Wp/cnr/Ribnički vodovod

Maleni ribnički vodovod je predstavljao infrastrukturnu građevinu na seoskom području rimske Dokleje (Duklje). Protezao se od Vrela Ribničkih lijevom obalom rijeke Ribnice, u dužini od oko dva i po kilometra. Išao je prema području na kome je kasnije začeta Podgorica. Ivan Novicki je 1937. godine istražio trasu tog malenog vodovoda i zaključio da je dosezao do tačke na kojoj se nalazi današnja podgorička katolička crkva na Starom aerodromu. Sva je prilika da se taj kanal protezao i koju stotinu metara dalje, prema dijelu grada koji se naziva Drač, odnosno, do početka nekadašnjeg Mijećena, predgrađa otomanske Podgorice. Arheološki je potvrđeno da je zidani ribnički kanal naknadno dobio nastavak u vidu keramičkih cijevi, kao i da je taj produžetak išao do same otomanske varoši i podgoričke tvrđave.

Ivan Novicki

O postojanju ribničkog vodovoda je 1938. godine prvi izvijestio Ivan Novicki. On je tada pogrešno izvijestio da ovaj kanal predstavlja krak velikog rimskog vodovoda. Ta dva vodovoda su nezavisna i crpila su vodu sa različitih izvorišta. Među njima nije bilo fizičkog kontakta. Ribnički kanal je bio usječen u šljunkovitom tlu (tzv. konglomeratu) i sproveden po rječnoj obali ispod stjenovitih gromada. Bio je ozidan kamenim blokovima. Novicki pominje da je ponegdje bio uśečen u stijeni. Kanal je pri dnu bio uži, pri vrhu širi - oblika obrnutog trapeza. Odozgo je bio prekriven kamenim pločama u obliku kvadrata. Počinjao je na Vrelima Ribničkim gdje izbija više snažnih izvora pitke vode. Moguće je da je taj kanal uticao na začinjanje podgoričkog prajezgra. Njegova trasa se poklapa sa predanjem o pravcu širenja prvobitnog podgoričkog naselja od Vrela Ribničkih niz lijevu obalu Ribnice.

Tragovi

Ribnički kanal je uništen zbog prirodnog obrušavanja stijena i izgradnje stambenih objekata na obali Ribnice. Poneđe su ipak preživjele dionice od po desetak metara. Jedna je otkrivena u blizini rječnog korita, na visini od 3,5 metara iznad nivoa rijeke. Iznad kanala se nalazio sloj humusa od 70 centimetara. U šljunkovitom konglomeratu je isprva bio iskopan rov dubok 33-34 cm, širok 75 cm. Zatim je u rovu ozidan kanal od kamenih blokova. Uz njih su sa unutrašnje strane uspravno postavljene kamene ploče, neznatno iskošene. Širina tih bočnih zidova skupa sa uspravnim pločama iznosi 26 cm. Ovim je formiran kanal od 24 cm širine, koji je na koncu obložen crvenkastim hidroizolacionim malterom, debljine od 0,5 do 1 cm. Zbog zakošenosti ploča, kanal je pri dnu širok 16 cm, a pri vrhu 22 cm. Vodovod je, konačno, s vrha pokriven kamenim kvadratnim pločama, dugim 38 cm i debelim 6 cm. Ivan Novicki je, nakon što je utvrdio da su zidovi sa unutrašnje strane pokriveni slojem vodoizdržljivog cementa crvenkaste boje, konstatovao da „ovaj malter karakteriše građevine iz rimskog doba“. Taj zaključak je 1970. godine prihvatio i Pavle Mijović. Ribnički vodovod je u osmanskom dobu dobio nastavak u vidu keramičkih cijevi. Taj dodatak se protezao u dužini od jednog kilometra – sve do podgoričke tvrđave i nekih kuća u Staroj varoši. O toj naknadnoj intervenciji svjedoče keramički ostaci nađeni unutar utvrde, kao i u dvorištu kuće Čubranovića, nekadašnje kuće Averića.

Poveznice

• Utvrđivanje trase antičkog kanala od Cijevne do Rogama
• Devastirani rimski vodovod: Kako je Podgorica ostala bez antičke megastrukture