Wp/cnr/Kijevska Rus’ (882.)

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnrWp > cnr > Kijevska Rus’ (882.)

Kijevska Rus’ (882.)

Grad Kijev nakon osnivanja oko 441. godine, tokom sljedeća četiri stoljeća postaje jednim od većih trgovačkih i kulturnih središta Evrope. Dominacija kulturološki sličnih ukrajinskih plemena: Poljana, Derevljana, Siverjana i Uliča, tada je bila raširena gotovo cijelom Ukrajinom, Bjelorusijom i zapadnim krajevima današnje Rusije, no početkom 8. stoljeća sve veći društveno-politički i vojni uticaj imale su i manje grupacije skandinavskih doseljenika, posebno ratni plaćenici Varjazi. Varjazi su bili posebno iskusni i vješti ratnici, koji su svoju ratničku kulturu sa sjevernijih prostora prenosili na prostor današnje Ukrajine uglavnom zbog razvijenih trgovačkih i kulturnih riječnih puteva između Baltičkog i Crnog mora. Askold i Dir su prema pojedinim tvrdnjama prvi ratni plaćenici, vrlo vjerojatno skandinavskog porijekla, koji su 860. napali i potom smijenili dotadašnju poljansku dinastiju kneževa čije se prijestol nalazilo u Kijevu. U 8. i 9. stoljeću intenzivno se povezuju staroukrajinska i varjaška kultura, odnosno u samom središtu Ukrajine stvara se srednjovjekovni kulturni, politički i konačno geografski pojam Rus', o kome već u 8. stoljeću pišu arapski i drugi autori poput perzijskog geografa Ibna Khordadbeha i arapskog putopisaca Ahmada ibn Fadlana. Prema zapisima tih autora, riječ je o narodu koji govori slovenskim jezikom, ratničkog mentaliteta, s dobrim smislom za trgovinu, za arapske prilike oskudno odjevenom, odlične tjelesne građe, rumenog lica i često riđe kose.

U etničkom smislu, termin Rus' se u sličnim varijacijama proširio među elitnim slojevima društva gotovo cijelom srednjovjekovnom državom Kijevskom Rusi, ali prije svega zapadnom i središnjom Ukrajinom te južnom Bjelorusijom. Na istim prostorima su formirane srednjovjekovne ukrajinske regije Bijela, Crna i Crvena Rus’ sa svojim središtem u Kijevu koji se nalazio u sklopu regije Male Rusi. Središnja regija Mala Rus’ je označavala političku, kulturnu i vjersku maticu cijele Kijevske Rusi i prostirala se uglavnom na prostoru današnje Kijevske, Černigivske, Poltavske i Čerkaške oblasti. Narod koji je u kulturno-političkom smislu pripadao kijevskoj eliti imenovao se ujedno ukrajinskim, odnosno onim narodom koji pripada rodnoj zemlji ili matici koja stvara državu, za razliku od onih naroda koji se smatraju kolonizovanim (uglavnom je riječ o nekoliko sjeveroistočnih ugro-finskih plemena, zanemarivom broju baltskih te turkijskih grupacija stanovnika na krajnjem tmutorokanskom jugoistoku).

Knez Oleg (882.-912.)[edit | edit source]

Godine 882. vojskovođa Oleg stvara vojno-politički savez sa starješinama ukrajinskog plemena Poljana te iste godine ubija kijevske vladare Askolda i Dira, nakon čega, uz podršku kijevskog građanstva, sam sjeda na kneževsko prijestolje buduće centralizovane države Kijevske Rusi (882.-1240.). Početkom svoje vladavine, u izrazito sloveniziranom društvu kijevske okoline, knez Oleg, poznat u povijesnim izvorima i kao Hailaga ili Helgi, kreće u objedinjavanje slavenskih plemena na širem prostoru današnje Ukrajine, Bjelorusije i zapadne Rusije.

Knez Igor (912.-945.)[edit | edit source]

Nakon što je Oleg umro, naslijedio ga je knez Igor (912.-945.). Prema povijesnim zapisima Igor nije bio toliko omiljen kao njegov prethodnik Oleg, a u vizantijskim zapisima opisivali su ga kao nemilosrdnog utjerivača nametnutih danaka koji su trebali osigurati veliku robnu odnosno trgovinsku razmjenu Kijevske Rusi sa Vizantijskim Carstvom.

Kneginja Olga (945.-962.)[edit | edit source]

Naslijedila ga je njegova žena i udovica velika kneginja Olga (945.-962.), poznata u povijesnim izvorima i kao Helga. Ona je nastojala osvetiti muževljevu smrt te je povela vrlo nemilosrdan rat protiv Derevljana, da bi ih na kraju porazila. Objedinjavanjem ukrajinskih plemena u samom kulturno-političkom središtu Kijevske Rusi, kijevska je vojska stekla respektabilnu snagu koja je bila u stanju čuvati i širiti granice vlastite države i povesti uspješne ratove protiv neslovenskih naroda u širem okruženju. Kneginja Olga prema povijesnim zapisima predstavlja osobu koja je, uz daljnje proširivanje granica Kijevske Rusi, prva počela službeno unositi hrišćanske vrijednosti u Kijevsku Rus’, a hrišćanstvo je lično prihvatila 955. godine.

Knez Svjatoslav (964.-972.)[edit | edit source]

Veliku kneginju Olgu naslijedio je njezin dvadesetdvogodišnji sin Svjatoslav (964.-972.), zapamćen kao hrabri vojskovođa koji je sve jači hrišćanski uticaj iz Kijeva širio gotovo cijelom istočnom Europom.

Volodimir Veliki (980.-1015.)[edit | edit source]

Nakon što je Volodimir Veliki (980.-1015.), sin kijevskog kneza Svjatoslava i dvorske savjetnice Maluše, nadživio svoju braću i preuzeo 980. kontrolu nad cijelom Kijevskom Rusi, započeo je s objedinjavanjem pograničnih osvojenih područja sa središtem u Kijevu.

Nakon što je vizantijski car zatražio vojnu pomoć, Volodimir je postavio uslov da mu se da za ženu sestra vizantijskog cara. Nakon što je to prihvaćeno, ukrajinski je vladar ušao u najelitniji svjetski hrišćanski milje i službeno postao dijelom moćne vizantijske carske familije. Službeno je prihvatio hrišćanstvo godine 988. u gradu Hersonesu na poluostrvu Krimu, nakon čega je počeo s pokrštavanjem stanovništva u cijeloj Kijevskoj Rusi, koje je do tada imalo pagansku vjeru. Nad onima koji su se protivili novim hrišćanskim vjerovanjima često se provodilo prisilno pokrštavanje.

Jaroslav Mudri (1019.-1054.)[edit | edit source]

Sin kijevskoga kneza Volodimira Velikog i kneginje Rohnide iz kneževine Polock, Jaroslav Mudri (1019.-1054.), nakon sukoba sa svojom braćom dolazi na kijevski prijesto 1019. godine. Granice njegove države doživjele su manje promjene. Nastavio je sa širenjem hrišćanstva, a njegovo prethodno središte kod Novgoroda ostalo je podređeno vlasti u Kijevu, ali s nešto većom autonomijom.

Godine 1037. desio se važan događaj za crkvenu, ali i državnu povijest Ukrajine. Te je godine uspostavljena crkvena hijerarhija na čelu s kijevskim mitropolitom, Rusinom Ilarionom, dakle domaćim sinom, a ne Grkom kao do tada. Mitropolit Kijevske crkve bio je odgovoran Patrijarhu u Konstantinopolju – Carigradu.

Izjaslav (1054.-1073.)[edit | edit source]

Knez Jaroslav je prije svoje smrti podijelio državnu vlast nad Kijevskom Rusi između svojih sinova: najstarijem sinu Izjaslavu (1054.-1073.) daje upravu u državnoj prijestolnici, Kijevu, Svjatoslavu u Černigivu, Vsevolodu u Perejaslavu i Igoru u Volinju, te nećacima u drugim krajevima države. Oni se nakon njegove smrti 1054. ponovno sukobljavaju, posljedica čega je da politički dijele državu dalje između svojih sinova.

Vladari nakon smrti Jaroslava Mudrog[edit | edit source]

Kijevsku Rus’ nakon smrti Jaroslava Mudrog, krajem 11. stoljeća, prožima sve veća unutrašnja politička nesloga oko podjele vlasti i priznavanja središnje vlasti u bogatom Kijevu. U sukobima između braće i rođaka u kratkom se razdoblju mijenjaju vladari Kijeva: Izjaslav (1054.-1073.), Vseslav (1068.-1069.), Svjatoslav II. (1073.-1076.), Izjaslav po drugi put (1076.-1078.), Vsevolod (1078.-1093.) i Svjatopolk II. (1093.-1113.).

Nakon zaustavljanja unutarašnjih sukoba država Kijevska Rus’ još je jednom nakratko procvjetala za vrijeme ratnika i kneza Volodimira II. Monomaha (1013.-1125.)

Mstislav I. (1125.-1132.)[edit | edit source]

Zadnji kijevski veliki knez koji je u feudalnom sistemu imao relativno značajan uticaj na ostale zavisne kneževine Kijevske Rusi bio je Mstislav I. (1125.-1132.). Kijev je u sljedećem razdoblju, zahvaljujući unutrašnjoj nestabilnosti i rascjepkanosti Kijevske Rusi, sve više gubio politički uticaj nad ostalim kneževinama.

Jaropolk II. (1132.-1139.)[edit | edit source]

Mstislavov brat i nasljednik na tronu Velikih kneževa, Jaropolk II. (1132.-1139.), naslijedio je nestabilno unutarpolitičko stanje u ogromnoj Kijevskoj Rusi. Dio kneževina postepeno se počeo izdvajati iz državne formacije, a središnja vlast u Kijevu sve više gubi vojnu moć, što je značilo da su joj umanjene šanse u eventualnim vojnim odnosima s nomadskim osvajačima koji su sve ozbiljnije prijetili s istoka. Kijev kao najrazvijeniji grad Kijevske Rusi prvi se našao na udaru tuđinaca, kako unutar države, tako i izvan nje.

Osvajanje Tatara[edit | edit source]

Godine 1223. istočne ukrajinske kneževine i grad Kijev silovito napadaju Tatari (Mongoli), koji su do tada u razarajućim vojnim pohodima osvojili velike prostore Azije. Ukrajinski i poljski kneževi zbog tataro-mongolske opasnosti dogovaraju savez radi zajedničke borbe protiv novih navala s istoka. U početku su uspijevali odolijevati snažnim napadima Tatara, ali 16. decembra 1240. godine, napadači su uspjeli zauzeti Kijev, opljačkali ga i potpuno uništili. Slovensko stanovništvo središnje Kijevske Rusi povuklo se s tih opustošenih i zaraćenih prostora prema više zapadnih ukrajinskih središta. Nakon Kijeva, Tatari su nastavili pohod prema Galičko-Volinjskoj Rusi. Pri tome su napadali Poljsku i Mađarsku sve do 1245., a zatim su svoje središte preko ukrajinske stepe povukli u Aziju. Nekada teritorijalno moćnu državu Kijevsku Rus’ doslovce je progutala moćna i nemilosrdna tataro-mongolska vojska koja je tada predstavljala najjaču svjetsku vojnu silu.

Poveznice[edit | edit source]

Izvori[edit | edit source]

  • POVIJEST UKRAJINE - Sergej Burda