Wp/cnr/Crnogorski govori

Crnogorski govori govori su štokavskoga sistema.

Njihovo je prostiranje ograničeno na Crnu Goru i neke oaze skadarske oblasti. Dominantno su ijekavski, tj. alternant dugo jat u njima je ije, a kratko jat je s jekavskom jotacijom z, s, d, t, c. Po tradicionalnim kriterijumima za podjelu štokavskih govora mogu se podijeliti u dvije šire oblasti: śevero-zapadni i jugo-istočni govori (đe spadaju i rožajsko-petnjičko-bjelopoljski govori). Najveća diferenciranost na mikrostrukturnom planu izražena je u okviru grupe jugo-istočnih crnogorskih govora, koja se ponajviše usljed različitih društvenoistorijskih okolnosti može podijeliti na nekoliko manjih skupina: podlovćenska govorna grana, ozrinićka govorna grana, jugoistočna bokeljska govorna grana, mrkovićka govorna grana, kučko-pipersko-bratonožićka govorna grana, zetsko-podgorička govorna grana, donjopješivačko-bjelopavlićko-vasojevićka govorna grana, rožajsko-petnjičko-bjelopoljska govorna grana.

Śevero-zapadni crnogorski govori zauzimaju prostrano područje od granice sa Srbijom uz lijevu obalu Lima do iznad Bijeloga Polja, odatle obuhvatajući Mojkovac i jugozapadne padine Bjelasice ide niže Kolašina na Mateševo (ne obuhvatajući ga i zaobilazi Vasojeviće, Kuče, Bratonožiće, Pipere, Bjelopavliće, Donje Pješivce) i preko Ostroga presijeca rijeku Zetu kod Tunjeva (između Zagorka i Drenoštice) te jugozapadnom granicom Katunske nahije pada na Orahovac u Boki, odakle seže do granice s Hrvatskom te prateći granicu s Bosnom i Hercegovinom stiže do granice sa Srbijom kod Lima.

U śeverozapadne crnogorske govore spadaju dakle govori od Orahovca, Perasta, Risna do kraja Herceg Novoga (i sva primorska mjesta između njih), govori Krivošija, Orjena, Grahova, Banjana, Rudina, Nikšića, Gornjih Pješivaca, Župe Nikšićke, Rovaca, Morače, kolašinski, mojkovački i gornji obodni krajevi bjelopoljske opštine, Uskoci, Jezera, Šaranci, Drobnjaci, Piva i Golija.

Govori jugo-istočne skupine pružaju se na Primorju od Ulcinja do Orahovca, a u unutrašnjosti idu zapadnom granicom Njeguša, Ćeklića, Cuca, Ozrinića, odatle njihova granica siječe Pješivce iznad Milojevića i pada na Tunjevo (između Drenoštice i Zagorka) te izbijajući na Ostrog ide gornjom granicom Bjelopavlića, Pipera, Bratonožića, Vasojevića i ispod Kolašina izbija na Mateševo, odakle padajući na južne obronke Bjelasice obuhvata śeverne padine te planine i zaobilazeći Mojkovac izlazi na Bijelo Polje te desnom obalom Lima izbija na granicu sa Srbijom. Odatle prati državnu granicu sa Srbijom, Kosovom i Albanijom te opet izbija na Ulcinj.

Jugo-istočni crnogorski govori, dakle, obuhvataju jugoistočnu Boku (od Dobrote), Grbalj, Paštroviće, Spič, Bar, Mrkoviće, Ulcinj, Krajinu, Crmnicu, Pobore, Maine, Braiće, Cetinje, Lješansku nahiju, Riječku nahiju, Katunsku nahiju, Ozriniće, Donje Pješivce, Bjelopavliće, Komane, Zagarač, Podgoricu, Zetu, Lješkopolje, Tuze, Kuče, Pipere, Bratonožiće, Vasojeviće, Plav, Gusinje i govore bjelopoljske, petnjičke i rožajske opštine. Tu spadaju i crnogorski govori u skadarskoj oblasti.

Krupnije zajedničke osobine crnogorskih govora (s obzirom na ono što se u dijalektologiji tradicionalno ističe) bile bi ove:

• izvorni ijekavizam;
• duži oblici zamjeničko-pridjevske promjene (npr. tije(h), tijem);
• jekavska jotacija (tě > će, cě > će, dě > đe, sě > śe, zě > źe);
• dvje, svje, cvje > đe, śe, će (npr. međed, śedok, Ćetko);
• prilično zastupljena jotacija labijala;
• konsonantski sistem proširen fonemima ś i ź;
• ě + j > i (npr. cio, sijati), ali nijesu nepoznati ni oblici tipa: śeđeo, viđeo;
• -st, -zd, -št > -s, -z, -š (npr. plas, groz, priš)
• česta upotreba -j < -đ, -ć (npr. goj, doj, moj);
• česta upotreba infinitva bez krajnjega -i (npr. trčat, pričat);
• dativ i lokativ mene, tebe, sebe;
• enklitike ni i vi;
• aktivna upotreba aorista i imperfekta;
• deklinacija Pero – Pera – Peru...;
• poremećen odnos između padeža mjesta i pravca kretanja.

Literatura

• Adnan Čirgić: Dijalektologija crnogorskoga jezika, FCJK, Cetinje, 2017.