Wp/cnr/Ivan Antun Nenadić
Ivan Antun Nenadić (Perast 22. 6. 1723. – Dobrota 13. 7. 1784), crnogorski je pisac i teolog.
Biografija[edit | edit source]
Rođen u Perastu 22. VI 1723. godine , u glasovitoj peraškoj pomorskoj familiji Nenada, školovan u Padovi đe je stekao zvanje doktora crkvenoga prava, Ivan Antun Nenadić najveći dio života proveo je u Dobroti, đe je i preminuo 13. VII 1784. godine od posljedica srčanoga udara što ga je dobio tokom propovijedi o vješticama održanoj dan ranije u Gornjoj Lastvi. Nenadić je dugo bio župnik Crkve Sv. Stasije, u čijoj je izgradnji i opremanju i učestvovao (1752–1776), potom postaje kanonik i nadpop Katedrale Sv. Tripuna u Kotoru te generalni vikar kotorskoga biskupa Stjepana dell' Oglia.
Nenadićev književni rad nije u cjelosti proučen, a neki rukopisi ni do dana današnjega nijesu objavljeni. U cjelini osmotrena njegova književna djelatnost neodvojiva je od njegova duhovnoga rada. Njegov prvi proučavatelj, Srećko Vulović, pominje četiri štampana djela (Nauk kršćanski za kotorsku državu (1758), Put Križa (1768), U pofalu braće Ivanovića (1757) i Šambek satarisan božjom desnicom (1757)). Savremeni istraživači, ipak, raspolažu nešto potpunijim spiskom Nenadićevih djela u odnosu na onaj Vulovićev. Krugu djela čvrsto vezanih za njegovu pastoralnu misiju pripadaju Put križa, štampan u Veneciji 1768. godine, prepjev, na osnovu posrednika, istoimenoga djela poznatoga crkvenog pisca Sv. Leonarda a Portu Maurizio, te Nauk krstjanski, objavljen u Veneciji 1768. godine, koncipiran kao kompilacija raznih spisa crkvene provenijencije, ali pažljivo prilagođen jeziku, potrebama i receptivnome nivou bokeljske pastve (u čijem predgovoru se zalaže za fonetsko pravopisno načelo). Nenadić je autor i dvije epske pjesme, koje predstavljaju neposredan odjek burnih istorijskih događaja koji su obilježili istoriju Boke druge polovine XVIII stoljeća. Riječ je o pjesmama različite poetske fakture i inspiracije. Prva od njih, Šambek satarisan božjom desnicom, štampana u Veneciji 1757, nastala je pod očitim uticajem Ivana Gundulića i dubrovačke umjetničke poezije. Druga, nenaslovljena deseteračka pjesma čiji su početni stihovi „Pokli izginu Grilo kapetane...“, jezičko-stilski i tematski se oslanja na usmenoknjiževno nasljeđe. Korpusu Nenadićevih prigodnih spisa treba dodati i „pjesni duhovne“, nastale kao dio ceremonijala uvođenja đevojaka iz viđenijih kuća u novi, duhovni život na dan njihova odlaska u samostan. Dva dramska rukopisa pisana rukom Ivana Antuna Nenadića na koje je pažnju skrenuo još Srećko Vulović, Izak, prilika našega Otkupitelja i Bogoljubno prikazanje muke gospodina našeg Jezukrsta, uokviruju dostupni i naučno opisani korpus književnoga rada Ivana Antuna Nenadića. Za dramu Izak, prilika našega Otkupitelja Slobodan Prosperov Novak utvrdio je da je riječ o „vjernom prijevodu“ Metastazijeve melodrame Isacco figura del Redentore, dok sumnje da je i tragedija u pet činova Prikazanje muke Jezusove takođe prijevod još uvijek nijesu dobile valjano naučno potkrepljenje, pa se ono i dalje smatra Nenadićevim originalnim djelom. Nenadić se, kao i znatan broj Peraštana njegova vremena, bavio i prepisivanjem usmenoknjiževnoga nasljeđa pa su neobjavljena ostala dva zbornika usmene lirike pisana njegovom rukom. Najbolji poznavalac književnoga djela Ivana Antuna Nenadića Radoslav Rotković upućuje na još neke njegove radove koji još nijesu opisani i objavljeni: pjesmu „Satiri vilama zafaljivaju“, koja se nahodi u neobjavljenoj zbirci pjesama raznih autora što je sastavio Srećko Vulović, pohranjenoj u Nadžupnome arhivu Perasta, i još jedno dramsko djelo u kojemu je obrađen koncil 1775. godine, koje je Rotković pronašao u Arhivu Balovića u HAZU.[1]