Wp/cnr/Ustav za Knjaževinu Crnu Goru iz 1905.

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnr
Wp > cnr > Ustav za Knjaževinu Crnu Goru iz 1905.

Okolnosti pred donošenje Ustava[edit | edit source]

Donošenje prvog crnogorskog ustava, Ustava iz 1905. godine[1], uslovili su, s jedne strane, nezavisnost priznata na Berlinskom kongresu 1878. godine, sve razvijeniji robno-novčani odnosi, kako u okviru Crne Gore, tako i između Crne Gore i zemalja iz okruženja, i uopšte, a naročito a vladavine Knjaza Nikole nastale, društveno-ekonomske promjene, i s druge strane, stvaranje jednog opozicionog i, uslovno rečeno, demokratskog raspoloženja. Knjaz Nikola je što unutrašnjim, što spoljnopolitičkim okolnostima bio takoreći prinuđen da Crnoj Gori podari (oktroiše) ustav. Ipak, da bi se kod naroda, a još više kod drugih evropskih država, stvorio utisak da se prilikom donošenja ustava konsultovao s predstavnicima naroda, knjaz je proklamacijom od 18. (31.) oktobra 1905. godine sazvao za 6. (19.) decembar 1905. godine skupštinu na kojoj je trebalo proglasiti Ustav[2].

Nasljedna, ustavna i parlamentarna monarhija[edit | edit source]

Knjaževina Crna Gora je tako postala nasljedna, ustavna i parlamentarna monarhija. Knjaz je bio vrhovni vojni zapovjednik i zastupao Crnu Goru u odnosima sa stranim državama. Sazivao je Narodnu skupštinu, čija su zasijedanja mogla biti redovna ili vanred-na. Knjaz je mogao i odložiti skupštinsko zasijedanje i raspustiti skupštinu. Narodna skupština je trebalo da zamijeni dotadašnje narodne zborove, sastanke i vijeća u Crnoj Gori. Redovno zasijedanje skupštine počinjalo je svake godine na Lučindan, na mjestu koje bi knjaz odredio. Vanredna zasijedanja su bila predviđena u slučaju "važnih i hitnih poslova državnih".

Narodna skupština, biračko pravo[edit | edit source]

Mandat narodnih poslanika je trajao četiri godine. Jedan dio poslanika je birao sam narod, na neposrednim izborima, dok su drugi bili poslanici po položaju (mitropolit crnogorski, arcibiskup barski i primas srpski, muftija crnogorski, predsjednik i članovi Državnog savjeta, predsjednik Velikog suda, predsjednik Glavne državne kontrole i tri brigadira, imenovana od strane Knjaza). Aktivno biračko pravo (pravo da bira) imao je svaki punoljetni crnogorski državljanin, izuzev aktivnih oficira i podoficira i vojnika "stojeće" vojske, koji nisu mogli biti ni birani za poslanike. Pasivno biračko pravo (pravo da bude biran) imao je crnogorski državljanin, koji je napunio trideset godina, koji je uživao sva građanska prava, bio stalno nastanjen u Crnoj Gori i koji je državi plaćao najmanje petnaest kruna "godišnje poreze i dacije". Za poslanike nijesu mogli biti birani ni činovnici policijskih vlasti.

Zakonodavna i izvršna vlast[edit | edit source]

Zakonodavnu vlast su vršili Narodna skupština i Knjaz. Nijedan zakon nije mogao biti izdat, ukinut, izmijenjen niti je moglo biti dato njegovo obavezno tumačenje bez pristanka Narodne skupštine. Knjaz je potvrđivao i proglašavao zakone, a naredbe za izvršenje zakona i naredbe koje su poticale iz vrhovne i nadzorne vlasti Knjaza izdavala je izvršna vlast. Nikakav porez, dacija ili prirez nije se mogao ustanoviti bez odobrenja Narodne skupštine. U slučaju da je bezbjednost zemlje bila ugrožena, a skupštinsko zasijedanje nije bilo u toku, Knjaz je na prijedlog Ministarskog savjeta mogao narediti sve potrebne mjere za zaštitu bezbjednosti zemlje. Ovi Knjaževi akti su imali snagu zakona, ali su morali biti predočeni Skupštini na njenom prvom zasijedanju.

Prijedlog za izmjenu, dopunu ili tumačenje postojećeg zakona Vlada je mogla podnijeti Skupštini, ali i Skupština Vladi, budući da su "formalni projekti" mogli proizaći samo od Vlade. Skupština je u pretres morala uzeti prvo one predmete i projekte koje joj Vlada podnese. To se naročito odnosilo na budžet. Isto tako, Vlada je morala prvo razmatrati predmete i prijedloge koje bi joj kao hitne podnijela Skupština.

Ministarski savjet[edit | edit source]

Ministre je postavljao i razrješavao Knjaz. Ministarski savjet su sačinjavali ministri, od kojih je jednog Knjaz imenovao za predsjednika Savjeta. Ministri su "za svoja službena djela" odgovarali Knjazu i Narodnoj skupštini, a svaki akt koji bi Knjaz potpisao morao je imati i potpis ministra nadležnog za oblast na koju se akt odnosio (prema-potpis). Ministar je mogao biti optužen od strane Knjaza ili Narodne skupštine za: izdaju otadžbine ili vladara, povredu ustava, primanje mita, štetu nanijetu državi iz koristoljublja i za povredu zakona.

Državni savjet[edit | edit source]

Državni savjet je imao šest članova, koje je postavljao Knjaz i od kojih je jednog imenovao za predsjednika. Državni savjet je imao dužnost: da proučava zakonske prijedloge koje je Vlada podnosila Narodnoj skupštini, da daje mišljenje o njima, da razmatra i rješava žalbe protiv ministarskih rješenja, da rješava sukobe između administrativnih i administrativnih i sudskih vlasti, da sudi državnim činovnicima u slučaju njihove disciplinske odgovornosti, da rješava o prodaji državnnih nepokretnosti, itd.

Sudstvo[edit | edit source]

Ustav je sudstvo proglašavao za nezavisno, a pravda se izricala u ime Knjaza Gospodara. Postojali su kapetanski sudovi, oblasni sudovi i Veliki sud, a u nekim varošima i opštinski sudovi. Sudije je postavljao Knjaz, ali one nisu mogli biti premještene, otpuštenii ili penzionisane, osim u slučajevima predviđenim zakonom o sudijama.

Glavna državna kontrola je imala predsjednika i dva člana, koje je birala Narodna skupština, a osnovna funkcija joj je bila da pregleda državne račune i da nadzire izvršenje budžeta.

Opštine[edit | edit source]

Opštine su imale svoju samoupravu u skladu sa posebnim zakonima, a za vršenje optinskih poslova postojali su opštinski (kmetovski) sud, opštinski odbor i opštinski zbor. Opštinski izbori su bili neposredni, a opštinske vlasti su, osim opštinskih poslova, vršile i povjerene državne poslove.

Jednakost, sankcije[edit | edit source]

Ustav je garantovao jednakost pred zakonom svih crnogorskih državljana. Bila je zajemčena lična sloboda i poštovano pravilo krivičnog prava "Nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege ", tj. niko nije mogao odgovarati za djelo koje u trenutku kada je učinjeno nije bilo predviđeno zakonom kao kažnjivo i niko nije mogao biti osuđen na kaznu koja u trenutku izvršenja djela za to djelo nije bila predviđena zakonom. Smrtna kazna se nije mogla izreći "čisto političkom krivcu", izuzev u slučaju pokušaja ili izvršenja atentata na Knjaza i na članove "Vladalačkog Doma". Smrtna kazna je mogla biti izrečena u slučaju da je uz čisto političku krivicu postojala i krivica za još neko djelo za koje je bila zakonom predviđena smrtna kazna, kao i u slučajevima kada su smrtnu kaznu predviđali vojni zakoni. Ustav je garantovao i nepovrijedivost stana i svojine, kao i slobodu štampe, slobodu organizovanja zborova i udruživanja u ciljevima koji nijesu bili protivni zakonima.

Izvori[edit | edit source]

  • Mr Gordana Mitrović, POČECI CRNOGORSKOG ZAKONODAVSTVA-RETROSPEKTIVA

Reference[edit | edit source]

  1. Ustav za Knjaževinu Crnu Goru
  2. SKUPŠTINA CRNE GORE Istorijat