Wp/cnr/Maja Bošković-Stulli

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnrWp > cnr > Maja Bošković-Stulli
Jump to navigation Jump to search

Maja Bošković-Stulli (Osijek, 9. 11. 1922. – Zagreb, 14. 8. 2012) hrvatska je filologinja i folkloristkinja.

Biografija[edit]

Maja Bošković-Stulli rođena je 9. novembra 1922. godine u Osijeku, odakle se uskoro s porodicom preselila u Zagreb, đe je u nacionalnome progonu za vrijeme Drugoga svjetskog rata izgubila roditelje i sestru. Školovala se u Zagrebu, Kazanu, Sankt Petersburgu i Beogradu, a doktorat nauka stekla je 1962. godine u Zagrebu, nakon čega je bila direktorica Instituta za etnologiju i folkloristiku (do 1972. godine) te glavna urednica časopisa Narodna umjetnost. Bila je članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Hrvatskoga etnološkog društva, Matice hrvatske, društva „International Society for Folk Narrative Research“, Etnografskoga društva pri bivšoj Čehoslovačkoj akademiji, počasna članica međunarodnog udruženja „Folklore Fellows“ pri Finskoj akademiji nauka itd. Dobitnica je više nagrada i priznanja, između ostalih: nagrade za životno djelo „Božidar Adžija“, nagrade „Antun Barac“ i međunarodne Herderove nagrade u Beču. Preminula je u Zagrebu 14. avgusta 2012. godine.[1]

Doprinos montenegristici[edit]

Kao pasionirani proučavalac usmene književnosti objavila je nekoliko knjiga iz te problematike, kao i nekoliko zbirki hrvatskih usmenih pjesama i pripovjedaka. Treba posebno istaći to što su neke od tih zbirki nastale kao plod njezinih vlastitih istraživanja na terenu. Jedan njezin rad koji se tiče crnogorskoga usmenoknjiževnog nasljeđa posebno je značajan. Riječ je o jednome od prvih terenskih istraživanja Maje Bošković-Stulli. Godine 1954. ondašnji Institut za narodnu umjetnost (odnosno kasniji Institut za etnologiju i folkloristiku) angažovao je istraživače radi sakupljanja usmenoga i folklornoga blaga (pjesme, priče, običaji, igre) u Istri. Maja Bošković-Stulli priredila je tada rukopis Folklorna građa istarskoga crnogorskog sela Peroj, rukopis koji je zahvaljujući angažmanu poznatoga montenegriste Milorada Nikčevića objavljen nakon više od pola vijeka. Taj početnički rad Maje Bošković-Stulli danas je dragocjeno svjedočanstvo o usmenoj književnosti crnogorskih iseljenika u Peroju, svjedočanstvo o brojnim uticajima koje su pretrpjeli u hrvatskoj sredini i talijanskome suśedstvu, ali i o ne manje brojnim sačuvanim tipičnim crtama koje su prenijeli iz svoje domovine u XVII vijeku. Knjiga je objavljena pod naslovom Priče, pjesme, običaji iz Peroja – sela crnogorskih doseljenika u Istri (Osijek, 2006). Nije to antologijski izbor onoga što je skupljeno, nego – kako Maja Bošković-Stulli ističe – „preslik zatečenoga kazivanja“. Ako se zna da je tada „magnetofon bio još nedostižan san“, onda je jasno o kakvome je poduhvatu i pionirskome poslu riječ naročito zbog toga što je proučavateljica bila svjesna važnosti „točnoga zapisivanja i svih opažanja o kazivaču i njegovoj okolini (performance i konteksta)“ – onoliko koliko je to dozvoljavala „tehnika“ bilježnice i nalivpera.[2]

Vanjske veze[edit]

Reference[edit]

  1. Preminula akademkinja Maja Boskovic- Stulli
  2. Lingua montenegrina