Wp/cnr/Antun Mažuranić

Antun Mažuranić (Novi Vinodolski, 13. jun 1805. - Zagreb, 18. decembar 1888.), stariji brat znamenitog pjesnika i bana Ivana Mažuranića, poznati je hrvatski književnik i filolog.

Biografija

Sudionik je Hrvatskog narodnog preporoda i jedan od osnivača „Matice ilirske“. Smatra se vodećim filologom najužeg kruga hrvatskih preporoditelja i utemeljivačem zagrebačke filološke škole. Bio je urednik „Danice ilirske“, književnog lista koji je pokrenuo Ljudevit Gaj. U istoriji hrvatskog standardnog jezika A. Mažuranić je upisan zlatnim slovima kao ilirski gramatičar i leksikograf. Najznačajnija njegova djela su: „Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za početnike“ i „Slovnica hervatska“. Sa bratom Ivanom napisao je leksikografsko djelo „Rječnik Gundulićevog Osmana“.

Godine 1843. objavio je glagoljski „Vinodolski zakon“, u kome je kritički opisao čakavsko vinodolsko narječje i postavio temelje hrvatskoj naučnoj dijalektologiji. Prvi je ukazao na značenje hrvatskog naglasnog sklopa za slovensku akcentologiju.

Dolazak u Crnu Goru

O dolasku Antuna Mažuranića i Ljudevita Gaja u Crnu Goru dragocjene podatke su ostavili ruski slavisti Sreznjevski, Prajs i Nadeždin, koji su 1841. godine pośetili neke južnoslovenske zemlje. Nadeždin o ovoj pośeti kaže sljedeće:

„S njim (Gajem) smo se slučajno sreli u Senju, do kuda je on, kao i mi, preduzeo put duž jadranskog mora u Crnu Goru. Dr Ljudevit Gaj, poznati slovenista i patriot, koji je živeo u Zagrebu i tamo izdavao svoju čuvenu „Ilirsku danicu“, koja je uistini bila danica umstvenoga i književnoga rođenja Slovena Hrvata. S njim smo se slučajno sreli u Senju, od kuda je on, kao i mi preduzeo put duž Jadranskog Mora u Crnu Goru. S njim je zajedno putovao Anton Mažuranić, profesor gimnazije iz Zagreba. Krenuvši i mi i oni u jedan dan iz Senja, mi smo se posle jednako to sustizali to mimoilazili, dokle se, na povratku iz Crne Gore nismo poslednji put susreli u Dubrovniku, i tu se oprostili i rastali konačno“.

Dolazak Antuna Mažuranića na Cetinje 1841. godine od izuzetnog značaja je i za nastanak spjeva „Smrt Smail-age Čengića“ Ivana Mažuranića. Naime, u jesen 1840. godine poginuo je na Mljetičku u Drobnjacima Smailaga Čengić. Njegoš je Smail-agine stvari čuvao kao ratne trofeje i pokazivao ih, po ustaljenoj praksi, strancima koji su pośećivali Cetinje. Splitski komesar Eduard Grij, boraveći na Cetinju krajem marta 1842. godine zbog predaje krsta s brilijantima kojim je austrijski car Ferdinand I odlikovao Njegoša, tada je vidio na Cetinju „alata“ i „vranca“ Smail-age Čengića. Pošto je Njegoš pokazao splitskom komesaru Smail-agine stvari, J. Milović logično zaključuje da je crnogorski vladar te trofeje pokazivao i Antunu Mažuraniću i Gaju, prilikom njihove pośete Cetinju. A. Mažuranić je bez sumnje sve to saopštio svom bratu Ivanu. Da je Ivan Mažuranić, uz svu slobodu usklađivanja činjenica sa potrebama svoje poetske zamisli, vodio i računa o detaljima koje je čuo od brata Antuna i Gaja, vidi se iz pjevanja „Kob“ đe se pominju: Smail-agina čalma, glava, odijelo, okovana sablja, „zlaćano oružje“, što je sve stavljeno „u jednu izbu malu“ koja se nalazi „na domak Lovćen-planine“.

Djela

• "Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za početnike" (1839.)
• "Ilirsko-němačko-talianski mali rěčnik, I–III" (1846.–1849.)
• "Slovnica hervatska" (1859., 21861., 31866., 41869.)
• "O važnosti akcenta hrvatskoga za historiju Slavjanah" (1860.)