Wp/cnr/O „istrazi poturica“ u memoarima Sima Popovića

Vojvoda Simo Popović (1846, Tovarnik, Austrougarska, umro na Cetinju 1921) je oko 40 godina (od 1870. do 1906) bio u službi knjaza Nikole. Bio je urednik "Crnogoraca" i "Glasa Crnogoraca". Zastupao je Crnu Goru u različitim diplomatskim i političkim misijama. Bio je prvi guverner Crnogorsko primorske oblasti. Vodio je resor Ministarstva prosvjete Crne Gore i bio član Državnog savjeta i Ustavnog odbora. Pisao je pjesme, bavio se publicistikom i prevodilačkim poslovima. Život i rad vojvode Popovića tijesno je isprepletan sa životom i političkom djelatnošću knjaza Nikole. To se najbolje vidi iz Memoara vojvode Popovića iz koji donosimo poglavlje u kojem se govori o tkz. istrazi poturica:

Poslije Ðorda Ivanbegova Crnojevića, kada ostavi Crnu Goru i diže u Mletke, nastajahu Muhamedanci u ponekijem mjestima Crne Gore, u Crmnici, u riječkoj i katunskoj nahiji, i to prijelazom ponekih crnogorskih domova u muhamedanstvo.

Od tada pa sve do umira poslije rata godine 1876 Turska je smatrala Crnu Goru kao svoju provinciju, i ako tome nikakava obilježja nije bilo, jer niti je Turska imala u Crnoj Gori svoju državnu upravu, niti joj je Crna Gora plaćala danak. Jeste turska vojska prelazila Crnu Goru i takvom prilikom kupila po njoj arač,ali na tome bi se i svršilo. Crna Gora nije bila zemlja, u koju bi Turska mogla, zavladavši njom vojskom, ostaviti svoju vlast i svoju vojsku stalno kao posadu, jer u njoj ne bješe nikakve varoši ili grada. Ljeto, priča mi je Vojvoda Petar Vukotić, i prestoji nekako turska vojska u zauzetim mjestima, i u nas na Čevo ljetovali, a tek nastupi zima, kada u zemlji ne može hrane naći, niti je iz Turske prenijeti, morala se vraćati. Crnogorci se opet prikupe iz zbjegova na svoje domove i produže svoj slobodni život, koji se oličava u borbi međusobnoj i u četovanju zagraničnom.

Crna Gora bila je u to vrijeme do nedavno na sliku Arbanije. I Arbaniju je osvojila Turska, a u njoj, u unutrašnjim plemenima, osim primorskih i pograničnih gradova, nije imala nikakve vlasti. Arbanaška plemena imala su svoje barjaktarske i vojvodske kuće, u kojima je to glavarstvo našljedno bilo, kao što je još i danas, i s ovijema na čelo plemena se nezavisno sama sobom upravljala. Tako je isto bilo i u Crnoj Gori. Vladike su vazda bile u cetinjskom manastiru, ali nijesu imali nad narodom nikakve vlasti. Glavari plemenski bili su samostalni i svako se pleme držalo za se. Vladike nijesu, niti su mogle glavare smjenjivati, ili nove postavljati. Svako je pleme imalo svoje Serdare i Vojvode. Serdarstvo i Vojvodstvo bilo je našljedno u njihovim kućama. A prvi serdari i vojvode nijesu postali ničijim naimenovanjem, nego im narod priznao prvenstvo i starešinstvo, jer su bili odvojili od drugih junaštvom, mudrošcu, mahom, a kuće im ugledom, imućem, jakom i starinom.

Serdari i Vojvode, u kolu dobrih ljudi, sudili su i svaku razmiricu raspravljali u svome plemenu. Ako se ratilo sa Turcima, oni su dizali i predvodili svoje pleme na vojnu. Bivalo je, da se jednome plemenu nije ratilo, onda je drugo mirovalo, ili je po sebi boj bilo. Vladike nijesu imale vlasti ni moći, da objavljuju rat i dignu sve Crnogorce na vojnu. Tako je bilo sve do vladike Petra II. Ni sami njegov prethodnik, Petar I nije imao ni toliko vlasti, da umiri dva bratsva Cetinjane i Bajice, kada se zakrve, no bi ih kumio i preklinja, da se umire, i strašio bi ih svojom kletvom i prijetnjom, da će ostaviti Crnu Goru.

Za to je i mogućno bilo, da dođe Šcepan Mali u Crnu Goru, da zavlada zemljom i narodom kod živa vladike Save Petrovića i vladike Arsenija Plamenca. I knjaz Dolgoruki, kada je, povodom pojave Šćepana Maloga u Crnoj Gori, dolazio na Cetinje, odmah se uvjerio, da vladika nije Gospodar u zemlji, a plemenski serdari i vojvode, da su u njima jedine vlasti. On je ostavio Vladiku Savu u manastiru Stanjevići na miru, a pregovara je s glavarima, i po njihovoj volji i sili pustio im Šćepana. Pa i ta vlast bila je kako kad, prema tome, kakvi su kad bili serdari i vojvode.

Tek pod vladikom Petrom II počela je Crna Gora dobivati oblike države. Državna vlast više se razvila pod Knjazom Danilom, a najviše pod Knjazom Nikolom.

I vladika Danilo posta je i bio je vladika, ka i sve druge vladike prije i poslije njega. Sluša sam od Knjaza, da je bio pregon oko vladičanstva između Danila i igumana manastrira dobrskog i da su se u istom manastriru pobili zbog toga. Knjaz je priču uljepša kao da je Danilo pozva igumana na megdan i da su se mačevima bili i da je na mač vlast ponio. Neka je i bilo tako, premda je priličnije, da su se kaluđeri prosto poperčinali, da vlast nije gospodska, koju do vladike Rada nije imao ni jedan vladika, te se ne može uzeti za utvrđeni čin, da je vladika Danilo podiga Crnogorce na Badnje veče, da istrijebe sve muhamedance u Crnoj Gori. Ne bi se moglo vjerovati ni to, kada bi se stvar obrnula i reklo: možda su sami Crnogorci i njihovi glavari došli na tu misao i izvršili je. Muhamedanci su bili dosta jaki u to vrijeme u Crnoj Gori, a bili su još jači tijem, što su imali za plećima Muhamedance u Albaniji, Hercegovini i Bosni. Kad bi se digli na njih, morali bi računati da će imati posla sa svijema onijema, koji bi svojoj braći po vjeri priskočili u pomoć i na osvetu. Osim toga muhamedanci crnogorski pripadali su bratstvima crnogorskim. Poturice ne bjehu tako davnašnje, da se srodstvo uništilo i zaboravilo. I naša bi se bratstvenik pravoslavni koji bi prokaza zavjeru, da je postojala, svojim muhamedanskim rođacima i bi se bratsva pobila i krvila, kao tto su dotle i poslije, toliko puta, ma kakvijem povodom. Ovo je tijem vjerovatnije, što se zna, da su Crnogorci i mnogo docnije, pod vladikom Petrom II prilazili ne svojim muhamedanskim rođacima, nego pravo Turcima i Osman paši Skadarskom. "Istraga Turaka" crnogorskijeh nije bila one večeri, ni druge, ni uopšte djelo jednoga dana, i nikakvoga plana Vladičina, ni glavara crnogorskih. Oni su nestajali po malo i za dugo. Mnogo poslije vladike Danila umro je kao muhamedanac u Ljubotinju đed Đura Kusovca, koji pogibe na Grahovcu. Kada sam dolazio na Začir pokazao mi je Serdar Škrnjo Kusovac mjesto pod jednom kruškom, đe mu je sahranjen taj predak "Turčin".

Kako su se bratstva crnogorska vječito među sobom krvila, i muhamedanci crnogorski učestvovali su u tijem borbama i ginuli. Kad im je koja kuća ostala nejaka naseljavala se u susjednu Albaniju, kao što im i sada ima traga u Podgorici, u Skadru, i u skadarskoj Krajini bivšoj, a sada crnogorskoj. Od crmničkih muhamedanaca ima ih još u selo Ćurke, na Bojani.

Da se proces nestajanja Muhamedanaca u Crnoj Gori izvršio sam sobom, sasvijem prirodno, uvjeravao me je Vojvoda Petar Vukotić, tast Knjažev. Bjesmo jednom, u ljeto g. 1898, s Knjazom na Kruševcu u dvorcu Knjaževu, više Podgorice. Svako veče provođasmo u razgovoru do duboko u noć. Jedne večeri došlo Knjazu raspoloženje, pa je sve priča, a to je često činio, o vladici Danilu, uznoseći ga mnogo, i o "Badnjoj večeri". "Gorski vijenac" znao je na pamet, pa bi uz pričanje zgodne stihove iz njega navodio s oduševljenjem. Vojvoda Petar tek bi po koju progovorio. U neke pođe Knjaz da spava, a mi ostadosmo sami. Neko vrijeme potezaše Vojvoda Petar iz svoga čibuka, a vazda mu je bio u ruku i gledaše pred sobom, pa će, kao za sebe, reči: "Hvala Bogu, koliko sam ga puta sluša ovo ka' noćas, i koliko ću još, ako uzživjeh!"

Vojvoda Petar bio je živa knjiga predanja crnogorskih. Njegov otac Stevan Perkov bio je veliki prijatelj vladike Rada i vladika je starca jako poštova, i sluša njegove savjete. A bio je zapažljiv i rječit. Svaki događaj crnogorski, od najstarijih vremena, znava je i priča o njemu, kao da se sve ono pri njemu dešavalo. Vojvoda Petar zapazi je sva ta pričanja.

Poslije onijeh riječi Vojvode Petra, upitah ga, šta on upravo zna i misli o "badnjoj večeri". On me pogleda, poćuti malo, obrnu se put vrati, oslušnu, čuje li se ko u kuću, pa onda će mi tiho reći:

"Nije od toga ništa bilo.Turci su se crnogorski sami istražili. Doša vakat, pa ih nestalo. Nesrećni Crnogorac bio ti je vijek vječiti krvoprolitnik. Bratstva se krvila iz dan u dan, a četovahu vazda, jer su o tome živjeli. Turci domaći i Crnogorci zajedno su četovali. Čuja si za Ramadana iz Ćeklića. On nije davno poginuo pod Bajicama, na povratku s pljačke iz Boke. Ubiše ga Crnogorci, družina mu. Gini danas, gini sjutra, otančali Turci i kad su im kuće ostale već ređe i nejake, koje se nijesu iskopale sasvijem, izdizale su malo pomalo preko granice u Tursku. A bilo je nekijeh, koji nijesu bili ni za tamo od vajde, a ni ovamo nikome od smetnje, pa ostali u Crnu Goru i prihvatili opet staru vjeru. Tako ti je to bilo, a ono za badnje veče, to je priča vladika Rada i taj zbor o tome uljega je u Crnu Goru otkad je on ispjeva "Gorski vijenac". Do tada nije o tome nikada ni pomena nije bilo. A Knjaz da to bolje utvrdi, ustanovi da se ide svake godine treći dan Božića u Bajice, da se slave pet brata Martinovića, što se u "vijencu" spominju. A on lijepo zna,da onoga nije bilo. Tu sam bio, kada mu je Stevan, otac mi, govorio, da je to vladičina rabota, a da se do vijenca vladičina nije znavalo u Crnu Goru za onu istragu Turaka".

Po ovome dakle "Gorski Vijenac" najljepša pjesma o Crnogorcima i klasično djelo vladičino, ne bi bio "istorijsko priključenije".

Poveznice

• Promovisani Memoari Sima Popovića
• Simo Popović

Izvori

• Slobodan Jovanović, O „istrazi poturica“ u memoarima Sima Popovića