Wp/cnr/Krusi
Krusi su selo u Lješanskoj nahiji, kod Podgorice.
Naziv[edit | edit source]
Prema Konstantinu Jirečeku naziv sela dolazi od latinske riječi crux-crucis (krst).[1]
U samom selu postoji i drugačije tumačenje – da su Kruse dobile ime po Kruji u Albaniji. Naime, Kruse su matično selo Ćetkovića, Perovića, Bojanovića, Rackovića, Raičevića i Miškovića. Prvih pet bratstava ima zajedničko porijeklo i prema predanju, doselili su se iz Kruje u Albaniji zbog neke krvne zavade „prije 300 godina“. Miškovići su starosjedioci, koji su se ranije doselili iz Katunske nahije – iz Mišaka Čevskih, po čemu su i dobili ime.[2]
Krusi koz istoriju[edit | edit source]
„U drugoj polovini septembra 1441. godine Stefan Vukčić Kosača je provalio u Gornju Zetu i najprije zauzeo krajeve do Morače. Pridobio je Stefanicu Crnojevića, koji je još bio u slozi sa svojom braćom (Đurašinom, Kojčinom i još jednim čije ime nije upamćeno) i istupao u ime čitave porodice. Zato mu je na osvojenom području ustupio pet katuna – Goljemade, Goričane, Kruse, Bere i Ozriniće“. [3]
„Imena katuna pominju se u povlasticama koje su Mlečani 1451. godine dali Stevanici Crnojeviću“ (Listine, IX, 408). Tu je najteže identifikovati katun „Horisgene“, jer je ime u tekstu izobličeno. S pravom se pretpostavlja da je tu riječ o Ozrinićima, koje među svojim posjedima navode 1444. godine Stefanova braća u zahtjevima upućenim mletačkom Senatu“. [4]
Krusi se pod imenom „Cruessi“ pominju u Vranjinskom ugovoru iz 1455. godine koji je Stefanica Crnojević sa gornjozetskim zborom, odnosno, glavarima 51 gornjozetske „samostalne opštine“ (ili „katuna“, „ratničke družine“) potpisao sa mletačkim predstavnikom Zuanom Bolanijem. Tom prilikom nijesu pomenuta susjedna (lješanska) sela, ali se neka od njih pominju u povelji koju je izdao Đurđe Crnojević 1494. godine – riječ je o Komanima, Đeđezi i Goljemadima.
Na isteku crnojevićkog doba, 1498. godine, pominje se Đorđe Vukotić iz Krusa iz Zete (Georgius Vuchotich de Crusi de Zenta) kao već pokojni. Đorđe je bio otac Ivana i Stojisave koji su se nešto ranije nastanili u Kotoru. Stojisava je bila udata za Kotoranina Luku Medića. Njen brat Ivanac je isprva stupio u pomorsku službu na ratnoj galiji čiji je zapovjednik bio Martin iz Zadra kod kojega je bio sluga (famulus). Kasnije je prešao na galiju Franćeska Valeri i na njoj bio „socijus“. Pred smrt je služio na ratnoj galiji Morozini koja je boravila u vodama Aleksandrije. Poginuo je na istom brodu 1497. godine prilikom brodoloma kod Cigale (Lošinja). Stojisava je, nakon toga, vjerovatno radi ostvarivanja nasljednih prava, pozvala tri svjedoka koji su pred sudom posvjedočili da joj je postradali Ivanac bio rođeni brat. Kotorski sveštenik Marin Miladinov je potvrdio da je Ivanac dolazio u njegovu kuću i da je Stojisava tada dolazila k njemu i da su se zvali bratom i sestrom. Pred sudom je posvjedočio i opančar Radovan Zećanin. On je pred isljednim sudijom Bernardom Bućom pod zakletvom izjavio da su Ivanac i Stojisava brat i sestra i da ih je dobro poznavao i u Zeti i u Kotoru, iako nije bio iz istog sela, i da je to poznato u narodu. Treći svjedok je bio Luka Ljubišić iz Zete, iz sela zvanog Bjelopavlići, susjednog Krusima. Izjavio je da je poznavao majku Ivanca i Stojisave, te da su Ivanac i Stojisava živjeli u Zeti sa majkom u istoj kući. Poslije su došli u Kotor i tu živjeli u jednoj kući kao brat i sestra, sve dok Ivanac nije pošao da služi na ratnoj galiji. Kad je dolazio u Kotor Ivanac je običavao doći svojoj sestri Stojisavi (Risto Kovijanić, „Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima“, Knjiga II, Titograd, 1974, 128-129).
Mleci su na početku tursko-mletačkog rata (1499-1502) sakupili Paštroviće i prodrli s njima sve do sela Krusi koje se nalazilo na oko 6-7 kilometara od Podgorice. Uz Mletke i Paštroviće su se borili i Peraštani, a gubici na toj strani iznosili su 75 boraca. Mleci su poginule i ranjene ostavili u jednoj crkvi „triju sela na turskom području“. „Turci su u tom sudaru imali veće gubitke, a među nima je bio i vojvoda koji je predvodio pješake“.[5]
Prema turskim popisnim defterima, selo „Krusa“ je 1521. godine imalo 23 kuće i 6 baština, a muselem je bio Radosav Gordeša. U defteru iz 1523. godine imalo je 25 kuća i 7 baština, dvije polubaštine Vojkove bile su u posjedu Radosava i Radovana sinova Andrije. Godine 1614. Kruse (Crusce) su imale 21 dom i 72 vojnika čiji je starješina bio Ivan Vuksanov.
Turski zapovjednik Sulejman-paša je početkom marta 1688. stigao u Podgoricu sa vojskom od 7000 ljudi. Kuči nijesu čekali da Turci napadnu, već su iznenada udarili na Medun i zauzeli ga. Mjesec dana nakon toga Crnogorci su na Krusima odbili napad turskog odreda od 800 ljudi. Turci su imali 30 mrtvih. „Za vrijeme borbe Kuči sa medunske tvrđave opališe dva topa da ohrabre Crnogorce.“
Mahmud-paša Bušatlija je u proljeće 1796. godine pripremao pohod na Crnu Goru. Turska vojska je isprva iz Podgorice napala Pipere i Bjelopavliće. Vladika Petar I im je krenuo u pomoć sa Katunjanima i dijelom Riječke nahije i krajem juna podigao logor u Slatini na lijevoj obali Zete. Mahmud-paša je stigao na to područje osam dana kasnije sa oko 35.000 vojnika i utaborio se ispod Visočice kod Spuža. Crnogorska vojska od blizu 10.000 boraca bila je podijeljena na četiri dijela. Prvim i drugim komandovao je Petar I, trećim i četvrtim guvernadur Jovan Radonjić. Čarke su počele 2. jula a nastavljene 11. jula. Bitka na Martinićima dogodila se 11/22. jula i bila je ogorčena i krvava. Turci su natjerani u panično bjekstvo. Mahmud-paša je ranjen, ali se izvukao. Osmanlije su imale ogromne gubitke. Nakon bitke spuški Turci su masovno izbjegli u Podgoricu.[6]
Nedugo nakon bitke, 17. jula, vladika Petar je obavijestio kotorskog providura o porazu Mahmud–paše. Evo njegovih riječi: „Njegova vojska kako bi do samoga šatora od naše proćerana, sjutri dan ne nađe se na svojemu mjestu, nego po noći bezuredno pobježe i rasprši se svak na svoju stranu, izvan nekoliko nevelikog broja samovjernijeh koji se pri njemu (Mahmudu) držahu, bježeći s velikijem strahom u Podgoricu, ostavivši zahiru u Spužu bez svake jakosti i sigurece”.[7]
Mahmud-paša nije mirovao. Stigao je sa novim snagama u Podgoricu već nakon dva mjeseca. Početkom septembra vojska od preko 20.000 ljudi prispjela je u Doljane, na śeveru Podgorice. Mahmud-paša je odatle uputio oko 2000 ljudi u Kuče, Pipere i Bjelopavliće, računajući da će ih tako onemogućiti da pomognu crnogorskoj vojsci. Ali stotine Brđana, prolazeći noću kroz turske straže, prelazilo je prema Busovniku, gdje su vladika i guvernadur sa oko 6000 ljudi očekivali napad. Mahmud-paša je ovog puta krenuo na Crnu Goru preko Lješkopolja. Bitka na Krusima odigrala se 22. septembra. U njoj su Turci još teže poraženi a posječen je i sami Mahmud-paša. Nad njegovim, silnim samopouzdanjem izdigla se snažnija crnogorska volja i odlučnost. Poslije bitke, Podgorica je iznova postala pribježište za liječenje i oporavak poražene turske vojske. Bogumil Hrabak kaže da je „poslije pobjede na Krusima postojala mogućnost da Crnogorci zauzmu Podgoricu. Uostalom, Ibrahim-paša, koji je primio komandu nad razbijenom turskom vojskom, bio je i sam ranjen, dakle izbačen iz stroja, a sa bojišta ga je prenio u Podgoricu pop Jovo Knežević“.[8]
Reference[edit | edit source]
Izvori[edit | edit source]
- ↑ Risto Kovijanić, „Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima“, knjiga II, Titograd, 1974, 127).
- ↑ Milivoje S. Đurišić, „Lješanska nahija", Podgorica, 2003, 191.
- ↑ „Istorija Crne Gore, Knjiga druga", tom drugi, Titograd, 1970, 196.
- ↑ „Istorija Crne Gore", knjiga druga, tom drugi, Titograd, 1970, 196.
- ↑ Bogumil Hrabak, „Podgorica do početka XIX vijeka“, Beograd, 2000, 64.
- ↑ „Podgorica do početka XIX vijeka”, 172.
- ↑ „Crna Gora - biografski zapisi”, priredio Niko Marinović, Podgorica, 2004, 169.
- ↑ „Podgorica do početka XIX vijeka”, Beograd, 2000, 173.