Wp/cnr/Joko Adžić, brigadir

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnr
Wp > cnr > Joko Adžić, brigadir

Biografija[edit | edit source]

Joko Adžić, brigadir rođen je 16. jula 1860. godine u Lisini u Pivi, u porodici Vula Jokova, kapetana, i majke Grozdane, kćerke Đoka Malovića. Kao mladić učestvovao je s ocem Vulom Jokovim u zauzimanju turskih pośeda u Plužinama, kad su se i naselili . Pismenosti se učio u Pivskome manastiru. Nakon očeve pogibije (31. oktobra 1875. godine na Muratovici) naslijedio je titulu plemenskoga kapetana Župe Pivske. Učestvovao je u Hercegovačkome ustanku 1875. godine i crnogorsko-turskome ratu 1876-78. godine.

Nakon ratova u periodu od 1878. do 1912. godine bio je plemenski kapetan u Župi Pivskoj . Radio je na uspostavljanju i uređenju vlasti na području oslobođene Pive . Jedna je od najistaknutijih ličnosti vojnoga i civilnoga života u Pivi i Drobnjaku . Krajem 1883. godine pohađao je na Cetinju pripremni kurs, nakon čega je od aprila do septembra 1885. godine završio četvoromjesečni kurs Artiljerijske škole u Podgorici .

Vojna karijera[edit | edit source]

Po završetku školovanja postavljen je za komandira baterije Četvrte brigade. Kao komandir, tokom 1890. godine službovao je u Upravi topništva pod komandom brigadira Jova Martinovića . Upravitelj vojnoga skladišta bio je u Nikšiću u činu komandira 1897. godine . Kao komandir crnogorske vojske, između ostaloga, pominje se januara 1899. godine kad dobija određene naredbe od strane Ministarstva inostranih djela . Iste godine dao je prilog za izgradnju doma umnobolnih . Za komandanta Durmitorske brigade, umjesto Lazara Sočice, postavljen je 26. februara 1906. godine. Durmitorska brigada sastojala se od pet bataljona: dva pivska, Drobnjačkog, Uskočkog i Jezersko-šaranskog. U čin brigadira crnogorske vojske proizveden je 13. aprila 1907. godine . Član je Prave stranke od njena osnivanja 1907. godine. Ispred kapetanije Župa Pivska bio je član odbora za proslavu proglašenja Kraljevine Crne Gore od aprila 1910. godine .

Prilikom krunisanja kralja Nikole, na Cetinju, jahao je na čelu crnogorske konjice, litografiju koja svjedoči o tome momentu prenijela je sva evropska štampa onog doba. Tokom 1910. godine bio je na čelu brigade u činu brigadira . Sudija zamjenik Velikog vojnog suda bio je do 15. aprila 1912. godine . Član je Krunskoga savjeta kao najvišega vojno-savjetodavnog tijela crnogorske vojske. Za sudiju zamjenika u Velikom vojnom sudu reizabran je 15. aprila 1912. godine kao brigadir i komandant Durmitorske brigade .

Balkanski ratovi[edit | edit source]

U Prvome balkanskom ratu 1912-1913. godine reaktiviran je i komandovao je Durmitorskom brigadom jačine pet bataljona pješadije koja je bila u sastavu Istočnoga odreda. Nakon oslobođenja śevernih krajeva Crne Gore i Metohije, Istočni odred uključio se u operacije na Skadarskome frontu. Na čelu Durmitorske brigade učestvovao je februara 1913. godine u napadu na Bardanjolt.

Prvi svjetski rat[edit | edit source]

Kao brigadir u penziji učesnik je i Prvoga svjetskog rata 19141916. godine – bio je jedan od komandanata na hercegovačkome sektoru . Prema ustrojstvu crnogorske vojske iz maja 1914. godine nalazio se na dužnostima komandanta Durmitorske brigade u čijem su se sastavu nalazili Župsko-pivski, Planinsko-pivski, Drobnjački, Uskočki i Jezeresko-šaranački . Šef štaba te brigade bio je Miljan Jakić. Ta brigada nalazila se u sastavu Treće divizije sa śedištem u Nikšiću kojom je komandovao brigadir Milutin Vučinić. Međutim ta formacija se često mijenjala tokom rata, a brigada kojom je komandovao brojala je uglavnom tri bataljona: dva pivska i Golijski bataljon uz izvjesne dodatke . Sa svojom brigadom vodio je borbe protiv austrougarske vojske kod Avtovca prema bosanskoj granici . Nakon okupacije Crne Gore zbog veza s komitskim grupama i savjetovanja da se sačuva oružje interniran je 1916. godine u logor Karlštajn (dvorac u Češkoj) do maja 1918. godine . Na spisku interniranih u logor Karlštajn od 20. aprila 1917. godine nalazio se pod rednim brojem 1 kao general . U internaciji pripadao je grupi oficira pristalica dinastije Petrović-Njegoš. Nije prihvatio pomoć Crnogorskoga odbora za narodno ujedinjenje . Iz internacije se vratio maja 1918. godine .

Odbio lojanost Karađorđevićima[edit | edit source]

Poslije stvaranja Kraljevine SHS odbio je da potpiše izjavu o lojanosti novom vladaru. Prema njemu upravljao se čitav kraj u kojem je živio. Njegova kuća zapaljena je i opljačkana decembra 1919. godine . Zbog svojih stavova i odmetanja sina Mihaila, uhapšen i sproveden je do Nikšića đe je bio izložen javnom maltretiranju i nasilju . U Centralome zatvoru „Jusovača“ u Podgorici nalazio se od decembra 1918. godine do početka 1921. godine . Po izlasku iz zatvora živio je oronulog zdravlja u svojoj kući, održavajući i dalje vezu s političkim istomišljenicima.

Smrt, odlikovanja i porodica[edit | edit source]

Umro je u svojoj kući 1923. godine u Plužinama . Odlikovan je visokim odlikovanjima, među kojima i Ordenom Danila I za nezavisnost III stepena (2. septembar 1906) , Zlatnom medaljom za revnost (2. aprila 1911) . Imao je veliko imanje i bio je jedan od najbogatijih ljudi svog kraja (1891. godine imao je 42 rala zemlje i 102 kose livade) . Sklopio je brak s Marijom, kćerkom komandira Živka Vidakova Đukanovića, s kojom je imao brojnu porodicu. Njegov sin Mihailo bio je dugogodišnji predśednik župsko-pivske opštine i narodni poslanik.

Poveznice[edit | edit source]

Izvori[edit | edit source]

  • Martinović Srđa, Generali Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, FCJK, Cetinje, 2016.