Wp/cnr/“Bataljon smrti” crnogorske vojske

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnrWp > cnr > “Bataljon smrti” crnogorske vojske
Jump to navigation Jump to search

Opsada Skadra[edit]

Opsada Skadra trajala je više mjeseci zbog snažno utvrđenog grada oko kojeg je postojao brisani prostor. Dodatni problem predstavljali su dobro učvršćeni višeslojni rovovi opasani bodljikavom žicom koje je bilo gotovo nemoguće proći kako bi se izvršio napad na glavna utvrđenja. Artiljerijska vatra nije bila adekvatna za savladavanje ovih prepreka pa su u toku prva dva napada formirana jurišna ili bombaška odjeljenja opremljena bombama, pravljenim od plehanih čunkova punjenih eksplozivom i parčadima gvožđa, kosijerima i makazama koja su išla pred bataljonom u cilju rasijecanja žice.

"Bataljon smrti"[edit]

Tokom trećeg napada planiranog za mart 1913. godine, formiran je Jurišni ili Bombaški bataljon kasnije nazvan „Bataljon smrti“, sastavljen od jurišnih ili bombaških odjeljenja. Bataljon se sastojao uglavnom od ljudi starijih od 60 godina, starih ratnika, komandira i oficira, isključivo dobrovoljaca, koji su od prvog dana rata prvi pohitali u jedinice da se uz rame bore sa svojim sinovima i unucima. Pripadnici „Bataljona smrti“ - starci bili su spremni za juriš, u sigurnu smrti, obučeni u svitna zlatna crnogorska odijela kao da idu na neku prigodnu svečanost, a većina od njih nijesu više bili u godinama da mogu stvarno i potrčati. Zapravo za njih i nije bilo veće svečanosti od umiranja za svoju državu, štiteći mlade naraštaje od prerane pogibije. Kako piše „Pravda“ od 13. marta 1933. godine: „...naredbu za formiranje ovog odreda dao je komandant Primorskog odreda. Tako je formiran jedan bataljon strijelaca od dvije čete, koji će sa jednim bombaškim odredom, jednim pionerskim i dva mitraljeska odjeljenja izvršiti napad na trodjelne spiralno napravljene turske rovove. Komanda nad ovim bataljonom povjerena je starom komandiru Niku (Nikici) Turovome Martinoviću“, 67-godišnjem ratniku sa Vučjeg dola koji je, 18. marta, predvodeći starce poginuo u jurišu na Tarabošu. „Za oficire četa odabrani su dobrovoljci, a među njima je bio i Gorčin Markov Milić. General Martinović se tom prilikom obratio svim oficirima sa po nekoliko riječi.“ Prema navodima „Pravde“, oficiru Miliću rekao je: „Nemoj Miliću sjutra pokoriti svoje stare. Junaka je lako prekoriti, Milić mu je na to odgovorio: Ili će moja sablja biti sjutra na vrhu Taraboša ili ću poginuti. Tako je i bilo, sjutradan je izvšio juriš komandujući svojom četom, daleko je bio došao kada ga je oborila mitraljske i puščana vatra. Pao je pokošen na žici pri samome Tarabošu među direcima turskih rovova. Njegovo tijelo pronađeno je, tek nakon 23 dana, sa čvrsto stisnutom desnom rukom i sabljom u njoj, a u lijevoj bomba. Ovo je fotoaparatom zabilježio jedan francuski ratni dopisnik.“ Pred bataljonom je bio najteži borbeni zadatak - postavljanje bombi ispod snopova bodljikave žice, presijecanje žice makazama i pravljenje slobodnog prolaza prema neprijateljskim uporištima. U prvom jurišu kovitlajući oficirskom sabljom slavno je, 18. marta, pao na vrhu poprišta komandir Pavle Plamenac, proslavljeni komandant “Bataljona smrti”, sin komandira Ića Plamenca, italijanski akademac koji je u prvom januarskom jurišu teže ranjen ali ipak se javio kao dobrovoljac da ne zakasni na sopstvenu pogibiju. Dva komandanta pala su u isti dan, u istom jurišu.

Sa viškom godina i hrabrost jurišali su starci poput ratnika iz bajki, dugačkim korakom sa isukanom sabljom i bombama u ruci išli su sigurno u sigurnu smrt. Duboko u neprijateljskim redovima, na protivničkim šančevima i žicama, mogle su se razaznati sijede glave, a za njima zelene čoje crnogorske nošnje kako lepršaju, virile su u daljini kapice i zlatni grbovi, još jednom su postajali mladi čineći prvi borbeni red, izvršavajući svoj potonji epski juriš u smrti i slavu. Neprijateljska mitraljeska, puščana i artiljerijska paljba nije prestajala, crnogorski heroji iz „Bataljona smrti” slavno su ginuli, ostajali su da vise mrtvi na žicama, jedan dio njih uspio je da podvuče bombe ispod redova bodljikave žice, zapali i aktivira upaljače i raznose žicu, a makazama da je rasječu i otvare prolaze. Padali su pred naletom strahovite puščana vatra koja je bila, kako je jedan hroničar zapisao “poput buke hiljadu ljetnjih dana u jednom naletu”. Padajući pokošeni jedni preko drugih, izginuli su gotovo svi, ali je žica probijena, ostavljajući, svojim tijelima, siguran putokaz svojim sinovima do šančeva i utvrđenja. Svoj posljednji zadatak starci su izvršili, ali i svoju najvišu i najčasniju dužnost domovini. Za njima su slijedili borci Primorskog odreda, krenuli su silovito preko mrtvih i ranjenih ratnika kroz rasiječene žice na prvi red šančeva. Dočekani ubojitom vatrom iz svih neprijateljskih oružja, nakon teške i duge direktne borbe osvojili su prve redove šančeva.

U slavu na epske junake i njihove besmrtne juriše, jedinstven istorijski primjer požrtvovanja.

  “Sve junaci po šezdeset ljeta, bez pušaka i bajoneta. Mili Bože kako starci lože, pred očima smjesu strahovitu, zatrese se Taraboš planina… Od stotinu nema ni petine”. 
  „Do žice možemo doći, a više i ne treba, za nama je manja šteta nego za mladićima“ hladno su poručivali stari prekaljeni crnogorski junaci kada su se kao dobrovoljci javljali za potonji juriš na čvrsto utvrđenim skadarskim šančevima. Hrabriji od mitraljeske paljbe, stizali su dalje od artiljerijskih projektila duboko u neprijateljske položaje,. Sigurni juriš staraca u sigurnu smrt. Viši od zadatka i godina. 

Poveznice[edit]

Izvori[edit]

  • Srđa, Martinović, Bitka za Skadar i Bataljon smrti, Partner, br. 67, novembar 2016.