Wp/cnr/Bojevi na Čevu

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnrWp > cnr > Bojevi na Čevu
Jump to navigation Jump to search

Bitke za Čevo[edit]

Bosanski vezir Hadži Mehmed-paša, u pismu iz Travnika 29. aprila 1755. godine, prijeti vladici Vasiliju: “… a sad šaljem davu Velikoj Porti na tebe, pa čekam dan i noć srećna fermana. I ja sam čekam sa vojskom da umirim tebe i tvoje. Imam nadu u Boga da od moje ruke i u more uteć nećeš nego ću te živog na kolac nabiti, a sve ću one glavare povješati, kojizi se oko tebe nahode”. Na to vladika Vasilije odgovara (11. maja, po starom kalendaru, 1755): “Razumjeh (kao čovjek ne bezuman) da u onoj knjizi nijesu ono tvoje istovjetne riječi, jer su odveć manite. More bit, da je tvoj pisar mimo tebe i mimo tvoje zapovijedi to učinio, pa je napisa kao da zapovijeda vjetru koji more da potopi ljude, a pametan čojak gleda da mjesto tihog pristaništa ne zapadne u česovu pogibiju… Znadi, i ako si ti gospodin vezir, da niti se ja bojim tvoga koca niti konopca čijem ti mene prijetiš”.

Svjestan situacije u kojoj se nalazi zemlja, mitropolit Vasilije traži posredovanje velikih sila. Početkom 1756. godine obratio se austrijskom dvoru, a u pismu ruskom kancelaru Mihailu Ilarionoviču Voroncovu izlaže posljedice eventualnog uništenja Crne Gore za balkanske narode. “Plače jadna Srbija, Bugarska, Maćedonija, jadikuje Arbanija od straha da ne propadne Crna Gora. Dalmacija je pala i blagočašće u njoj nestaje jer je napojena unijatstvom, Hercegovina ječi kao ranjenik pod turskim nogama. Ako Crna Gora bude slobodna, svi će se oni s nama ujediniti, a ako Crnu Goru Turci osvoje, u svima će tim zemljama nestati hrišćanstva.”

Nalog veziru da pokori Crnu Goru[edit]

U maju 1756. godine, fermanom od Porte, naloženo je bosanskom veziru da pokori Crnu Goru. Očekujući rat, bez pomoći brdskih i primorskih plemena, na Opštecrnogorskom zboru na Cetinju odlučeno je da se prolije i posljednja kap krvi na svojoj zemlji. Na predlog mitropolita Vasilija izabrani su guvernadur Stanislav Radonjić, serdar i šest vojvoda koji će komandovati u predstojećem ratu…

Posljednji pokušaj Crnogoraca da otklone opasnost strašnog rata koji je prijetio fizičkim istrebljenjem bio je, kako piše Gligor Stanojević, upućivanje Nikca Tomanovića, kneza Nikole iz Zaljuti i Radiča Spaića na pregovore u Gacko. U jednom domaćem izvoru piše da je paša 5. novembra 1756. poručivao Crnogorcima da mu pošalju delegaciju i po njoj harač u Gacko. Stanislav Radonjić je sazvao zbor na kojem je odbačen turski zahtjev.

Poraz Turaka[edit]

Operacije turske vojske iz Bosne i Hercegovine, pod neposrednom komandom Ahmet-paše ćehaje (ađutanta) bosanskog vezira Mehmed-paše, u jačini od 20.000 bašibozuka, otpočele su krajem novembra. Glavnina ovih snaga pod zapovjedništvom glavnokomandujućeg nadirala je iz pravca Nikšića preko Ligunara ka Kčevu. Pomoćna napadna kolona od hercegovačkih Turaka, pod zapovjedništvom begova Čengića, Ljubovića i Resulbegovića, nadirala je preko Vilusa-Grahova–Cuca ka Kčevu. Njima su sa istoka sadejstvovale snage kapetana Parmakovića i Hadži-bega Osmanagića iz Spuža i Podgorice, koje su nadirale preko Zagarača ka Kčevu.

Crnogorski borački sastav, isključivo od ratnika iz Katunske nahije, u jačini od tri do četiri hiljade odličnih boraca, pod neposrednom komandom svojih plemenskih starješina i guvernadura Radonjića, pružao je ogorčen otpor. Narod je palio svoje kuće i uništavao sve što bi neprijatelju moglo biti od koristi. Bio je kraj jeseni i početak zime. Hladnoće, kiše i snijeg, pratili su vojske u stopu. Snabdijevanje turske vojske postajalo je sve teže, pogotovo kada su se turske kolone spojile na Kčevu, a linije za snabdijevanje razvukle.

Prema jednoj narodnoj pjesmi, čiji je vjerovatni autor mitropolit Petar I, borbe su trajale 15 dana “dokle Turci na Kčevo dođoše…”, i tu su, po istom izvoru, ostali tri neđelje. Pjesma donosi epsko realistički opis rata između Crnogoraca i Turaka, govori o nestašici municije i kako je jedan prijatelj iz Primorja noću doturio Crnogorcima “nekoliko hiljada fišeka”. U “Istoriji Crne Gore” kaže se da je pjesma sačuvala “vjerovatnu istorijsku istinu”.

Iako je manevarska sposobnost turskih jedinica, prirodom predjela i meteo uslova gotovo paralisana, ćehaja Ahmet-paša je namjeravao da nastavi operacije preko Bjelica i da zauzme Cetinje. Prema jednom izvoru, žestoke borbe vođene su 3. decembra u selu Prediš, vjerovatno sa prethodnicama turske vojske. Uskoro su, posredovanjem kapetana Parmakovića i Hadži-bega Osmanagića iz Podgorice, otpočeli pregovori.

Danas je teško sasvim precizno utvrditi taktički izgled bitke na Kčevu u kojoj su Turci bili poraženi. “Turci su bili prinuđeni da napuste bojne polje na kome su ostavili cio provijant i po noći uoči Božića utekoše”. Glavnokomandujući turske vojske, po svemu sudeći, bio je ranjen, a prema nekim izvorima, poginuo je i njegova smrt je pripisana, kao podvig, crnogorskom komandantu Stanislavu Radonjiću.

Druga narodna pjesma, koja takođe donosi dio vjerovatne istorijske istine, kazuje kako je Nikac Tomanović sa još dvojicom istaknutih četadžija i plemenskih prvaka iz Bjelica i Njeguša i četrdeset odabranih Crnogoraca iz svih katunskih plemena otišao na pregovore Ćehaj-paši u Kčevo. Došavši pred pašin šator, Crnogorci se sa bliskog ostojanja otvorili vatru na pašu i njegov štab. Plotuni su bili znak na koji su crnogorski odredi izvršili opšti juriš na središte turskog logora na Ublima Kčevskim. Ono što bi moglo ići u prilog vjerovatnosti ovog predanja jeste činjenica da se Nikac Tomanović još od pokretanja turske ofanzive pojavljivao kod Ćehaj-paše u ulozi vladičinog parlamentarca, više puta. Činjenica je i da su, neposredno uoči turskog poraza, vođeni pregovori…

Vjerovatni raspored crnogorskih odreda, prije opšteg sudbonosnog juriša na tursku armiju, prema autoru o čijim izvorima ništa ne znamo, zvuči logično. “Katunjani su se ispriječili od Lastve čevske na istok, do Melaca cuckih na zapadu. Taktički pośedoše Bjelopoljsko osoje i visove Kapuru i Miljanovu glavicu, između kojih ide put ka Čevu. Oko puta, po dubini smjestiše glavninu svojih snaga. Gledano śever śever-jug Ozrinići sa serdarom Đukanom Vukotićem na čelu držahu lijevu a Cuce desnu stranu klanca na Miljanovoj aluzi oko puta Ubli – Čevo. Za leđa Ozrinićima, na prevoju između lokaliteta Krstovina i Čajkovina, ušanče se Njeguši sa serdarom Tomom Žutkovićem na čelu. Krilima su, desno na prisoje Čajkovine, a lijevo brežuljcima Markovice do iza Cuca, Bjelica i Ćeklića sa knezom Stankom Pejovićem, pravcem istok-zapad preśekli su sredinu Dolovskog korita oko jedan kilometar iza Ozrinića, Cuca i Njeguša. Desno krilo im je do Podske grede, a lijevo su sklonili iza ivice Šestaline kose ka Meocima cuckim”. Po ovom, glavnina turske vojske bila je na Ublima čevskim, kako kazuje i narodno predanje, ili na putu od Ubala ka Kčevu. No, sasvim je izvjesno da su Crnogorci morali biti neprestano za vratom turskoj vojsci na čitavoj dubini svoje slobodne teritorije ugrožene ofanzivom.

Bitka u vrijeme Šćepana Malog[edit]

Posljednji poznati veliki okršaj na Čevu odigrao se 1768. godine, u vrijeme Šćepana Malog, kada su Crnu Goru napale turske armije od Bosne, Rumelije i Albanije, u jačini od 60.000 vojnika.

Mletačka vojska, po ko zna koji put, po zahtjevu Turske, zatvorila je granice prema Crnoj Gori. Tako je crnogorska vojska sastavljena od boraca četiri nahije, u jačini od desetak hiljada ljudi, bila lišena mogućnosti snabdijevanja municijom i ratnim potrepštinama. Napad turske vojske otpočeo je na Jovandan 23. 09- 7. 10. 1768. Bosanska armija je iz regiona Nikšića napala manjim snagama pravac Čevo, a glavninom niz Ostroški klanac s ciljem spajanja sa rumelijskom vojskom i djelovima armije iz Albanije u rejonu Spuža i Podgorice. Rumelijska armija, došla je iz Bugarske Limskom dolinom i niz Moraču, sa linije Podgorica – Spuž napala je glavninom preko Zagarača ka Čevu, a manjina snagama preko Lješanske nahije ka Cetinju.Turska albanska armija je manjim snagama napadala pravcem Plavnica – Cetinje, a glavninom na Crmnicu. Crnogorske snage, izdijeljene u nekoliko odreda, dočekale su turske armije: “bosansku vojsku pod Ostrogom, rumelijsku u Polje jednoško, a skadarsku u Krnjice tvrde”, pokušavajući da osujete njihovo spajanje i strategijsko opkoljavanje slobodne crnogorske teritorije. I dok je skadarska armija bila zaustavljena u Crmnici, dotle su bosanska i rumelijska armija, tokom oktobra, prodrle do Čeva. U drugoj polovini oktobra ovaj udarni turski ešalon našao se u klopci. Naime, uzdužne linije za snabdijevanje postale su u katunskom bespuću odlična meta i lak plijen. Crnogorske čete zaplijenile su dva turska karavana sa ratnim potrebštinama i municijom. Prvi na pravcu Klobuk – Čevo, i drugi, na pravcu Podgorica – Čevo, tako da su se turske jedinice, bez municije i provijanta, našle u crnogorskom okruženju.

Na Mitrovdan, 26. oktobra, Crnogorci su izveli opšti napad na turske položaje. Tursko povlačenje preko Zagarača prema Podgorici, sa crnogorskim potjernim odjeljenjima, pretvorilo se u panično bjekstvo. Ali, o stvarnim turskim gubicima i razmjerama poraza nema poznatih pouzdanih izvora. I sam Njegošev guslar, pjevajući o Čevu kaže:”… mrtve Turke po tebi brojasmo i nigda se zgodit ne mogasmo oko broja koliko ih bješe”.

Poveznice[edit]

Izvori[edit]

Momir M. Marković “Crnogorski rat”