Wp/cnr/Crnogorsko zakonodavstvo o filantropiji u knjaževini/kraljevini Crnoj Gori

Opšti imovinski zakonik

U Knjaževini, odnosno Kraljevini Crnoj Gori, nije postojao poseban zakon o filantropiji, već je u okviru Opšteg imovinskog zakonika, poglavlje XI bilo posvećeno regulisanju u oblasti osnivanja i rada zaklada (zadužbina). O tome govore članovi 755-766. Zakladu je moglo osnovati svako punoljetno lice koje je slobodno raspolagalo svojom imovinom, ili maloljetno lice, ako na to pristanak daju staratelji i vlast. Testament, ili dokument, kojim se osniva zaklada, morao je biti sačinjen u prisustvu tri svjedoka, ili kod suda u prisustvu dva svjedoka. Takođe, nužno je bilo odrediti cilj zaklade, imovinu za njeno funkcionisanje, kao i onoga ko će zakladom upravljati. Ako je imovina zaklade prelazila vrijednost od 1.000 franaka (fiorina*), za formiranje zaklade bila je potrebna saglasnost Državnog Savjeta, a ako je prelazila vrijednost od 2.000 franaka, odobrenje je morao da izda vladar. Čak i kad imovina zaklade nije prelazila vrijednost od 1.000 franaka, o njenom formiranju trebalo je obavijestiti Državni Savjet, a to je bila dužnost suda koji je dozvolio formiranje zaklade. Ukoliko je zaklada bila crkvenog karaktera, prije odobrenja državne vlasti, zakladu je morala odobriti crkvena vlast. Zaklada je počinjala da postoji onda kada je to darodavac naznačio, a vlast utvrdila da nema zakonskih prepreka. Ukoliko darodavac nije odredio staratelja, onda se država starala o ispunjenju cilja zaklade. U slučaju da je zaklada bila crkvenog karaktera, državna vlast je, po potrebi, sa crkvenim vlastima rukovodila i ovim zakladama.

Država je mogla promijeniti cilj zaklade ukoliko bi njeno funkcionisanje bilo protivno „novijih činjenica i potreba narodnog života“, ili ukoliko ne bi ostvarivala ulogu koju joj je darodavac namijenio. Tada je država imala pravo da promijeni cilj zaklade, ali samo ako se to ne bi mnogo protivilo prvobitnoj želji darodavca. Ukoliko bi u ovom slučaju odstupanje od darodavčeve želje bilo veliko, država je ukidala zakladu. Odluku o tome je donosio Državni Savjet, ali tek nakon što čuje mišljenje uprave zaklade, nadležnih vlasti, ili crkve, ako je riječ o crkvenoj zadužbini, kao i svih onih kojih se ticalo postojanje zaklade. Zbog toga je Državni Savjet, prije nego što bi se odlučio na preuređenje ili ukidanje zaklade, o svojoj namjeri preko novina obavještavao sve zainteresovane strane o tom postupku. Ukoliko se niko ne bi javio u roku od pola godine, gubio je sva prava u zakladnoj imovini. Državni Savjet je u oglasu bio dužan da navede razloge zbog kojih preuređuje ili ukida zakladu. Nakon sprovedene procedure, Državni Savjet bi izdao odluku o preuređenju ili ukidanju, a odluka je bila punovažna tek pošto je vladar potvrdi. Ukoliko darodavac nije predvidio kako da se raspodijeli imovina zaklade u slučaju da se ona ukine, onda je s njom trebalo postupati u skladu sa članom 752, stavke 2 i 3, Opšteg imovinskog zakonika. To je značilo da se imovina zaklade daje na korišćenje selu, varoši, bratstvu ili plemenu, „ali s naročitom odredbom, da se obrne na kakvu korisnu svrhu, što je više moguće naličnu onoj koju je imalo dotadašnje društvo. Ako je društvo imalo kakvu narodnu ili čovjekoljubivu zadaću, imanje će se predati opštoj sirotinjskoj kasi, ili kakvoj drugoj dobrotvornoj ustanovi koja radi na korist naroda u opšte“.17 Odredbe o zakladama iz Opšteg imovinskog zakonika dopunjene su i precizirane pravilnicima, zakonima i Ustavom.

Zakon o Knjaževskoj Vladi i Državnom Savjetu

Na osnovu člana 32, stav 8, Zakona o Knjaževskoj Vladi i Državnom Savjetu iz 1902. godine, Državni Savjet je odlučivao o odobrenju, preuređenju i ukidanju zaklada u smislu i po naređenjima Opšteg imovinskog zakonika iz 1888. godine. S druge strane, Ustav pravoslavnih konzistorija (konzistorija je duhovni sud, pomoćni organ eparhijskih episokpa u vršenju njihove sudske vlasti) u Knjaževini Crnoj Gori iz 1904. godine, predviđao je da parohijske crkve, na čelu sa crkveno-opštinskim odborima, upravljaju zakladama koje su darodavci dali na korišćenje i upravljanje crkvi. Mitropolit Mitrofan Ban je 1891. godine sveštenstvu u Crnoj Gori naredio da ljude pred smrt ne nagovaraju da crkvi zavještaju imovinu.Takvih slučajeva je, po mitropolitovom iskazu, bilo, i potom su nasljednici umrlog pokretali tužbe. Mitropolit je u naredbi sveštenstvu naveo: „Sveštenik je dužan bolesnika u svemu krijepiti sa utješiteljnijem slovom Božijem, kako bi tijem olakšao njegovo stanje. Ovo su dužnosti, koje je sveštenik dužan činiti pri bolesnikovoj postelji, a ne nagovarati bolesnika da pravi zavještaje i da raspoređuje kome će što ostaviti. Koji bi sveštenik u buduće protiv ovoga postupio taj bi sebe podvrgao strogoj odgovornosti.“ Crkva je prihvatala zavještanje samo ako je bilo dobrovoljno, u saglasnosti s bolesnikovom rodbinom i ako je zavještaj učinjen u prisustvu dva svjedoka i pisara.

Ustav od 1905. godine

Pitanje zadužbina regulisao je i Ustav za Knjaževinu Crnu Goru iz 1905. godine. U poglavlju VII, koje je propisivalo odredbe iz oblasti crkve, školstva i dobrotvornih zavoda, član 140 je definisao da će dobrotvorni zavodi i zadužbine za crkvene i prosvjetne ciljeve, koje osnuju privatna lica, moći funkcionisati ukoliko to odobre državne vlasti.21 Imovina zadužbina se nije mogla smatrati kao državna, i mogla se upotrebljavati samo u skladu sa željom (testamentom) darodavca. Ministarstvo prosvjete i crkvenijeh poslova je 1907. godine donijelo „Pravila o upravljanju fondovima za potpomaganje siromašnijeh đaka narodnijeh (osnovnih) i srednjijeh škola.“ Ovim fondovima, u koje su ulazilila i zavještanja, rukovali su školski odbori. Sredstva fonda su se mogla koristiti samo za školovanje siromašnih đaka.

Zakon o taksama 1912. godine

Glavnica se nije mogla trošiti, već samo oročiti u bankama. Novac fondova srednjih škola polagao se u Crnogorsku banku „na kapitaliziranje za uvećanje fonda“. Ukoliko bi neko lice poklonilo fondu osnovnih škola 50 kruna, a fondu srednjih škola 100 kruna, postajalo je dobrotvor škole i njegova fotografija je bila izložena u školskoj kancelariji. Na osnovu Zakona o taksama iz 1912. godine, pismena zavještanja su bila oslobođena od plaćanja takse.

Pravilnikom za izvršenje Zakona o taksama, od plaćanja takse oslobođene su zadužbine koje stoje pod upravom države.24 Na zadužbine u Crnoj Gori se posredno odnosio i Zakon o osnovnim školama iz 1907. godine, koji je članom 23 dozvoljavao da svaka škola može primiti zavještanje ili dobrovoljni prilog.