Wp/cnr/Volt Vitman

Volt Vitman (engl. Walt Whitman; 1819-1892) je američki pjesnik, eseista i novinar. Jedan je od najuticajnijih američkih pjesnika i mnogi ga smatraju začetnikom slobodnog stiha u američkoj poeziji. Proslavio se zbirkom pjesama Vlati trave koja se smatra prvom svjetskom zbrikom pisanom „slobodnim stihom“.

Đetinjstvo i rana mladost

Volt Vitman je rođen 31. maja 1819. godine na jednoj farmi u blizini pomorskog naselja Hatington na Long Ajlendu, blizu velikog pristaništa i njujorške rijeke. Bio je drugo dijete od osmoro đece u porodici u kojoj je bilo Holanđana, Jenkija, kvekera i kalvinista. Voltova braća su dobila imena prema američkim predśednicima, tako da je Vitman još kao dječak doručkovao sa Džordžom Vašingtonom Vitmanom, Tomasom Džefersonom Vitmanom i Endruom Džeksonom Vitmanom. Kada je napunio pet godina njegova porodica se iz materijalnih razloga preselila u Bruklin u Njujorku. Nade za boljim životom porodice Vitman nikada se nijesu ispunile, a Voltov otac, Volter Vitman, je cio svoj život proveo radeći najteže fizičke poslove kako bi obezbijedio egzistenciju svojoj porodici. Izmučen tako napornim životom vremenom je utonuo u alkoholizam. Osnovnu državnu školu (što je bilo njegovo jednino zvanično obrazovanje) Volt je pohađao u Bruklinu, slušajući nastavu sa učenicima različitih godina i porijekla; đeca koja su pohađala državne škole bila su uglavnom siromašna jer su privatne škole bile rezervisane za đecu iz bogatih porodica. U državnim školama vladali su loši uslovi i svi đaci su śeđeli u jednoj prostoriji, osim Afroamerikanaca koji su nastavu slušali izolovani na posljednjem spratu. Kada je Volt napunio 11 godina, otac ga je iz materijalnih razloga ispisao iz škole, ali to ga nije spriječilo da se samoobrazuje: odlazio je u biblioteke, muzeje i slušao predavanja; napravio je sebi školski program u kome je izučavao geografiju, istoriju, književnost, arheologiju, itd. Dosta je čitao, većinom djela najpoznatijih svjetskih pisaca i pjesnika: Homera, Dantea, Šekspira itd. Voltova majka, Luiza Vitman, imala je kvekersko porijeklo, a biograf Ed Folsom ističe da se Vitman cijelog života śećao predavanja koje je održao kvekerski sveštenik Ilaja Hiks, inače poznanik Voltovog oca i blizak prijatelj Voltovog prađeda Džesija Vitmana. Vitman počinje da radi kao šegrt u štampariji i dobija priliku da se samostalno bavi novinarstvom; njegov prvi objavljeni članak u njujorkškim novinama „The Mirror“ iz 1834. godine govori o jednom afroameričkom robu koga su zvali „Negro Harry“ i koji je umro u 120-oj godini (1758. godine), i koji se śećao Njujorka „kada su u njemu bile samo tri kuće.“ Volt ubrzo napreduje do pozicije urednika i 1833. godine njegova porodica se vraća na Long Ajlend a Volt dobija brata Džefa, ali provodi malo vremena sa njim jer živi sam u gradu, odvojen od porodice. Između 1836. i 1841. godine dva velika požara zahvataju Njujork i većina poslovnih centara nestaje u plamenu (između ostalog i štamparija u kojoj je Vitman bio zaposlen), tako da se usred opšte finansijske krize 1836. godine Volt vraća u Hempsted na Long Ajlend, đe dobija posao nastavnika u školi i tamo ostaje narednih pet godina.

Posao nastavnika je Voltu bio veoma naporan jer je radio u deset različitih škola na Long Ajlendu u izuzetno lošim uslovima- bilo je situacija da u jednom razredu bude i do 80 učenika uzrasta od 5 do 15 godina, a nekada je radio i do devet sati dnevno za vrlo malo novca. Postoje dokazi u vidu pisama (otkriveni tek 1980. godine) koje je Volt slao svom prijatelju Abrahamu Liču, u kojima govori o dubokom očaju i nezadovoljstvu okolinom i uslovima u kojima radi. U jednom od tih pisama Volt kaže:

Never before have I entertained so low an idea of the beauty and perfection of man’s nature, never have I seen humanity in so degraded a shape, as here… Ignorance, vulgarity, rudeness, conceit, and dulness are the reigning gods of this deuced sink of despair.

Godine 1838. prekida sa radom u školi, kupuje pisaću i štamparsku mašinu i osniva svoje novine „The Long Islander“, zapošljava brata Džordža kao svog asistenta, ali ovaj poslovni poduhvat se pokazuje neuspješnim i Vitman se vraća u učionicu poslije godinu dana. Godine 1841. dobija posao u štampariji i vraća se u Njujork. Da bi stigao iz Bruklina na Menhetn morao je da putuje trajektom svakog dana (kasnije je ovu naviku opisao u pesmi Crossing Brooklyn Ferry), a kada bi stigao na Menhetn hodao bi Falton ulicom i oduševljeno slušao mase mornara koji pričaju na stranim jezicima uživajući u vibracijama metropole na pomolu- Njujork je tada bio epicentar svega što je bilo novo i interesantno.

Volt je sada bio zreo mladić specifičnog izgleda, uočljiv u masi: veoma visok, nosio je šešir, bijelu kragnu, prsluk i štap za šetanje. Bio je samoobrazovan i samouvjeren, na granici da postane arogantan; nije imao diplomu Harvarda već izuzetnu snagu svoje ličnosti.

Književno stvaralaštvo i novinarski rad

U početku je objavljivao prozu i poeziju za razne časopise, između ostalog i za poznati „The Democratic Review“ za koji su u to vrijeme pisali i Ralf Valdo Emerson i Henri Dejvid Toro. Autori „Istorije američke književnosti“ navode da Vitmanova proza nije bila toliko sjajna: Pored Emersona i Toroa, Vitman izgleda plitak, površan i neznalica. Ipak, poslije deset godina Emerson će ga pozdraviti kao prvog stvaraoca američke poezije. Njegova prva objavljena priča bila je „Death in the School-Room“ i dolazi direktno iz njegovog ličnog iskustva u prosvjeti. U ovoj kratkoj priči Vitman zauzima negativan stav prema tjelesnom kažnjavanju đece, a priča ima čudan epilog- završava se tako što nastavnik koji šiba učenika, misleći da spava na času, na kraju otkriva da je sve vrijeme tukao leš.

Još jedna priča, takođe insipirisana ličnim iskustvom „The Shadow and the Light of a Young Man’s Soul“ izdvaja se iz ostalih Vitmanovih priča uglavnom prožetih temama o prijateljstvu između neshvaćenih mladića sa starijim muškarcima koji im nude sigurnost i razumijevanje.

U periodu od januara do septembra 1842. godine objavljuje pet priča u pomenutom časopisu „The Democratic Review“, a u specijalnom izdanju časopisa „New World“, u novembru iste godine, urednik Park Bendžamin objavljuje Vitmanov prvi roman „Franklin Evans; or The Inebriate“. Radnja ovog romana govori o dječaku koji je nakon pijanstva izazvao smrt nekoliko žena. Interesantno je da je „Frenklin Evans“ bio najprodavanije Vitmanovo književno ostvarenje- tiraž romana je bio preko 20 000 knjiga. Roman obrađuje temu neumjerenosti u piću i opasnosti koju ta neumjerenost izaziva, pozivajući ujedno ljude na uzdržavanje od alkohola (engleski: temperance novel). Vitman je bio strastveni pobornik uzdržavanja od alkohola kroz čitavu deceniju 1840-ih i objavio je još dve kratke priče te tematike: „Wild Frank’s Return“ i „The Child’s Champion“, a započeo je još jedan roman (iste teme) pod nazivom „The Madman“ , ali ga nije završio.

Četiri godine je proveo na Menhetnu i pisao je za novine „Tattler“, „The Daily Plebeian“, „The Statesman“, „The Mirror“, „The Democrat“, „The Sun“ i „The Star„. Dejvid Rejnolds, autor knjige „Walt Whitman’s America: A Cultural Biography“ ističe da je Vitman bio dosta neorganizovan i da je često kasnio na posao, da se nije pridržavao rasporeda i da su zbog toga njegove kolege mislile o njemu da je bio lijen. Keren Karbiner, prof. književnosti na Njujorškom univerzitetu, ističe da je Vitman uvijek tražio način da ode sa posla kako bi šetao ulicama Menhetna i obilazio muzeje i barove, ili gledao predstave u Park Teatru, elitnom pozorištu u ovo vrijeme. Volio je i upijao energiju Njujorka koji je imao snažan uticaj na njegovu poeziju, ali i na njega samog: sa sobom je uvijek nosio svesku u koju je upisivao šta je čuo, viđeo ili ośetio, probijajući se kroz mase ljudi pored Brodveja i šetajući uskim ulicama ozloglašene Five Points četvrti. Njujork u 19.veku nije imao kanalizacione sisteme koje poznajemo danas i stanje prljavštine je bilo zastupljeno u cijelom gradu. Postoji podatak da je dvije stotine evropskih imigranata dnevno ulazilo u Njujork. Edgar Alan Po i Herman Melvil, obojica rođeni Njujorčani, nijesu bili oduševljeni svojim gradom, sve što su oni viđeli bile su mase imigranata, prljavština i svinje koje hodaju ulicama. Mnogo njih je viđelo samo tamnu stranu, ali ne i Vitman, on vidi ljepotu i u tome. Do 1843. godine mijenjao je poslove u raznim novinskim agencijama i pored „Aurore“, pisao je i za „The New York Evening Tattler“, „The New York Statesman“ i „New York Sunday Times“. Godine 1845. napušta Njujork i vraća se u Bruklin da bi godinu dana kasnije postao urednik časopisa „Daily Eagle“. Pratio je vijesti iz regiona i svijeta a potom ih objavljivao neprestano pridikujući o demokratiji. Iz Bruklina, u kome se ośećao kao kod kuće, imao je pogled na njujoršku luku- simbol američke ekspanzije. Kao urednik lista, zastupnik običnih ljudi, bio je zainteresovan za narod i njegove probleme; živio je kao boem i oduševljavao se masama koje je posmatrao kao cjelinu uvijek dajući prednost običnom čovjeku i radniku nad onim što je bilo klasno i samozadovoljno u američkom društvu. Za Volta je biti novinar značilo obavljati javnu funkciju u službi radničke klase, u njegovom slučaju bijele radničke klase. Naime, Volt se plašio da bi legalizacijom ropstva na śeveru necrnačko stanovništvo u Njujorku izgubilo poslove i bilo brojčano nadjačano crnim robovima, a u svojim kolumnama je oštro kritikovao zakone koji su omogućavali uvoz robova iz Brazila. Izdavač bruklinskog „Dejli Igla“, Isak Van Anden, bio je na strani konzervativne Demokrastke stranke koja je podržavala ropstvo i nije mogao da toleriše Vitmanove radikalne ideje i zato je Volt bio otpušten. Kada je napunio 28 godina, 1848. godine, dobija ponudu da piše za časopis „The Cresent“ i odlazi u Nju Orleans. U početku je bio oduševljen, śeđeo je u kafićima i upijao energiju grada, a posebno su ga privukle đevojčice koje su prodavale ruže i ljubičice na ulici:

Women with splendid bodies — no bustles, no corsets, no enormities of any sort: large, luminous eyes, faces a rich olive, fascinating, magnetic, sexual, ignorant, illiterate; always more than pretty. Pretty is too weak a word to apply to them.

U Luizijani je ropstvo bilo dozvoljeno i upravo ovđe će Volt shvatiti nehumanost robovlasničkog sistema u zemlji koja bar donekle počiva na idejama slobode i jednakosti. Autori serijala American Expereince tvrde da do 1848. godine Vitman nije bio prećerano zainteresovan za emancipaciju robova jer „nije mogao da se pomiri sa fanatičnim abolicionistima koji su bili spremni da rasture Uniju ukoliko bi južne države odbile da se odreknu ropstva“. U Nju Orleansu Volt je prisustvovao aukcijama robova đe su ljudi bili prodavani kao roba a kupci bukvalno prilazili robovima i opipavali njihova tijela kako bi se uvjerili koliko su izdržljivi… Nakon samo tri mjeseca provedenih u Nju Orleansu vraća se u Bruklin, noseći u džepu poster aukcije robova kao podśetnik. Do 1855. godine pitanje ropstva će se pogoršati, a serija sukoba između pristalica i protivnika robovlasničkog sistema, poznatija kao „Krvavi Kanazas“, je počela godinu dana ranije (1854. godine) đe je stradao veliki broj ljudi. U periodu od 1848. do 1854. godine osniva i uređuje časopis „Brooklyn Weekly Freeman“ đe zauzima politički radikalne stavove protiv ropstva. Između ostalog, zahtijeva da zemlje, koje budu ušle u Uniju, treba da proglase ropstvo ilegalnim. Vodi štamapriju i bavi se nezavisnim novinarstvom. Do 1855. godine bio je poznat kao urednik, a pisao je i za „Democratic Review“. U „Istoriji američke književnosti“ navodi se da je nekoliko godina na svom pisaćem stolu držao moto „stvaraj“ i radio na prvom izdanju zbirke pjesama „Vlati trave“- „jednog od najčudesnijih izliva genijalnosti kod sredovečnog čoveka, koji poznaje istorija literature“. Prvo izdanje „Vlati trave“, koja se sastojala od dvanaest pjesama, objavljuje 1855. Kasnije, sa svakim novim izdanjem Vitman će dodavati nove pjesme u knjigu. Pjesme iz ove knjige na snažan način slave individualizam Amerike, demokratiju i bratstvo među ljudima, te živo i ushićeno opisuje američki život, posebno Njujork. Pisao je na tavanu svoje kuće u Hampstedu, a svoje misli je zapisivao u sveščicu koju je uvijek nosio sa sobom; tražio je poetski glas koji bi ujednio sve nesrećne ljude u Americi, glas koji bi se izdigao iznad svih očaja, netolerancije i nepravde… Upravo se iz te njegove bilježnice vidi kako izbijaju „Vlati trave“. Na prvim stranicama njegove bilježnice upisivana su imena i prezimena ljudi, kao i adrese mjesta koje je viđeo, a onda postepeno počinje da zapisuje svoje ideje, da traži svoj unutrašnji glas, i kaže: „be simple and clear; be not occult.“

Od 1857. do 1859. godine uređuje „Bruklin Tajms“, većinu vremena provodi u Charles Pffaf’s Charles Pfaff’s Beer Cellar – popularni podrum piva koji je Volt Vitman obožavao da pośećuje. Ovaj „kafić“ je cvjetao između 1860. i 1875. godine, pośećivali su ga između ostalog i Mark Tven, sekretar države Džon Hej i drugi. Ovaj klub je bio poput Vorholove fabrike 80-ih godina XX veka. aCharles Pfaff’s Beer Cellar – popularni podrum piva koji je Volt Vitman obožavao da posećuje. Ovaj „kafić“ je cvetao između 1860. i 1875. godine, posećivali su ga između ostalog i Mark Tven, sekretar države Džon Hej, Volt Vitman, i drugi. Ovaj klub je bio poput Vorholove fabrike 80-ih godina XX veka.

1860. godine u Masačusetsu se sastaje sa svojim izdavačem sa kojim razgovara o trećem izdanju zbirke „Vlati trave“; u Bostonu se takođe srijeće sa svojim književnim herojem- Ralfom Valdom Emersonom. Po izbijanju Građanskog rata (1861.-1865.) Voltov mlađi brat Džordž se priključuje vojsci, a 1863. godine Vitman saznaje da je Džordž ranjen i odlazi u Vašington kako bi volontirao. Godine 1865. Abrahram Linkoln je ubijen u Fordovom pozorištu u Vašingtonu, a u oktobru Volt objavljuje „Drum- Taps“, zbriku poezije o građanskom ratu i još jednu pjesmu inspirisanu Linkolnom „When Lilacs Last in the Dooryard Bloom’d’.“

Iste godine upoznaje konduktera u omnibusu, Pitera Dojla, sa kojim počinje romantičan odnos. Vitman je imao je naviku da se penje u omnibuse i da śeda na mjesto navigatora; obožavao je taksiste i momke koji su cio dan provodili na suncu i bili dovoljno snažni da upravljaju konjima koji su vukli taksije ulicama Brodveja; razgovarao bi sa vozačima najčudnijih nadimaka: Brodway Jack, Yellow Joe, Blaky Bill, Old Elephant i njegov mlađi brat Young Elepehant, Big Frank, Patsy Dee, Trippy, itd.

Godine 1867. objavljuje četvrto izdanje zbirke „Vlati trave“ a 23. januara 1870. godine doživljava šlog koji mu oduzima lijevu stranu tijela. Privremeno ostaje kod brata Džordža u Kamdenu u Nju Džerziju i živi u sobi svoje majke. Godine 1875. preživljava i drugi šlog koji mu oduzima desnu stranu tijela, a 1881. izlazi još jedno izdanje zbirke, ali u Bostonu. Godine 1889. Vitmanovi prijatelji i kolege organizuju veliku proslavu u njegovu čast na koju dolaze i Mark Tven, Vilijam Din Havels, Džon Grinlif Viter, i drugi.

Godinu dana prije smrti izvršiće posljednju izmjenu na svom najznačajnijem djelu, „Vlatima trave“. Umire 1892. godine i sahranjuju ga na Harlej groblju u Kamdenu u Nju Džerziju.

Godine 1867. objavljuje četvrto izdanje zbirke „Vlati trave“ a 23. januara 1870. godine doživljava šlog koji mu oduzima lijevu stranu tijela.Privremeno ostaje kod brata Džordža u Kamdenu u Nju Džerziju i živi u sobi svoje majke. Godine 1875. preživljava i drugi šlog koji mu oduzima desnu stranu tijela, a 1881. izlazi još jedno izdanje zbirke, ali u Bostonu. Godine 1889. Vitmanovi prijatelji i kolege organizuju veliku proslavu u njegovu čast na koju dolaze i Mark Tven, Vilijam Din Havels, Džon Grinlif Viter, i drugi. Novac od prodaje knjige „Vlati trave“ omogućava Vitmanu da kupi sopstvenu kuću u Kamden-u, đe provodi posljednje dane u društvu prijateljice koja se stara o njemu u njegovom domu u zamjenu za smještaj.

Godinu dana prije smrti izvršiće posljednju izmjenu na svom najznačajnijem djelu, „Vlatima trave“. Umire 1892. godine i sahranjuju ga na Harlej groblju u Kamdenu u Nju Džerziju.Iako njegova poezija nije postala naročito popularna za njegovog života, preko 1000 ljudi dolazi na njegovu sahranu.

Vitmanov uticaj

Vitmanove zasluge u stvaranju moderne američke poezije su ogromne- prvi je američki pjesnik koji je uveo eksperimentalni stih i prestao sa praksom ugledanja na engleske uzore. O Voltu Vitmanu su napisane brojne studije i služio je kao inspiracija mnogim pjesnicima širom svijeta, od Alena Ginzberga i njegove pjesme „The Howl“ do lika g-dina Kitinga u filmu „Društvo mrtvih pesnika“… Moderna kritika ga smatra jednim od najvažnijih stvaralaca u istoriji američke književnosti. Mnoge pjesme Volta Vitmana govore o ljubavi između muškaraca, čime je uticao na homoseksualnu literaturu uopšte. Sam je bio homoseksualac i spominju se dvije figure u njegovoj biografiji s kojima je provodio mnogo vremena i s kojima je bio vrlo blizak.

Paunda je jednom prilikom o Vitmanu rekao: „On jeste Amerika. Njegova sirovost strahovito zaudara, ali to jeste Amerika. On je šupljina u steni iz koje se čuje odjek njenog vremena…“

Izvori

Milivoj Solar: Povijest svjetske književnosti, ICJK, Podgorica, 2012, 262.

Spoljašnje veze