Wp/cnr/Geologija

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnrWp > cnr > Geologija
Jump to navigation Jump to search

Geologija je nauka koja se bavi proučavanjem Zemlje i pokušava objasniti kako je Zemlja formirana i kako se mijenja. Naučnici koji se bave geologijom zovu se geolozi i proučavaju tlo, stijene, planine, rijeke, okeane i druge djelove Zemlje. Riječ geologija je nastala od grčkih riječi γη (Gea = Zemlja) i λογος (logos = nauka) (rasprava, diskusija).

Istorija[edit]

Teorije o vrlo složenoj problematici postanka i razvitka Zemlje javljale su se postupno, a neke datiraju još iz antičkih vremena. No, tek u 15. vijeku dolazi do pokušaja sistematizacije znanja o Zemlji, a postupno se javljaju i novi pojmovi kao temelj geologije u nastajanju.

U Srednjem vijeku su ostaci izumrlih organizama najčešće smatrani „igrom prirode“ ili dokazima „opštega potopa“. No, već je Leonardo da Vinči (1452. – 1519.) upozorio da se jednim „potopom“ ne može objasniti rasprostranjenost fosilnih ostataka morskih organizama na kopnu. Osim toga, on je bio svjestan dugog trajanja geološke prošlosti, a opisao je i prvi geohemijski ciklus (voda ispira so iz tla i odnosi je u more koje se tako zaslanjuje, a zbog izdizanja morskog dna stvaraju se lagune đe voda isparava i taloži novi sloj, koji opet može biti potopljen...). Leonardo da Vinči je shvatio i odnos erozije tla i izdizanja kopna (erozija narušava ravnotežu u litosferi, a ona se ponovo uspostavlja izdizanjem).

Širi interes za geološke probleme izazvale su rasprave između tzv. neptunista i plutonista. Neptunisti, na čelu sa A. G. Vernerom su oživjeli staru ideju Talesa iz Mileta (7./6. vijek p.n.e.), pripisivajući postanak stijena litosfere - vodi. Zbog toga su i dobili naziv prema antičkom bogu okeana, Neptunu. Plutonisti, na čelu s J. Huton su oživjeli zapažanje Strabona (1. vijek p.n.e.) držeći da su pojedine stijene nastale u vezi s vulkanskim erupcijama. Nazvani su po bogu podzemlja, Plutonu.

H. B. de Sosure, (18. vijek) prvi je shvatio da su nagnuti slojevi posljedica kretanja litosfere i prodora starijih stijena kroz mlađe. E. de Bomon (19. vijek) prvi spoznaje ulogu raśeda u postanku doline Rajne, a tvrdi i da tektonske sile nastaju zbog hlađenja Zemlje i stezanja njenoga obima

Georges Cuvier (18./19. vijek) postavlja temelje naučnog proučavanja fosilnih ostataka organizama, a William Smith (1769. – 1839.) ih sistemski primjenjuje za određivanje relativne starosti stijena Zemljine kore, te za crtanje prve geološke karte na kojoj je prikazana površina Velike Britanije. Uočava se i lateralna varijabilnost istodobnih stijena, pa tako nastaje pojam facijesa (A. Gressly, 1838.).

Pronalaskom radioaktivnosti, geolozi su napokon dobili moćan alat za određivanje starosti stijena. Naime, prije toga geološka vremenska skala nije imala brojke i nije se znalo kada je koje razdoblje Zemljine prošlosti počelo ili završilo, nego su se samo određivali relativni odnosi. Starost Zemlje prvi je odredio američki geohemičar Clair Cameron Patterson, polazeći od pretpostavke da je postanak svih tijela Sunčevoga sistema bio istovremen, pa je datirao starost meteorita. Njegova brojka od 4,5 milijarde godina nije se previše mijenjala niti razvojem drugih metoda.

Najpoznatiji i jedini geolog koji je uzorkovao stijene izvan naše matične planete jeste dr. Harrison Schmitt (rođ. 1935.). On je, uz to što je geolog, bio i astronaut, senator te do sada posljednja osoba koja je hodala Mjesecom.

Pojam geosinklinale kao labilnog sedimentacijskog prostora, nastalog lomljenjem i savijanjem Zemljine kore dobija na značenju 1900. godine kada ga je istakao E. Haug pri postanku ulančanih gorskih sistema. Ta je hipoteza, kao previše komplikovana te manjkava dokazima i mogućnostima predviđanja, bila osuđena na propast. Geosinklinala ostaje u središtu interesa geologa sve do sredine 1960-ih, kada se pokazalo da je pogrešna pa je zamijenjena puno elegantnijom teorijom tektonike ploča. Ta smjena geoloških paradigmi i prihvatanje koncepta tektonike ploča smatra se jednim od najvećih napredaka u istoriji geologije. Napokon su geolozi dobili jednostavnu i sveobuhvatnu teoriju kojom mogu objasniti gotovo sve geološke procese - od rasporeda potresa i vulkana, preko izdizanja planina sve do metamorfnih facijesa i tipova magmatizma. Najzaslužniji za razvoj teorije tektonike ploča bili su Alfred Wegener, njemački geofizičar koji je populizovao hipotezu o pomicanju kontinenata, te Harry Hess, američki marinski geolog koji je uočio proces tzv. širenja morskoga dna. Međutim, ne treba zaboraviti da su razvoju ove teorije doprinjeli mnogi naučnici, posebno grupa geofizičara sa univerziteta Kolumbija, koja je spojila ova dva koncepta u jedinstvenu teoriju kakvu danas poznajemo.

Od lokalnih istraživača koji su u ranim fazama razvitka nauke o Zemlji ističu se Ruđer Bošković (1711. – 1787.) koji je pisao o kompenzaciji masa unutar gora i tako postavio temelje kasnijem razvoju teorije izostazije. Regionalne poremećaje sile teže tumačio je različitom gustinom gornjih i donjih djelova Zemljine kore. Kasnije Đuro Pilar (1846. – 1893.) raspravlja o uzrocima ledenih doba i povezuje ih s ekscentričnošću Zemljine putanje, a kasnije se bavi uzrocima potresa za koje kaže da su najuže povezani sa stvaranjem pukotina i raśeda u Zemljinoj kori.

Andrija Mohorovičić (1857. – 1936.) na osnovi potresa sa epicentrom u Pokuplju (25 km južno od Zagreba) dokazao je 1909. da u dubini od 54 km postoji jak diskontinuitet u širenju potresnih talasa, koji je po njemu dobio naziv Mohorovičićev diskontinuitet.

Važniji geološki principi[edit]

Danas opštepoznati princip uniformitarizma je ključ za rješavanje nekih, a može se reći i svih pitanja geološke prošlosti glasi: Prošlost je ključ za sadašnjost, što bi reklo da procesi koji vladaju danas su vladali i u prošlosti, te posmatranjem današnjih zbivanja možemo zaključivati o geološkoj prošlosti.

Polja i srodne discipline[edit]

  • ekonomska geologija
  • rudarska geologija

naftna geologija

  • geohemija
  • geohronologija
  • geodezija
  • geomikrobiologija
  • geomorfologija
  • geofizika
  • glaciologija
  • istorijska geologija
  • hidrogeologija
  • minerologija

paleoklimatologija

  • paleontologija
  • mehanika tla
  • mikropalentologija
  • palinologija
  • petrologija
  • sedimentologija
  • seizmologija
  • speologija
  • stratografija
  • biostratografija
  • kemostratografija
  • kronostratografija
  • litostratografija
  • strukturalna geologija
  • vulkanologija

Regionalna geologija[edit]

Regionalna geologija raščlanjuje Zemlju na pojedine zaokružene regije: kontinente, okeane, planinske vijence, kopnene i vodene basene, rudne pojaseve i druge cjeline, prikazujući njihovu građu, korisne sirovine i druge elemente prirodne životne osnove. Uz elemente stratigrafske i opšte geologije, pažnja se posvećuje i problemima usmjerenoga interesa (mineralne sirovine, voda, mogućnost geotehničkih zahvata i dr.), pa postoji uska veza s inžinjerskom geologijom i hidrogeologijom, rudnom geologijom, seizmologijom, okeanologijom itd.

Vanjske veze[edit]

  • U Wikipedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Geology
  • Potražite izraz geologija u Wrječniku, slobodnome rječniku