Wp/cnr/Špiro Kulišić
Špiro Kulišić (Perast, 1908 – Beograd, 1989) je crnogorski naučnik. Najpoznatiji je po izučavanju etničke autohtonosti, samobitnosti Crnogoraca. Kulišiću je po tom pitanju prethodio Savo Brković, koji je „probio led“ 1974. godine studijom „O postanku i razvoju crnogorske nacije“.
Djelo[edit | edit source]
Špiro Kulišić je bio direktor Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine i direktor Etnografskog muzeja u Beogradu. Objavio je veći broj radova iz oblasti etnologije, antropologije i etnografije.
Kulišić je tragao za ostacima matrijarhata u patrijarhalnom životu, i vidio ih je u dualnoj rodovskoj organizaciji, organizaciji porodične zadruge u strukturi dinarskih rodova, bratstava, plemena, kao i u organizaciji katuna, itd. Dio tih shvatanja sadržan je i u knjizi O etnogenezi Crnogoraca. Napisao je i dvije knjige naučno-popularnog karaktera – Život i kultura zaostalih plemena i Neobični običaji, kao i izuzetno značajan rad iz oblasti društvenog života Tragovi arhaične rodovske organizacije i pitanje balkansko-slovenske simbioze.
U poznatoj studiji „O etnogenezi Crnogoraca“ (1980) razobličio je poznate Erdeljanovićeve i Cvijićeve teze o porijeklu Crnogoraca. Ta Kulišićeva knjiga je početkom osamdesetih izazvala žestoke reakcije od strane vladajućeg Saveza komunista Crne Gore i velikosrpskih krugova u Beogradu. Na njega je pokrenuta javna hajka, a u Marksističkom centru u Titogradu je 1982. godine održan i partijsko-naučni skup koji je trebalo da „demantuje“ njegove teze.
Vojilav P. Nikčević o Kulišiću[edit | edit source]
Crnogorski lingvista Vojislav P. Nikčević pisao je 1994. godine o progonu Špira Kulišića i njegove knjige „O etnogenezi Crnogoraca“. U tom kontekstu govori i o istorijskom razvoju crnogorske nacije, kao i o promašenosti Đilasovog objašnjenja crnogorske nacije.
- Prošlo je blizu petnaest godina od pojave studije „O etnogenezi Crnogoraca“ Špira Kulišića u izdanju titogradske „Pobjede“ 1980. godine, jednog od najpoznatijih jugoslovenskih etnologa iz poslijeratnog vremena. Iako nevelika po obimu (svega 100 strana), ta je studija po izlasku iz pečatnje, kao nijedna druga knjiga u Crnoj Gori poslije Drugog svjetskog rata, u „naučnoj“ i političkoj javnosti izazvala do tada neviđenu buru. To je presudno uticalo na to da je ona još tada prosto razgrabljena, odmah rasprodata, da je u knjižarama nema već duže vremena. A interes za nju je trajan zbog aktuelnosti crnogorskoga narodnosnog i nacionalnoga samoodređenja, koje u vidu pitanja stalno i uporno pokreću brojni negatori Crnogoraca kao samosvojnog naroda i nacije. Međutim, i oni su sami svjesni da takvoj njihovoj raboti Kulišićeva knjiga predstavlja veliku prepreku, koju nikako ne mogu da uklone s puta, pa bi najviše željeli da se o njoj šuti, da pane u zaborav. Zato je potražnja za njom kod onijeh što žele da se izvorno obavijeste o suštini problema utoliko veća i razlog za njezino drugo izdanje opravdaniji. Ona je i sada tražena i vrlo potrebna.
Svojevremena pojava knjige O etnogenezi Crnogoraca Špira Kulišića, u stvari, značila je naučni i politički izazov u tolikoj mjeri da su uloženi ogromni napori od strane onovremene vlasti i stručne kritike kako bi se ona jednostavno ubila, njezina nepobitna saznanja o samobitnosti Crnogoraca kao naroda i nacije posve potrla, uzaptila. Budući da spadam u veoma mali krug od svega nekolicine naučnijeh radnika što su je od početka branili, da sam u njezinu odbranu još ranije napisao tri članka u kojima sam na širokoj podlozi analitičko-kritički govorio o njezinijem visokim naučnijem dometima i rezultatima (ali i o nekijem nedostacima što se ponajviše odnose na karakter novovjeke crnogorske plemenske organizacije i na crnogorski jezik), ovdje prvjenstveno namjeravam da pružim odgovor na pitanje zašto je Kulišićeva knjiga tako nemilosrdno dočekana, koji su osnovni motivi i razlozi postojali za to da se ona u „naučnim“ i političkim krugovima oglasi za pravu jeres. Na to pitanje danas je moguće dati odgovor jerbo je već stvorena određena, neophodna vremenska distanca. Od njezine pojave do sada nakupila se i produbila nova znanja o Crnoj Gori i Crnogorcima koja omogućuju da se s te vremenske distance još jednom provjere Kulišićeve glavne postavke o etnogenezi (istoriogenezi ili etnopovijesti) samonikloga crnogorskog naroda i suverene crnogorske nacije. A potonjijeh godina dogodile su se i krupne društveno-političke promjene, s istorijske pozornice otišle su one političke snage što su organizovale hajku na Kulišićevu studiju, pa samim tijem i njihovi puleni, brojni poslušnici iz redova „naučnika“ ostali bez podrške i zaštite. Nema više ko da ih pokrene na novu harangu. Sve to bitno doprinosi da se sada i o toj problematici može slobodnije prozboriti. Već je tu skoro Drago Nikolić, ugledni crnogorski književnik i publicista, uvjerljivo i argumentovano spornu knjigu Kulišića rehabilitovao u tekstu kojim je dokazao da ta knjiga, kojoj se sudilo na „naučnom skupu“ prije dvanaest godina u Marksističkom centru Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore (u Podgorici) nije bila opasna za nauku, niti pak za stvaralačke slobode, nego za „naučni“ autoritet vlasti i za nadolazeći talas velikosrpstva. Po njemu, taj „naučni skup“ na kojemu je bačena na nju anatema, nije dao pun rezultat u osudi zbog oponentnog istupanja grupe crnogorskih intelektualaca, koji nijesu podržali ni partijski stav ni „agresivnu nacio-argumentaciju naciozvanica“, što su poznije razbili SFR Jugoslaviju. Pošto su u Nikolićevu članku valjano izanalizirani svi politički motivi i razlozi koji su stajali u osnovi napada na Kulišićevu studiju, ostaje da još ukažem i na glavne teze od kojijeh su u sferi tadašnje nazovi nauke pošli režimski „naučnici“, aktivirani i na nju nahuškani razni epigoni i trabanti onovremene vladajuće politike u tretiranju te studije kao nepoćudne jeresi. Za to su do skoro dobijali državne nagrade. A zvanično stanovište u tijem disciplinama i u politici temeljilo se na postavkama iz članka „O crnogorskom nacionalnom pitanju“ Milovana Đilasa (objavljenom u „Borbi“ 1. maja 1945. godine) i potom prihvaćenome od strane vlasti kao oficijelnim. U tome članku izričito stoji: „Srbi i Crnogorci su jednog (srpskog) narodnog porijekla, jednog korijena, ali je razvitak u nacije, razvitak nacionalne svijesti, išao različitim putevima“ (…) Dogmatski polazeći od Staljinove premise o tome da nacije nastaju tek s pojavom kapitalizma, Đilas smatra da su Crnogorci sve do kraja XIX stoljeća predstavljali samo etničku grupu srpskog naroda i da su se od Berlinskog kongresa (1878) u procesu nastupanja kapitalističkijeh društvenih odnosa oformili u nacionalnu individualnost. To je Đilasovo gledište postalo zakon. Obje Đilasove navedene postavke, prva o navodnome „srpskom“ etničkome porijeklu Crnogoraca i druga o kraju XIX vijeka kao o tobože donjoj vremenskoj granici od kada se samooblikuju kao nacija, pogriješne su (…) Đilas nije uočio da svaki narod, pa samim tijem i crnogorski, od kraja poznoga srednjeg vijeka, tj. u novome vijeku, kada feudalizam postupno prerasta u kapitalizam, ima vlastiti put prerastanja u naciju kao najviši oblik dotadašnjeg života i razvitka. Kako maloprije napisah, crnogorska nacija je konstituisana u odbrambenoj i oslobodilačkoj borbi crnogorskoga naroda, a ne u procesu rađanja kapitalizma. Nikako nije mogla nastati iz posebnosti nekoga tuđeg naroda. Kulišićeva radnja dočekana je kao jeretička knjiga stoga što je samobitnost Crnogoraca pojmila i interpretirala u duhu i u skladu s usamljenijem disidentskim pogledima malobrojnijeh crnogorskih naučnika koji su poslije 1968. godine u istoriografiji, lingvistici, filologiji, etnologiji, istoriji književnosti i u ostalijem društvenim naukama sve više polazili od ispravno postavljene teze o tome da oni po svojemu etničkome porijeklu nijesu nikakvi „Srbi“ već autohtoni istorijski narod, duboko ukorijenjen u ranu dukljansku i zetsku srednjovjekovnu prošlost i novovjeka nacija, postepeno formirana još od kraja XV vijeka u procesu kontinuirane pionirske „borbe neprestane“ kao građanske revolucije i najznačajnijega njezinog konstituensa. Uostalom, i sam je Milovan Đilas docnije opovrgao svoje postavke o crnogorskoj naciji. To je uradio u knjizi o Njegošu kad je konstatovao da se ideja o Crnogorcima kao posebnoj naciji prvi put javila u Prvome svjetskom ratu, kao pokušaj da se dubljim nacionalnim razlozima opravda održavanje dinastije Petrović i posebne države. Ponikla u kamarili, teza o Crnogorcima kao posebnoj naciji – nastavlja Đilas – javlja se i jača docnije, poslije ujedinjenja sa Srbijom 1918. godine – kao izraz negodovanja narodnijeh, seljačkih masa s novijem stanjem. Prihvatili su je poznije i komunisti radi slabljenja hegemonije Beograda i vezivanja za neugašenu tradiciju crnogorske državnosti. I oni su, dakako, praktične potrebe i svoje posebne interese pravdali idealnijem – u konkretnom slučaju takozvanim naučnijem dokazima, koji su tada izgledali utoliko pouzdaniji što su mogli da se smjeste u kalupe Staljinovijeh – i ne samo njegovih, teorija o nacijama kao isključivom proizvodu kapitalizma, mada se ne može sporiti da on konačno daje etničkijem i teritorijalno povezanim grupama državni nacionalni oblik. Prihvativši tezu da je nacija proizvod kapitalizma, kao da nije samoj sebi ničim prethodila, nije bilo teško od Crnogoraca napraviti naciju, budući se kapitalizam u njih razvijao i kasnije i sporije nego u Srbiji, a negodovanje zbog centralizma i hegemonizma i još gorijeh zala dobijalo crnogorski oblik – drukčije nije moglo biti s obzirom na razlike u mentalitetu, u socijalnoj strukturi i državnoj tradiciji. „Baš sam ja, ponajprije pozvan svojim položajem u oblasti ideja i vlasti, izvršio neodrživa teoretska obrazlaganja crnogorske nacije. Ali ni tada nijesam mislio da Crnogorci nijesu Srbi – varijetet srpske narodnosti, kao što i danas mislim da je još opravdana njihova administrativna posebnost“ (M. Đilas). Dakle, Crnogorci ne postoje kao narod i nacija. Prije svega, čitavom izloženom argumentacijom Kulišićeva knjiga nedvosmisleno pobija pokazane Đilasove djelimično kontradiktorne teze o (ne)postojanju crnogorskog naroda i crnogorske nacije. Čovjek čudu ne može da se načudi kako se slijepo i bezrezervno toj (Đilasovoj) teoriji moglo vjerovati, i još uvijek joj se vjeruje, pogotovo kad se ima na umu da je ona bez ikakve analogije bilo đe na kugli zemaljskoj, u bilo kojemu drugome narodu. Stoga će biti potrebno uložiti ogromni obrazovni napor da se oslobodimo od njezinijeh pogubnih posljedica, da se izvrši revizija sveukupnijeh znanja iz oblasti montenegrine kako bi se svijest poslijeratnih generacija oslobodila iz vlastitog zatočeništva. Protiv takvoga Đilasova zaključka govori ne samo Kulišićeva dragocjena studija već i određeni pisani izvori što datiraju još od sredine X vijeka. Ovom prilikom ukazujem samo na Stefana Zanovića koji već u drugoj polovini XVIII stoljeća verifikuje ne samo postojanje crnogorskog naroda nego čak i termina crnogorska nacija. To čini u pismu Savi Petroviću iz Postdama 7. jula 1766. godine sljedećim riječima: „Vaša Pravoslavna Svetost dobro znade zašto su Crnogorci od strane evropskih naroda nazivani varvarima. Samo zato što je to narod častan, sa iskrenim srcem, pa ga smatraju naivnim … Ja se divim obrazovanom svijetu ali poštujem dio moga časnoga naroda …. Po ovome moram Vašoj Pravoslavnoj Svetosti reći da sam u Berlinu čekao NJ.C.Vis. Velikog ruskog kneza Pavla Petrovića, da mu preporučim zasluge slavne hrabre crnogorske nacije i svoju ličnost.“ Dokumenata ovakve ili slične sadržine ima još dosta. Čudno je da Milovan Đilas i mnogobrojni njegovi istomišljenici krajem XX vijeka ne znaju ono što je kristalno jasno bilo Stefanu Zanoviću u drugoj polovini XVIII stoljeća! (…) Kad se uzme u obzir da je cjelokupni poslijeratni naučni život iz montenegrine čak sve do dana današnjeg široko utemeljen na Đilasovoj rasističkoj, biogenetskoj ili etnogenetskoj teoriji o tome da Crnogorci vode podrijeklo iz „srpskog“ naroda, nije nikakvo čudo što su revnosni zastupnici te teorije izvršili kamenovanje Kulišićeve knjige. Svojijem interdisciplinarnim pristupom u obradi samosvojnosti Crnogoraca kao naroda i nacije, ona im je zadala smrtne udarce, njihovu poluvjekovnu “naučnu” građevinu srušila kao kulu od karata. Očevidno se pokazalo i dokazalo da nije Đilasova teorija nanijela ogromne štete, „zarobila sebe u tuđina“, zakočila naš ukupni ravitak, svojijem apsurdnim, stupidnijem sadržajem sputala, niti ukrotila svijest. I da zaključim. Vrijeme kao „majstorsko rešeto“ od gotovo petnaest godina potvrdilo je da je Kulišićeva knjiga O etnogenezi Crnogoraca u svijem pitanjima etnološke, istoriografske i jezikoslovne naravi koja se tiču samobitnosti crnogorskog naroda i njegova nacionalnoga individualiteta izuzetno naučno djelo. Kao nijedna knjiga prije nje u Crnoj Gori, te je sadržaje verifikovala na najteži mogući način, na opštemu sudu, u dobronamjernoj i neuporedivo više u nedobronamjernoj analitičko-kritičkoj provjeri svakoga njezinog detalja, u minucioznijem i još više malicioznijem raspravama o njoj, najčešće pamfletskoga i kritizerskog karaktera. Ona predstavlja najrječitiji dokaz o tome da se svako vrijedno djelo samo najbolje brani, da mu ni Scile ni Haribde ne mogu ništa kad je postavljeno na čvrstoj naučnoj podumijenti. I kad sam nakon skoro deceniju i po ponovo pažljivo iščitao Kulišićevu studiju poradi toga da u njoj pronađem nešto s čime se ne slažem, da u njoj sada bilo što ispravim osim korekcija što sam ih izvršio u mojijem ranijim radovima o njoj, sa zadovoljstvom mogu da konstatujem kako mi se za to nije pružila nikakva šansa, čak ni poslije mojijeh znatno obogaćenih i produbljenijeh znanja o Crnoj Gori i Crnogorcima u cijeloj istorijskoj retrospektivi od njezina izlaska do danas. A to su onda za nju najveći komplimenti. Zato s radošću očekujem njezino drugo izdanje. Ona će u crnogorskoj intelektualnoj povijesti ostati zapamćena kao jedan od stubova – temeljača na kojima počiva naše postojanje, kao vrelo saznanja iz kojega će buduće generacije stalno učiti o tome ko smo, što smo i kojim putem smo stigli do sebe.