Jadi mladog Vertera je roman najznačajnijeg njemačkog pisca romantizma, Johana Volfganga von Getea.

Žanr i stil[edit | edit source]

Jadi mladoga Vertera najglasovitiji je roman romantizma i jedan od najglasovitijih romana svih vremena. Izazvao je oduševljenje čitaoca i brojna oponašanja, kako u književnosti, tako i likova u životu, a tek mu se u najnovije doba pripisuje svojevrsno prećerivanje u ośećajnosti. Pisan je u obliku pisama, pa tako nastavlja tradiciju epistolarnog romana. Sva su pisma naslovno junaka upućena njegovom prijatelju Vilhelmu, osim jednog koje je na kraju upućeno Šarloti u koju je beznadežno zaljubljen, premda je ona već vjerena.

Fabula[edit | edit source]

Roman je podijeljen na dva dijela,a fabula je podosta kratka i jednostavna: Verter dolazi u neki gradić, zaljubljuje se u Šarlotu, druži se s njom i njenim vjerenikom Albertom, a kada biva jasno da ona neće razvrgnuti vjeridbu, odlazi i zapošljava se u prijestonici jedne od njemačkih državica. Posao ga ne može zaokupiti, razočaran birokratijom i staleškim razlikama još više biva zaokupljen ljubavlju i vraća se u Lotin gradić. U jednom trenutku strastveno se povjerava Loti, ali ona uplašena njegovom strašću je nesigurna u vlastite ośećaje, moli ga da se više ne viđaju. Očajan piše oproštajna pisma Vilhelmu, Albertu i Loti, traži da bude pokopan u odijelu u kojem je upoznao i ubije se, dok Lota umire od žalosti. Okosnica romana je sentimentalna ljubavna priča, no u njenim okvirima posebno je ocrtan lik darovitog i samouvjerenog mladog čovjeka, koji se u dubokom sukobu s ravnodušnošću tobože razumne građanske sredine prepušta ośećajnosti do te mjere da se to mora završiti tragedijom. Kako u stvarnom životu sredine ne može naći uporišta na kojima bi mogao graditi ispunjen ljudski život, ljubav mu postaje opsesijom, pa ga u smrt oćera nemoć da osmisli život bez stvaranja ideala za koji mu se čini da je jedino vrijedno živjeti. Lirski opisi, kritičke refleksije i neka unutrašnja napetost između optimizma doživljaja ljubavi i ogorčenog razočarenja koje se ni prema kome ne može jasno okrenuti - jer su svi ostali likovi pomalo dobrohotni, pomalo sujetni i pomalo mu skloni, a ipak ga niko dubinski ne razumije - čini se da je ono što je najviše doprinijelo slavi ovoga romana je sve navedeno. Lik Vertera postaje književnim tipom, a tematika doživljava brojna oponašanja i prerade.

Izvori[edit | edit source]

Milivoj Solar: Povijest svjetske književnosti, ICJK, Podgorica, 2012, 203.