Wp/cnr/Joko Jovanović, brigadir

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnr
Wp > cnr > Joko Jovanović, brigadir

Biografija[edit | edit source]

Joko Jovanović, brigadir rođen je 1871. godine u Donjim Brčelima (Gornja Crmnica) u porodici sveštenika i učitelja Nika popa Jova Nikova i majke Gorde, rođene Kopitović . Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju školske 1888/89. godine na Cetinju . Kao stipendista knjaza Nikole Petrovića upućen je u Carigrad na licej „Galatasaraj“ . Nakon okončanja liceja, dalje školovanje nastavio je na vojnoj akademiji u Carigradu. Završio je Artiljerijsko-inženjerijsku akademiju 1898. godine u Carigradu . Akademija je trajala četiri godine, a svake godine dobijao je po jedan čin od desečara, poluvodnika, vodnika do potporučnika . U čin potporučnika unaprijeđen je 14. decembra 1900, u čin poručnika 25. marta 1901, a kapetana 9. septembra 1904. godine .

Kao vojnoinženjerijski oficir radio je u Upravi građevine i saobraćaja u kojoj je vršio inženjerijske i sekretarske poslove . S mjesta sekretara Uprave javnih građevina postavljen je 22. aprila 1903. godine za sekretara II klase u Odjeljenju za građevine i saobraćaj u Ministarstvu unutrašnjih djela . S mjesta sekretara u septembru 1904. godine unaprijeđen je u čin inžinjerijskog kapetana i preveden na službu u Stajaću vojsku . Kao kapetan jedno vrijeme nalazio se na čelu Prve podoficirsko pionirske škole koja je otvorena na Cetinju 1904. godine . Pripremio je Program artiljerijske podoficirske škole za 1903/1904. godinu u decembru 1903. godine . Takođe, u činu kapetana bio je na dužnosti komandanta u Vojnotelegrafskoj školi Ministarstva vojnog . Na odsustvu iz službe bio je od 1. novembra 1904. do 1. marta 1905. godine zbog bolesti (zapaljenje žlijezda) . U Pionirskoj podoficirskoj školi bio je nastavnik od 11. septembra 1904. godine do 17. jula 1905. godine, a od 1908. godine predavao je predmet Fortifikacije u Vojničkoj školi . Kao kapetan bio je komandant u Vojnotelegrafskoj školi Ministarstva vojnog u periodu 1907. godine . Član je vojne komisije 1901. godine na Grahovu . U čin inžinjerijskog komandira proizveden je početkom 1908. godine.

Kao komandir od strane crnogorske vlade određen je, 29. novembra 1908. godine, da bude član Mješovite komisije u cilju regulisanja granice između tj. Crne Gore i Austrougarske tj. na dijelu Grahova i Krivošija . Jedno vrijeme bio je vršilac dužnosti komandanta Vojne škole tokom 1910. godine . Član je delegacije u činu komandira koja je dočekala kontraadmirala Antona Hausa, komandanta austrougarske eskadrile, 16. februara 1910. godine u Baru . U činu komandira prisustvovao je svečanostima na Cetinju povodom proglašenja Crne Gore za kraljevinu . Prema raspoloživim podacima jedini je nosilac holandskog odlikovanja komandirski krst Orden Orange Nassau, kojim ga je holandska kraljica odlikovala 21. juna 1913. godine .

Učesnik je balkanskih ratova 1912–13. godine kao komandir .

Prvi svjetski rat[edit | edit source]

Učesnik je Prvoga svjetskog rata 1914–16. godine. Tokom Prvoga svjetskog rata nalazio se u sastavu Starosrbijanskog odreda koji je djelovao u pravcu Skadra i Albanije kao komandant Druge brigade odreda tj. brigade Stajaće vojske ili Đakovićke brigade. Početkom 1915. godine u činu komandira i dalje je komandovao brigadom Stojeće vojske sa śedištem u Đakovici koja je sastojala od četiri bataljona, od čega dva bataljona stalnog kadra . Kralj Nikola ga je u čin brigadira proizveo sredinom januara 1916. godine prilikom odlaska iz Skadra . Za vrijeme austrougarske okupacije 1916. godine bio je interniran u austrijski logor Karlaštajn, u kojem se pod rednim brojem 43 pominje kao brigadir crnogorske vojske , u logoru je ostao do kraja 1918. godine. Na drugom spisku interniranih u logor Karlštaj od 20. aprila 1917. godine nalazi se pod rednim brojem 45 kao general crnogorske vojske . Prilikom povratka iz internacije, sredinom novembru 1918. godine, zadržan je s grupom oficira kao general u Bosanskom brodu, prema naređenju Vrhovne vojne komade Živojina Mišića dok se ne sprovede Podgorička skupština .

Poslijeratni period[edit | edit source]

U Vojsku Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije bio je inžinjerski pukovnik. Jedno vrijeme službovao je u Podgorici kao komandant garnizona nakon čega je preveden u rezervu prije 1937. godine. Govorio je francuski i turski jezik . Oženjen je Anđom, kćerkom vojvode Steva Petra Vukotića , s kojom je imao kćerku Kseniju, koja je mlada umrla kao učenica Učiteljske škole. Živio je u Podgorici i Donjim Brčelima. Tokom Drugog svjetskog rata pasivizirao se, usljed porodične tragedije posljednje vrijeme života proveo je u rodnim Brčelima . Nakon kraćeg bolovanja preminuo je na Cetinju aprila 1954. godine . Sahranjen je u Donjim Brčelima na groblju na Bjelobrdu. Odlikovan je brojnim odlikovanjima, među kojima: Ordenom knjaza Danila za nezavisnost Crne Gore III i IV stepena (juna 1905) , holandskim Ordenom Orange Nassau (1913), Ordenom italijanske krune (januara 1911) , turskim ordenom (najvjerovatnije Ordenom Osmanlije–avgusta 1910) Ordenom Jugoslovenske krune IV reda (1. decembra 1937. godine kao inženjerijski pukovnik u rezervi) .

Poveznice[edit | edit source]

Izvori[edit | edit source]

  • Martinović Srđa, Generali Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, FCJK, Cetinje, 2016.