Wp/cnr/Mrtve duše

Mrtve duše je naslov romana ruskog književnika Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, publikovane u Moskvi 1842. godine.

Zbog pritiska cenzure autor je djelimično izmijenio naslov u Čičikovljevi doživljaji, a u tom se obliku poneđe pojavljuje i danas. Roman je zamišljen kao velika poema u tri dijela, no od drugoga dijela ostali su samo fragmeti (5 poglavlja), dok je prvi dio samostalna i i zatvorena romanesna cjelina komponovana u 11 poglavlja. Kao i za komediju Revizor, fabularnu osnovu Gogolju je dao Puškin, a sam tip putovanja vezuje se za Migela de Servantesa i evropski pikarski roman, koji je Rusija već poznavala.

Fabula

Fabula toga romana, kojim su položeni temelji ruskoga realizma, vrlo je jedinstvena: Počinje dolaskom siromašnog mladića Čičikova u guvernijski grad N. N. Budući da se želio obogatiti i popeti na hijerahijskoj ljestvici feudalno-birokratske Rusije, odlučio se na neobičan poduhvat - kupovinu mrtvih duša, odnosno pomrlih kmetova koji od posljednje revizije još nijesu zavedeni kao umrli. Vlastelini uglavnom pristaju na prodaju kako bi se rasteretili poreza, budući da su seljaci masovno stradavali u teškim životnim uslovima. Čičikov pak računa na temelju kupovine podignuti zajam, a među guvernijskim veleposjednicima proglašava se hersonskim vlastelinom. Upoznaje ruske provincijske veleposjednike koji različito reaguju na njegovu poslovnu ponudu: Najprije posjećuje Manilova prividno plemenita čovjeka no nesposobna za bilo kakvu aktivnost. Prema načelu kontrasta slijedi Korobočka, sitna gazdarica puna straha pred novotarijama i nečistom silom. Nozdrjov je rasipnik, kartaš i lažljivac, koji poput Hljestakova iz komedije Wp/cnr/Revizor djeluje nagonski. Njemu je suprotstavljen nepokretni, grubi Sobakevič. Galerija portreta (koja zaprovo čini središnji dio romana i zauzima 6 poglavlja) završava Pljuškinom, najparazitiskijim karakterom, koji je, opsjednut materijalnim brigama, najprije prokleo šćer, zatim sina. Svi su junaci obilježeni karikaturalnim i komičnim crtama, no komičnost kod Pljuškina prelazi u tragikomičnu grotesku. Za Čičikovljevu se špekulaciju ipak saznaje, u gradu nastaje uzbuna i on odlazi. Glavni akter ovoga romana ne stoji u nizu drugih portereta. Njegove osnovne karakterne crte naznačene su u prvom poglavlju, slijedi postupno razotkrivanje njegovih špekulacija sve do 11 poglavlja, koje je posvećeno njegovom životu.

Pojam čičikovštine podrazumijeva strast prema životu i njegovim zadovoljstvima, odnosno težnju za dostizanjem cilja bez obzira na sredstva. Čičikov je stoga negativac s pozitivnim crtama kao što su energija i aktivnost, što dodatno otežava njegovu karakterizaciju. Prate ga vjerne sluge, dobroćudni Selifan i Petruška, osebujna paralela Čičikovu. Roman završava znamenitim simbolom ruske trojke što munjevito juri i kojoj se sklanjaju s puta drugi narodi i države. Zasebno mjesto u romanu zauzima izrazito satirična Pripovjest o satniku Kopejkinu, smještena u 10 poglavlje, a lako je usporedjiva sa Šinjelom. U obije se novele mali čovjek (Kopejkin-od kopejka: 10 dio rublje, u Šinjelu Bašmačkin- od bašmak: cipela) obraća višim organima vlasti kako bi došao do svojih prava. Jednostavna fabularna okosnica putovanja pružila je autoru ovoga romana široke mogućnosti za društvenu analizu i kritiku, posebice feudalne i birokratske Rusije. Gogolj je na različite načine obuhvatio sve društvene slojeve, stvorio je naoko nezavisne likove koji su tipični za određeni društveni sloj, za Rusiju i čovjeka uopšte. Likovi se uvode asocijativno bez fabularne motivacije. Roman je zasićen komičnim postupcima kao što su hiperbolizacije, nenadane ili groteskne poredbe, ironične primjedbe i sl. Oštra satira i komični elementi ispresijecani su lirskim digresijama (npr. digrasija o dušama koje je Čičikov prikupio, digresije kroz koje se provlači tema Rusije i veličina ruskoga naroda) te one zatvaraju kompoziciju poeme. One su svojevrsna baština romantizma, i Gogolj se pomoću njih obraća čitaocu (<Da ko je, nego autor, dužan reći svijetu istinu?>). Mrtve duše su roman prostora, odnosno društveni roman. Pisac je u njemu ismijao parazitski društveni sloj na kojem je počivao poredak. Kritički odnos prema raspolaganju ljudskim dušama dopunjen je ismijavanjem činovništva (Čičikov posjećuje činovničke ustanove, Istorijat o satniku Kopejkinu). U roman se uključuje satirična tema despotizma, bezakonja i nepravde na svim stupnjevima birokratske hijerahijske ljestvice, sve do oprezno ocrtanih carskih vrhova. U prvom dijelu romana Gogolj je aludirao na drugi dio, što je navodilo savremenike (npr. V. Žukovski) da potrže poredbu s Danteovom Božanstvenom komedijom: Prvi dio uspoređivao se s paklom, drugi sa čistilištem, a treći s rajem. Takva stajališta danas nijesu opravdana zato što se prvi dio smatra završenom cjelinom, o drugome dijelu se sudi na temelju nekoliko poglavlja, dok se o trećem gotovo ništa ne zna. Roman je vrhunac autorova opusa, a uticao je i na pisce u XX vijeku (M. A. Bulgakov: Majstor i Margarita; Iljf i Petrov, Zlatno tele, Dvanaest stolica).

Izvori

• Dunja Detoni-Dujmić: Leksikon svjetske književnosti; djela, Školska knjiga, Zagreb, 2004, 377-378.