirao je cijelim razdobljem, podređujući svoja nemala literarna nastojanja (pjesme, drame, dnevničkomemoarska proza) političkom pragmatizmu. Najpoznatija mu je pjesma Onamo onamo, a najveću je popularnost stekla romantičarska dramaBalkanska carica (1854), koja istorijski srednjovjekovni siže projicira u suvremeni državotvorni koncept. Zbog Nikolinih ambicija, pozorište, pa i književna djelatnost uopšte, dobijali su donekle privilegovan položaj s obzirom na realne mogućnosti crnogorskog društva. Kulturni entuzijazam bio je tada za Crnogorce isto što i borba za samobitnost, pa iako uglavnom nema znatnijih pojedinačnih dosega, pjesništvo i osobito novelistika (narativna književnost), ali i kritika (Lazar Tomanović) dobijaju zamah. U dotad osrednjoj širini književnoga rada izdvajaju se dva čvrsta opusa, Stefana Mitrova Ljubiše i Marka Miljanova Popovića. Ljubišinezbirke Pripovijesti crnogorske i primorske (1875) iPričanja Vuka Dojčevića (1879), te djela Marka Miljanova Primjeri čojstva i junaštva (1901) i Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi, čine duhovni most od Njegoša prema modernističkim traženjima i vidicima. No upravo tada dolazi do paradoksalnog obrta, jer gubitkom državnoga okvira 1918. započinje svojevrsna, otvorena ili posredna denacionalizacija crnogorske kulture. Crna Gora, osim toga, za najbolje crnogorske pisce prestaje biti neposredni životni prostor, oni se prema logici društvene situacije afirmišu na širem planu, a Beograd preuzima središnju poziciju njihova śedišta, čak i onda kada zavičaj njeguju kao duhovni, psihološki i semantički ključ vlastite posebnosti. Tako je i časopis Lovćenski odjek, koji se pojavio tek 1925. godine, bio pod trajnim pritiskom zbog „dijalektalne“ razlikovnosti.

Dominantni, određujući položaj srpskog kulturnog kruga u bitnome se nije promijenio ni nakon revolucionarnog prevrata četrdesetih godina XX vijeka kada je Crna Gora vratila državnost, a njezina kultura stekla razvijenu organizacijsku strukturu modernoga društva s institucijama, visokim školama, bibliotekama, izdavaštvom, novinama i časopisima.

Pjesnik, prozaik, dramatičar i kritičar Risto Ratković,koji je započeo kao nadrealist zbirkom pjesama Mrtve rukavice(1927), autor je poetski i socijalno intoniranoga prvoga modernog crnogorskoga romana Nevidbog (1933). Pjesnik Mirko Banjevićzbirkom Pobune uma (1930) izražava pobunu i borbeno raspoloženje svojega naraštaja, a u poemiBrijest osuđuje velikosrpsku politiku prema Crnoj Gori i Crnogorcima. Pripovijedač Nikola Lopičiću zbirci Seljaci (1939) slika socijalnu bijedu na crnogorskom selu, a blizak mu je Dušan Đuroviću zbirci pripovijedaka Među brđanima (1936) i romanu Dukljanska zemlja (1939). Pjesnik i prozaik Radovan Zogoviću Internaciji Crne Gore (1936) pjeva o okupaciji Crne Gore, u poemi Došljaci – Pjesme Ali Binaka (1937) o socijalnom i nacionalnom ugnjetavanju Albanaca, a u zbirciPlameni golubovi (1937) osuđuje ratni pokolj. Pjesnik Janko Đonović objavljuje zbirku Živi portreti (1927), gotovo dovršenu poemu Crnci i Crnogorci (1928) o izrabljivanju i stradanju Crnaca i Crnogoraca u američkim rudnicima, i zbirku Dvije rijeke (1938) zajedno sa srpskim pjesnikom Tanasijem Mladenovićem.

Razdoblje 1941-1945. odlikuje borbeni, propagandno mobilizatorski i narodnooslobodilački duh. Pisci i dalje stvaraju u tradicijama socijalnog realizma. Najsugestivnije slike surove zbilje II svjetskog rata donose M. Banjević u pjesmama I to je slava i Razgovor kostiju, u poemi Sutjeska (1946), R. Zogović u Pjesmi o biografiji druga Tita, D. Kostiću partizanskim lirskim pjesmama. Utrtim stazama nastavlja naraštaj pisaca iz četrdesetih: pjesnici Sait Orahovac, Stefan Mitrović, Aleksandar Ivanović,prozaik i dramatičar Vladimir Mijuškovići najvažniji među njima, romanopisac i pripovjedač Mihailo Lalić, koji je u crnogorskoj književnosti XX stoljeća ostvario najveće umjetničke domete, osobito u romanima Hajka (1960) i Lelejska gora (1962) i dr. u kojima je višeslojnim i višeznačnim vizijama i sintezama dao epopeju rata i revolucije. Osim M. Banjevića, R. Zogovića, J. Đonovića, D. Kostića, Radonje Vešovića, Ćamila Sijarića i Čeda Vukovića,nakon 1953. djeluju mnogobrojni pisci bilo u tradicionalnome (Janko Vujisić), bilo u novome duhu: pjesnici Blažo Šćepanović, Vitomir Nikolić, Gojko Janjušević, Matija Bećković, Sreten Perović, Milo Kralj, Milika Pavlović, Dragutin Vujanović, Ranko Jovović, Branko Banjević, Gojko Dapčević, Ratko Vujošević, Vojislav Vulanović, Velimir Milošević, Jevrem Brković, Momir Marković, Pavle Popović, Žarko Đurović, Ivan Ceković, Svetozar Radonjić-Ras, Vukman Otašević, Miroslav Đurović, Dragoljub Jeknić, Darinka Jevrić, Bosiljka Pušić, Slobodan Popović tepostmodernisti Mladen Lompar, Marko Vešović, Novica Tadić, Ljubomir Đurković, Duško Novaković, Milorad Popović i dr.; prozaici Danilo Kiš, Borislav Pekić, Miodrag Bulatović, Mirko Kovač, Sreten Asanović, Dragan Nikolić, Husein Bašić, Zuvdija Hodžić, Niko Jovićević, Branimir Šćepanović, Bogdan Šekler, Stevan Bulajić, Miladin Čulafić i dr.; dramski pisci: Marko Kavaja, Veljko Mandić, Radoslav Rotković, Veljko Radović, Vida Ognjenović, Ljubomir Đurković, Igor Bojović i dr. Književni su kritičari, esejisti i istoričari Trifun Đukić, Vido Latković, Nikola Banašević, Jevto M. Milović, Milorad Stojović, Božo Milačić, Božidar Pejović, Radoslav Rotković, Vojislav P. Nikčević, Radoje Radojević, Danilo Radojević, Milorad Nikčević, Novak Kilibarda, Radomir Ivanović, Slobodan Tomović, Jovan Čađenović, Krsto Pižurica, Živko Đurković, Slobodan Vujačić, Slobodan Kalezić, Vojislav D. Nikčević, Rajko Cerović, Borislav Jovanovići dr. Važniji književni časopisi i revije su u periodu od II svjetskog rata do 1990. Stvaranje (od 1946), Susreti (1953-62), Ovdje, Glasnik Odjeljenja umjetnosti CANU, a u novije vrijeme Lingua Montenegrina, Ars, Almanah, Plima, Doclea i dr.[1]

Vanjske veze[edit]

Reference[edit]

  1. http://www.fcjk.me/o-knjizevnosti