Wp/cnr/Đurđevac

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnrWp > cnr > Đurđevac

Đurđevac je srednjovjekovni grad-utvrđenje podignut u XV vijeku od strane Stefana Đurađeva Crnojevića. U njemu se nalazila maa crkva posvećena Sv. Đorđu. Grad je porušen poslije 1435. godine.

Istorijat i izgled[edit | edit source]

Na lovćenskoj strmini u selu Pobori iznad Budve Stefan, sin Đurađa Crnojevića, podigao je 1426. godine malo utvrđenje (30 x 20 metara) nazvano Đurđevac, unutar kojega je sagradio malu jednobrodnu crkvu (5,5 x 3,5 metara) s polukružnom apsidom. Crkvica je bila sazidana od krupnije obrađenih kamenih kvadara horizontalno postavljenih. Na zapadnoj strani imala je pročelje s ravno izvedenim pravougaonim vratima, iznutra oivičenim prignječenim lukom. Sa spoljašnje strane nad ulazom je bila utisnuta mala niša polukružnoga oblika. Crkva je imala dva prozorska okna: jedno na apsidi, a drugo na južnome zidu, čiji su se otvori širili prema unutra. Iako je razrušena, još se uvijek zapaža na ostacima zidova da je imala poluobličasti podužni svod koji je nalijegao na bočne zidove. Ispod svoda bio je izveden vijenac, takođe postavljen i ivicom potkrovlja. Ostaci vijenca još se primjećuju samo na apsidi i zidu sa śeverne strane. U donjem dijelu apside, s unutrašnje strane, podignuta je nazida koja je služila za časnu trpezu, a na śevernome dijelu oltara bila je izdubljena pravougaona niša za proskomidiju.

Grad Đurđevac, koji je po patronu (Sv. Đorđije) crkvice dobio ime, bio je, izgleda, porušen neđe iza 1435. godine, dok je bogomolja ostala neoštećena. Doskora je imala svoj cjelovit oblik. Nezavisno od minijaturnoga izgleda, crkvica je brižljivo izvedenom gradnjom djelovala skladno, po čemu je uvršćena u najljepše spomenike rane crnojevićke faze.

Po tipološkim karakteristikama analogna Đurđevici, ali od nje znatno veća po dimenzijama bila je crkva u gradu-utvrđenju Sokolu iznad Štitara, čiji patron nije poznat.

Poveznice[edit | edit source]

Izvori[edit | edit source]

  • Dragoje Živković, Istorija crnogorkoga naroda, tom I, Cetinje, 1989.
  • Pavle Mijović, Umjetničko blago Crne Gore, Beograd-Titograd, 1980.