Wp/cnr/Živko Nikolić

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnrWp > cnr > Živko Nikolić
Jump to navigation Jump to search

Živko Nikolić (20. novembar 1941. — 17. avgust 2001.) je bio crnogorski filmski i televizijski reditelj i scenarista.

Biografija[edit]

Živko Nikolić je rođen 1941. godine u selu Ozrinići kod Nikšića. Za sobom ostavio veliki trag koji je značajan ne samo za crnogorsku i jugoslovensku, već i za evropsku kinematografiju.

Živko Nikolić, bio je jako vezan za Crnu Goru, njene ljude, običaje i tradiciju. Sam je govorio da van Crne Gore i onog što iz nje u sebi nosi, ne bi mogao stvaralački da se orjentiše. Rođen je 29. novembra 1941. u Ozrinićima kod Nikšića. Pohađao je umjetničku školu u Herceg Novom a Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Upisao je glumu ali se cijelog života bavio režijom.

Prve dokumentarne filmove Nikolić je snimio 1968. godine. Bili su to Blaženi mirotvorci i Sebi za života. Potom slijede filmovi po kojima je postao poznat i van granica Jugoslavije kao što su Ždrijelo, snimljen 1972. godine, za koji dobija Srebrnu medalju Beogradskog festivala dokumentarnog i kratkog filma. Zatim slijede filmovi: Polaznik, Bauk, Marko Perov za kojeg dobija Srebrnog zmaja u Krakovu 1975. Potom film Prozor za koji dobija Zlatnu medalju Festivala u Beogradu. Slijede filmovi Ine, Ane, Graditelj; film Biljeg rađen 1981. godine a govori o Hidroelekrtrani u kršu kao simbolu nečije gluposti i obijesti. Za taj film dobija veliku Zlatnu medalju u Beogradu, Nagradu FIPRESI i Zlatnog zmaja u Krakovu.

Svoj prvi film Beštije snima 1977. godine, Jovanu Lukinu dvije godine kasnije, a Smrt gospodina Goluže 1980. godine. Film Čudo neviđeno dobija Srebrnog međeda na festivalu u Moskvi 1984. godine i ostavlja mnoge rekorde u gledanosti u ondašnjem SSSR-u. Film Lepota poroka u Izraelu postaje najgledaniji. Živko Nikolić snima i filmove U ime naroda i Iskušavanje đavola.

Živko Nikolić je značajan opus uradio i na televiziji. Više od dvije decenije trajala je saradnja sa Televizijom Crne Gore. Za njega nije bilo malih projekata: prihvatao se realizacije i niskobudžetnih emisija. Posebno poglavlje u Živkovom stvaralaštvu čine televizijske drame i serije: Đekna još nije umrla a kad će ne znamo, To kad uvati ne pušta, 1988. godine i serija Đekna, potom Narodni neprijatelj, da bi 1996. po scenariju Dragana Koprivice snimio Oriđinale.

Živko je govorio da su na njega veliki uticaj izvršili poznati crnogorski slikar Lubarda, kao i Rembrant. Lubarda po jednoj ambijentaciji i pretvaranju te ambijentacije u znak, u nešto što je riječ, možda čak i simbol. A Rembrant jednim ośećajem dramatike unutar slike. To mu se, iako se bavio filmom a ne slikarstvom, činilo veoma bliskim.

Sve što je ikada snimio, snimio je na crnogorskom tlu, duboko u sebi noseći pečat rodnih Ozrinića. Govorio je „Čovjek uvijek nosi pečat zavičaja, nosi svoje zavičajno breme, opterećenje. Stalno ima potrebu da ga se oslobodi, a istovremeno, bez tog zavičaja ne bi ništa značio. Jer, čovjek koji ne voli svoj zavičaj, ne voli ni ljude, ne voli sebe. Zavičaj je đetinjstvo. Otuda potreba da ga slikamo, da ga pokažemo drugim ljudima. Nikada nećemo da se pomirimo sa činjenicom da zavičaj za druge ljude nema ono značenje i onu ljubav kao za nas“. Žalio se što su ga neki optuživali pa je govorio: „Rastuži me što ponekad vidim da se pojedini ljute što drugačije slikam Crnu Goru. Svako ima pravo na svoju Crnu Goru, onakvu kako je ośeća i vidi, kako je ponio kad je prvi put taj svijet ugledao“.

Bio je u braku s glumicom Vesnom Pecanac.

Nasljeđe[edit]

  • „Filmski san“ (2018) je prvi dokumentarni film o Živku Nikoliću. Režiser filma je Bojan Popović, koscenaristi su Jovanka Kovačević-Đuranović i Bojan Popović, dok je producent filma Igor Maraš. Film je realizovan u produkciji TVCG i premijerno emitovan u oktobru i novembru 2018. godine. U filmu govore Živkove kolege o tome kakav je bio čovjek i umjetnik.[1]

Poveznice[edit]

Izvori[edit]

Reference[edit]

  1. Film o Živku Nikoliću (Objavljeno: 26. 10. 2018., pristupljeno 26. 10. 2018.)