Wp/cnr/Mitropolit Sava Petrović Njegoš
Mitropolit Sava Petrović Njegoš[1] ((Njeguši, 18. januar 1702 — Cetinje, 9. mart 1781)), državni poglavar i vladika/mitropolit iz crnogorske vladarske familije Petrovića[2].
Biografija[edit | edit source]
Poslije smrti Vladike Danila Petrovića 11. januara 1735. godine, na crkveni presto dolazi Sava Petrović. Još kao mladić bio je uz strica Danila u obavljanju duhovnih i svjetovnih poslova. Na svom vladičanskom tronu vladika Sava je bio sam i samostalan tek sedam godina, nakon toga morao je kao pomoćnika da prihvati mladog arhimandrita Vasilija. Vasilije je iskoristio dvogodišnje putovanje Vladike Save po Rusiji, kad mu je Carica Jelisaveta izdala gramatu, kojom hvali Crnogorce i priznaje njihovo junaštvo i zasluge za Rusiju u njenoj borbi za oslobođenje hrišćana na istoku, da uspostavi svoju politiku i pridobije veliki broj pristalica. Od tada je Vladika Sava, miroljubiv, tih, tolerantan, koji nije više niđe putovao, pokušavao da vrši svoju dužnost, jer je teško pronalazio zajednički jezik sa bućnim, ratobornim vladikom Vasilijem.
Iznenadna i rana smrt Vasilija u Petrovgradu značila je samo kratak mir za Vladiku Savu. Poslije smrti Vladike Vasilija Petrovića, vladika Sava formalno opet preuzima vlast, ali faktički vlast je uzurpirana od samozvanca Šćepana Malog (u periodu 1767. - 1773.) koji je zaslužan za afirmaciju svjetovne vlasti. Iako je Vladika Sava prozreo Šćepana Malog nije imao dovoljno snage i istomišljenika da ga spriječi da ga proćera. Nakon što je i ova opasnost po njega prošla, strijepio je od mladog, sposobnog i pametnog Petra I Petrovića. Takođe je zazirao od talentovanog avanturiste Stefana Zanovića koji je tvrdio da mu je Vladika nudio prijesto. I konačno, zazirao je od pretenzija guvernadura Jovana Radonjića.
Politička djelatnost[edit | edit source]
| „Nisam rati ljubio s Turcima ni s Latinima no živova u ljubavi i u milosti“. Ako je to bila osnovna politička ideja mitropolita Save, onda je on bio izuzetno uspješan u njenom sprovođenju. Ne može se reći da nije bilo mudro graditi dobre odnose sa Mletačkom republikom ili se kloniti sukobljavanja sa Osmanskim carstvom, ali ako se sva politika svodi na to, onda Crna Gora nikada ne može promijeniti položaj u kome se nalazi. I državni subjektivitet, i političku nezavisnost, i teritorijalno proširenje, i međunarodnu afirmaciju, i stabilan unutrašnji poredak, Crna Gora je dobila upravo zbog toga što nije isključivo vodila takvu politiku. S politikom koju je vodio mitropolit Sava, ma koliko u pojedinim situacijama ona bila i racionalna i korisna, Crna Gora se kao država i društvo nije mogla kretati na bolje, već je ostajala ista kao što je bila kada je mitropolit Sava došao na njeno čelo. Bez nacionalnooslobodilačke politike, bez održavanja veza s Rusijom, bez rada na učvršćivanju unutrašnjeg jedinstva, Crna Gora je ostajala stiješnjena na prostoru na kome ne može samostalno živjeti, dok su njeni unutrašnji sukobi pravili od nje plemensku zajednicu koja ide ka anarhiji, a možda i ka postepenom gubljenju subjektiviteta. Spas od te propasti bila je politička ideja o nezavisnoj i uređenoj državi. Slabost mitropolita Save bila je u tome što nije imao dovoljno političkog dara da ovu ideju prepozna i prihvati. |
| Dr Živko Andrijašević: Sedam Petrovića[3] |
Sve što je Vladika Sava kao političko lice preduzimao, više se ticalo njegovih interesa kao duhovnog poglavara ili njegovih ličnih interesa. On je u portpunosti vodio suprotnu politiku u odnosu na svog prethodnika i nema ni jedne političke koncepcije mitropolita Danila koju je Sava prihvatio, niti je nastavio bilo što od onoga što je u politici Danilo započeo. Njegova politika je bila održavati dobre odnose sa Mletačkom republikom čineći joj usluge i izbjegavatito sukobljavanje s Osmanskim carstvom, čineći mu neophodne ustupke. S politikom koju je vodio mitropolit Sava, ma koliko u pojedinim ituacijama ona bila i racionalna i korisna, Crna Gora se kao država i društvo nije mogla kretati na bolje, već je ostajala ista kao što je bila kada je mitropolit Sava došao na njeno čelo. On je samo u rijetkim situacijama nastupao kao vladar Crne Gore. Tako se na memoaru koji je uputio ruskoj carici Jelisaveti, potpisuje kao „mitropolit skenderijski i primorski i Crne Gore povelitelj“. Dakle, on nije samo mitropolit Crne Gore, već i njen povelitelj, što će reći – gospodar ili zapovjednik. Kao crkveni poglavar, koristio je nekoliko titula: „biskup skandarinski i primorski“, „biskup cetinjski, skandarinski i primorski“, „mitropolit crnogorski, skenderijski i primorski“.
Zaostavština[edit | edit source]
U povijesnim arhivima ostala su mnoga pisma Vladike Save, a heraldičari na državnom grbu iz vremena vladike Save prepoznaju simboliku slobodarske i oslobodilačke težnje. Vladika Sava je, pored osnovnog simbola dvoglavog orla, uveo još jedan elemenat grba, koji se zadržao i do danas (vidi Grb Crne Gore), a to je zlatni lav u hodu. Simbolički, dvoglavi orao predstavlja Crnu Goru, a zmija u kandžama orla simboliše neprijatelja. Sačuvano je oko 300 pisama Vladike Save. Uglavnom je pisao pisma mletačkim vlastima, vrlo malo turskim pograničnim, a Rusima jedno ili dva pisma. Često je kontaktirao sa Dubrovačkom republikom. Pisao je i svome narodu i sveštenicima[4].