Wp/cnr/Haška konvencija
Haške konvencije su međunarodni ugovori koji su zaključeni na Prvoj i Drugoj haškoj mirovnoj konferenciji u Hagu 1899. i 1907. godine i koji, zajedno sa Ženevskim konvencijama, čine temelje kodifikacije važećeg ratnog i humanitarnog međunarodnog prava koje je tada bilo tek u nastajanju. Treća konferencija planirana je za 1914, ali se nikada nije održala zbog početka Prvog svjetskog rata.
Ratno pravo[edit | edit source]
Međunarodno humanitarno pravo je obvezujuće za države koje su se na njegovu primjenu obvezale odgovarajućim ugovorima. Postoje i neka nenapisana običajna prava rata, od kojih su mnoga primjenjena tokom Nirnberškog procesa. Osim toga, ta pravila određuju državama što je dopušteno, a što zabranjeno činiti u odnosu na neregularne snage i na zemlje koje nisu potpisnice određenih konvencija i ugovora. Sastavni pokušaji ograničavanja ratnog varvarstva počelo se razvijati tek u XIX vijeku. Svrha ratovanja je pobijediti protivničku državu, a to je moguće postići onemogućavanjem protivničke vojske. Stoga je zaključeno da mora postojati razlika među vojnicima i civilima, te da se prema ranjenim i zarobljenim vojnicima treba odnositi humano. Ta prava su ugrađena u temelje savremenog humanitarnog prava. Savremeno međunarodno humanitarno pravo nastalo je iz dvije istorijske struje: tzv. Haškog prava, koje se je ranije nazivalo ratno pravo i tzv. Ženevskog prava koje se je nazivalo i humanitarno pravo. Te dvije struje su dobile nazive zahvaljujući brojnim međunarodnim konferencijama koje su rezultirale ugovorima koji se odnose na rat i oružani sukob.
Ratno pravo nije određivalo samo privilegije na koje su se zaraćene strane mogle pozvati, već i obaveze koje su suparnici u ratu bili dužni da poštuju. Shodno tome, ako su se crnogorci pozivali na međunarodno ratno pravo, oni su podlijegali svim normama iz njega, uključujći tu i odredbe o ratnom zločinu. Dakle, međunarodno ratno pravo je imalo jurisdikciju nad crnogorskom oružanom silom. Konvencije o ratnom pravu propisivale su norme kojima su se ograničavale, odnosno zabranjivale određene radnje u toku ratnih dejstava. U tom cilju definisana su načela van kojih zaraćene strane ne bi smjele postupati u toku ratnih dejstava.
Načela o ponašanju u ratu[edit | edit source]
- načelo da je jedini zakoniti cilj rata uništenje neprijateljske vojne sile i da je u tom kontekstu zabranjeno sve što nije neophodno za ostvarenje toga cilja, posebno izazivanje nepotrebnih žrtava
- načelo da ratujuće strane nemaju neograničenu slobodu u izboru sredstava i metoda ratovanja
- načelo da civilno stanovništvo i objekti koje ono koristi ne mogu biti predmet rata, ni legitimni cilj rata
- načelo o obavezi pružanja pomoći ranjenicima, bolesnicima i brodolomcima i humanog postupanja sa ratnim zarobljenicima
- načelo o zaštiti boraca i civila u svim slučajevima pravnih praznina, opštim principima međunarodnog prava koji proizilaze iz običaja ustaljenih između prosvijećenih naroda, zakona čovječnosti i zahtjeva javne svijesti.
Kršenje pomenutih zabrana predstavlja ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, koji povlače individualnu krivičnu odgovornost “naredbodavaca, izvršilaca i pomagača.” Ove odredbe predstavljaju osnovna prava i načela po kojima bi trebalo da se ponašaju zaraćene strane. Njihovo kršenje je po definiciji prava, ratni zločin.