Wp/cnr/Miro Gavran
Miro Gavran (Gornja Trnava, 1961) je hrvatski dramatičar, romanopisac, pripovjedač i pisac za mlade.
Biografija
[edit | edit source]Miro Gavran je diplomirao dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Najprije je radio kao dramaturg i direktor u Teatru ITD u Zagrebu, a od 1993. živi i radi kao slobodni, profesionalni pisac.
Njegova djela su prevedena na 40 jezika, a knjige su objavljene u 200 različitih izdanja u Hrvatskoj i inostranstvu. Njegovi pozorišni i prozni tekstovi su uključeni u brojne antologije u Hrvatskoj i inostranstvu, a njegov rad se proučava na univerzitetima širom svijeta.
Od aprila 2014. godine je punopravni član Ruske akademije književnosti, a od maja 2014. pridruženi član Hrvatske akademije nauka i umjetnosti. U novembru 2016. postao je član Akademije Slovenačke književnosti i umjetnosti, čija je rezidencija Varna u Bugarskoj.
U braku je sa glumicom Mladenom Gavran, sa kojom je 2002. osnovao teatar „Gavran“. Njihov sin Jakov je takođe glumac.
Drame
[edit | edit source]Miro Gavran je debitovao 1983. godine sa dramom Kreontova Antigona, u kojoj je snažno govorio o političkoj manipulaciji. Tri godine kasnije je objavio dramu Noć bogova, u kojoj je tema odnos između umjetnika i „moćnika“ u totalitarnom sisteumu. Zatim je napisao ciklus predstava koje se koncentrišu na muško-ženske odnose, u kojima su njegovi junaci često bile velike istorijske ličnosti. Stvorio je niz složenih ženskih likova, a njegove junakinje su istovremeno i snažne i emocionalne.
Napisao je oko četrdesetak predstava, uključujući Kad umire glumac, Sve o ženama, Sve o muškarcima, Ljubavi Džordža Vašingtona, Čehov je Tolstoju rekao zbogom, Kako ubiti predsjednika, Tajne Grete Garbo, Paralelni svjetovi, Nora danas, Muž moje žene, Pacijent doktora Frojda, Lutka, Sladoled, Pivo ...
Njegove drame i komedije su imale više od 300 pozorišnih premijera širom svijeta i sa više od tri miliona gledalaca: u Roterdamu, Vašingtonu, Moskvi, Rio de Žaneiru, Parizu, Buenos Airesu, Vaterfordu, Mumbaju, Bratislavi, Pragu, Ljubljani, Sarajevu, Krakovu, Beogradu, Budimpešti, Atini, Augsburgu, Beču, Sofiji, Njujorku, Los Anđelesu, Rigi, Vilniusu ...
Jedini je živi dramatičar u Evropi koji ima pozorišni festival van svoje domovine, koji je posvećen samo njegovim predstavama; Gavranfest je osnovan u Trnavi u Slovačkoj 2003. godine, preselio se u Krakov, u Poljsku, 2013. godine, a od 2016. godine biće održan u Pragu, u Češkoj.
Romani
[edit | edit source]Objavio je deset romana: Zaboravljeni sin, Kako smo lomili noge, Klara, Margita ili Putovanje u prošli život , Judita, Krstitelj, Poncije Pilat, Jedini svjedok ljepote, Kafkin prijatelj i Nekoliko ptica i jedno nebo, zajedno sa sa zbirkom pripovjedaka Mali neobični ljudi.
U svojim ranim romanima Miro Gavran opisuje život u hrvatskim provincijama sa svakodnevnim ljudima, koji su neka vrsta anti-heroja i koji zadržavaju pozitivan stav prema životu čak i kada su suočeni sa nepravdom i velikim poteškoćama. Ovo se možda najbolje vidi u njegovom romanu Zaboravljeni sin (1989), u kojem je centralni lik dvadesetogodišnjak sa manjim teškoćama u razvoju. Kao četrdesetogodišnjak, Gavran je počeo da piše psihološko-egzistencijalne romane, inspirisane biblijskim likovima, približavajući ih senzibilitetu savremenih čitalaca. Ove knjige su bile popularne i za vjernike i za nevjernike, pošto su njihove poruke univerzalne. Njegove knjige objavljene su u svim krajevima svijeta: u Pekingu, Beču, Sankt Peterburgu, Oslu, Istanbulu, Parizu, Pragu, Bratislavi, Sofiji, Ljubljani, Kairu, Amsterdamu ...
Knjige za đecu i mlade
[edit | edit source]Sa razumijevanjem i humorom, napisao je deset knjiga za đecu i mlade: Svašta u mojoj glavi, Kako je tata osvojio mamu, Zaljubljen do ušiju, Oproštajno pismo, Sretni dani, Igrokazi s glavom i repom, Pokušaj zaboraviti i Profesorica iz snova, Igrokazi za djecu i Ljeto za pamćenje.
Film
[edit | edit source]Autor je scenarija za film Djed i baka se rastaju (1996), u kojem se oslanja na stereotip o neurotičnom i otuđujućem životu urbanih ljudi, naspram "prirodnijeg" tradicionalnog života na selu.
Radnju filma je smjestio u jednom slavonskom selu u kojem žive đed Stipan i baba Karolina, koji već godinu dana nijesu viđeli ni sina, ni ćerku, niti unučad. Jedne srijede u Zagrebu, njihov sin Branimir i ćerka Emilija saznaju da će im se u poneđeljak roditelji rastati. Brat i sestra su zaprepašćeni tom viješću, te polaze sa svojim supružnicima, Višnjom i Đurom, i đecom nagovoriti svoje roditelje na pomirenje.
Režiju filma je uradio Zvonimir Ilijić.
Nagrade
[edit | edit source]Dobitnik je više od dvadeset književnih nagrada u Hrvatskoj i inostranstvu, uključujući nagradu Central European Time, koja se svake godine dodjeljuje u Budimpešti najboljem srednjoevropskom autoru za cjelokupno stvaralaštvo, kao i nagradu European Circle, koja se dodjeljuje piscima za konfirmaciju evropskih vrijednosti u tekstovima.
Nagrađen je i sa Dr Alois Mock Europapreis 2017, decembra 2017. godine. Ta nagrada se od ustanovljenja dodjeljuje značajnim pojedincima koji su u duhu evropske ideje o zajednici promovisali evropske vrijednosti i jedinstvo kroz svoj književni ili novinarski rad, aktivnosti u javnom sektoru, u organizacijama ili u poslu.[1]
20. marta 2018. godine je dobio Zlatni orden časti za zasluge u Republici Austriji, koji mu je savezni predśednik Republike Austrije dodijelio u Austrijskom kulturnom forumu Zagrebu.[2]