Wp/cnr/Nikola Marinović
Nikola Marinović rođen je na Očiniće kod Cetinja u porodici Blaža Marinovića, koji je poginuo na Tarabošu, 1912. godine.
Biografija[edit | edit source]
Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu. Dalje školovanje nastavio je u Cetinjskoj gimnaziji. Međutim, i pored toga što je bio darovit učenik, dalje školovanje nije mogao nastaviti. Od najranije mladosti opredijelio se za revolucionarni radnički pokret, pa je aktivno učestvovao u svim antirežimskim manifestacijama između dva rata. Partija mu je povjeravala i najsloženije zadatke, koje je on vrlo uspješno izvršavao. Član Partije postao je 1933. godine, u 21. godini života. Jedan je od organizatora trinaestojulskog ustanka u svom kraju. Kada je Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru donio odluku za formiranje Crnogorskog NOP odreda za operacije u Sandžaku, Nikola Marinović se među prvima javio u sastavu Lovćenskog partizanskog bataljona i pored partijske direktive da jedinci ne idu u ovu veoma složenu partizansku akciju.
Nikola se u partizanskoj akciji, u sastavu Lovćenskog bataljona Crnogorskog NOP odreda, 1. decembra 1941. godine, istakao u Pljevaljskoj bici, u kojoj je bio teško ranjen. Drugovi su ga jedva izvukli iz ove jedinstvene vojne operacije u prvoj godini ratne 1941. godine. Na dan formiranja Prve proleterske brigade u Rudom, 21. decembra 1941. godine, Nikola Marinović se našao u njenom borbenom stroju, u sastavu Prvog crnogorskog bataljona.
Iako iznemogao od zadobijenih rana u Pljevaljskoj bici, i sa visokom temperaturom, zbog upale pluća, Nikolu niko nije mogao odvratiti da se odvoji od svojih drugova, koji su krenuli na poznati Igmanski marš, na temperaturi od 32 stepena ispod nule i visokim sniježnim nametima.
Kada je ovaj neustrašivi crnogorski proleter, u nepodnošljivim uslovima marša, došao do zaključka da predstavlja veliki teret za svoje i onako iznemogle drugove, „predlagao je da ga ostavimo, što nam ni na um nije padalo“, zapisao je u svojim Sjećanjima pukovnik Vlado Pejaković.
„Poslije Igmanskog marša najteže je prošao Nikola Marinović. Dobio je promrzline najvišeg stepena“, piše dalje Pejaković. Hirurška intervencija bila je neophodna i pored toga što ljekarska ekipa nije imala nikakvih narkotičkih sredstava.
O svemu tome što se zbilo za vrijeme ove, po mnogo čemu, jedinstvene hirurške intervencije, u svojim sjećanjima kasnije je zapisao dr Đuro Mešterović. On je kazao da Marinoviću nije bilo potrebno amputirati samo ruku, „već i dijelove teško promrzlih nogu, i to bez ikakvih narkotičkih sredstava. U tim nepodnošljivim mukama, Nikola Marinović je, umjesto jauka i zapomaganja od nepodnošljivih bolova, zapjevao pjesmu: „Oj svijetla majska zoro, majko naša Crna Goro“. Na taj način je Nikola bez da ga je iko držao dok je operacija trajala, izdržao ovu po mnogo čemu jedinstvenu hiruršku intervenciju, koja je na druge ranjene borce imala snažan utisak.
Ovaj hrabri podvig neustrašivog crnogorskog proletera Nikole Marinovića, ušao je kao jedinstveni primjer izdržljivosti, u mnogim vojnim publikacijama i školskim udžbenicima.
Poveznice[edit | edit source]
Izvori[edit | edit source]
- Privatna arhiva Srđe Martinovića