Wp/cnr/Zetski jevanđelistar, ili Miroslavljevo jevanđelje

Zetski jevanđelistar ili "Miroslavljevo jevanđelje" prepisana kopija, eksponat iz zbirke Pedagoškog muzeja u Beogradu

Zetski jevanđelistar ili Miroslavljevo jevanđelje monumentalni je pisani spomenik kulture iz jednoga vremena u kome se posredstvom vizantijskih i latinskih uticaja profilisala osobena umjetnička koncepcija koja je duže od jednoga stoljeća dominirala na prostoru Raške, Kosova i Metohije. Iznjedrila je Zetski jevanđelistar i još dva veličanstvena spomenika – manastire Studenicu i Dečane, sva tri pod zaštitom UNESKO-a. Njih je na temelju tradicije i kulture Istoka i Zapada, zetska škola ispisala i ukrasila, odnosno, sagradila na način koji ih čine osobenim u evropskim razmjerama. Nesporno, Zetski jevanđelistar je i prvi dokumenat koji ukazuje na orijentaciju srpskih vladara ka Zapadu čije su umjetničke tradicije učestvovale u oblikovanju nekih vidova srpske srednjovjekovne umjetnosti, prvjenstveno arhitekture, poznate kao raška škola. Ali on je i prvorazredno pisano svjedočanstvo o zetskoj školi i njenoj povijesti uklesanoj u kamenu manastira Studenice i Dečana, koja je nadahnjivala majstore i umjetnike, potekle iz nje, da ostvare ta tri originalna djela neprolazne vrijednosti. Pisan je i iluminiran krajem XII vijeka u nekom od skriptorija na prostoru Zete – u vijeku u kojem se tragalo za prikladnim formama i estetikom u ranosrednjovjekovnoj umjetnosti, što ga čini posebno vrijednim.

Kako je nađen i čuvan

Ovaj najznačajniji crnogorski pisani spomenik kulture na staroslovenskome jeziku, i remek-djelo stare zetske kaligrafske umjetnosti i iluminacije, nije bio poznat kulturnoj i naučnoj javnosti sve do zime 1845/46. godine. Te godine manastiru Hilandaru došla je u pośetu ruska duhovna misija na čelu s arhimandritom Porfirijem Uspenskim, koji je nedugo nakon toga hirotonisan za vladiku kijevskog. U manastirskoj biblioteci, vladika Porfirije našao je Jevanđelistar, prepisao zapis jednoga od njegovih tvoraca, Gligorija dijaka, koji se nalazio na zadnjoj stranici, iśekao list broj 166, i kradom ga iznio iz manastira. Savjest mu nije dozvolila da ga zadrži pa ga je nakon izvjesnoga vremena predao biblioteci Zimskoga dvorca u Petrovgradu. Uprava ga je preuputila u javnu biblioteku grada, đe se i danas nalazi. Nedugo potom, iśečeni list sasvim je slučajno vidio P. K. Dimitrijev-Petkovič koji je u svom Pregledu atonskih starina 1865. godine objavio završni Grigorijev zapis.

Dvije godine kasnije, 1867, Vatroslav Jagić je u Historiji književnosti preštampao Petkovičevu bilješku. Tek 1873. god. I. I. Sreznjevski je u jednome kraćem prilogu Obavještenja i primjedbe o malopoznatim i nepoznatim spomenicima o istrgnutom listu iz Jevanđelistara dao svoj sud: „.... Prefinjeno oslikavanje inicijala, kakvih ni po veličini, ni po ljepoti crteža, ni po nježnosti izrade nema ni u jednom ćiriličkom rukopisu do sada pronađenom“.

Avgusta 1874. godine u Kijevu, na arheološkoj izložbi, Stojan Novaković, upravnik beogradske biblioteke, uočava ga u izložbenoj vitrini, precrtava iluminaciju s obje stranice, rukopisnu knjigu iz koje je istrgnut imenuje kao Miroslavljevo jevanđelje. Naziv nije odgovarajući. Jevanđelja su pisala četvorica jevanđelista – Matej, Luka, Jovan i Marko, i samo se njima mogu atribuirati. Po sadržini ova knjiga je izbor iz jevanđelja, jevanđelistar, pisan u Zeti za humskoga kneza Miroslava, pa ćemo ga mi imenovati kao Zetski jevanđelistar ili Miroslavljevo jevanđelje.

Tri decenije nakon pośete Svetoj Gori, 1877 godine, Uspenski objavljuje bilješke s toga putovanja i u njima objavljuje opis evanđelistara: „... Crkvenoslovenska slova u njemu su duga, vitka i nijesu lijepa, a inicijali su prošarani zlatom i raznim bojama, neobično isprepletani i kitnjasti...“.

Prvi je utvrdio da je pisan za Miroslava, Nemanjina brata, vjerovatno oko 1190. godine. Godine 1884. Vladimir Stasov objavio je veći broj inicijala iz Jevanđelistara u publikaciji Slovenskii i istočni ornamenti i konstatovao da su ornamenti osobeni za slovenske ćirilične rukopise iz XII vijeka, pa i kasnije.

Tokom pośete Hilandaru, 1890. godine, poznati filolog i profesor Velike škole u Beogradu Ljubomira Stojanovića ispisao je iz evanđelistara neke djelove i opisao ga. Bilješke i ispise s komentrima objavio je 1893. godine. Zahvaljujući toj činjenici naučna javnost Srbije stekla je pravi uvid o značaju i kulturnoj vrijednosti Zetskoga jevanđelistara. Ali nikad nije utvrđeno kako je dospio u Hilandar. Na pitanje otkad je u manastirskoj biblioteci bratstvo je uvijek lakonski odgovaralo – oduvek.

Preštampavanje

Preokret u odnosu kulturne i političke javnosti prema tome pisanom nacionalnom spomeniku kulture dogodio se 21. marta 1896. godine. Te godine srpski kralj Aleksandar Obrenović odlučio je da pośeti Hilandar i u njemu provede uskršnje praznike. Njegov ministar prosvjete Ljuba Kovačević zamolio je vladiku Dimitrija Pavlovića da uredi s hilandarskim bratstvom da Jevanđelistar pozajme kralju kako bi se izvršilo preštampavanje. Međutim, vladika im je predložio da mu ga poklone. Tokom boravka u manastiru kralj je obdario bratstvo bogatim darom koji ih je izvukao iz ozbiljnih dugova, a oni su njemu uzvratili darujući mu Miroslavljevo jevanđelje i Hilandarsku povelju Simeona Nemanje.

Oktobra 1896. Jevanđelistar je iz kraljeva sefa, u kome je čuvan, predat Ljubomiru Stojanoviću, koji se već bio ogledao u priređivanju starih tekstova, da pripremi i štampa njegovo fototipsko izdanje. Četrdeset stranica je štampao fotolitografskim načinom u originalnoj veličini i punom koloru, a preostalih 320 su umanjene kako bi po dvije stranice stale na jednu. Umanjene stranice su štamane dvobojno – crno-crveno, jer je osnovni tekst pisan crnom bojom, a alilujari crvenom. Posredovanjem Vatroslava Jagića pribavljen je i iśečeni list iz petrogradske biblioteke da bi knjiga bila cjelovito preštampana.

Taj je list vraćen nakon obavljenog posla. Prije štampanja, Jevanđelistar je rašiven da bi se omogućila dobra reprodukcija. Foto pripremu i štampu uradili su Carski i kraljevski dvorski umjetnički fotografski zavod Angerera i Gešla u Beču i Carska i kraljevska dvorska i universitetska štamparija Adolfa Holchauzena u Beču. Izdavač je kralj Aleksandar Obrenović. Ljubomir Stojanović je potpisan kao lice koje odgovara za tačnost i vjernost fototipa originalu.

Štampanje je završeno maja 1897. godine. Potom je original vraćen u kraljev sef, a fototipski primjerci su podijeljeni na poklon pojednicima i institucijama po spisku koji je uradio kralj Aleksandar.

Period poslije Obrenovića

Od majskoga prevrata 1903. godine i ubistva kraljevskoga para Obrenovića, Jevanđelistaru se gubi svaki trag. Srpska štampa, do balkanskih ratova povremeno ali strasno bavila se pitanjem njegova nestanka, međutim, bez rezultata. Veliki događaji s kraja dvanaeste pa sve do četranaeste godine bacili su u ześenak njegov nestanak. A onda se on pod neobičnim okolnostima, tokom povlačenja srpske vojske 1915. godine, nenadano pojavljuje u rukama ministara prosvjete Ljubomira Davidovića i trgovine Vojislava Marinkovića, koji su se tog trenutka zadesili u Raškoj. Oni ga povjeravaju na čuvanje načelniku Glavnoga državnog računovodstva Avramu Leviću, a ovaj svom podređenom – Vladimiru Stevčiću. Otada, pohranjen u državnome trezoru, s novcem i državnim dragocjenostima Srbije, kreće s dijelom vojske koja se povlačila pravcem Raška – Kosovska Mitrovica – Peć – Podgorica – Skadar – Sanđovani di Medua – Brindizi – Krf, u kome je čuvan do kraja rata. Njegov čuvar, Lević, nakon Prvoga svjetskog rata svjedočio je neobično putovanje Jevanđelistara i državne blagajne preko Crne Gore.10 Oko 20. oktobra 1915. godine stigao je Lević u Peć s 216 malih sanduka i džakova u kojima je bio upakovan novac i dragocjenosti, utovarenih u nekoliko konjskih kola. Od Peći transportovanje je morao nastaviti konjima pa je stoga zamolio crnogorskoga načelnika Petrovića da mu obezbijedi 130 konja za transport.11 Ovaj mu je odgovorio da s toliko konja ne raspolaže, niti ih ima u okolini grada. Onda se Lević snašao. Pośetio je drugi put načelnika i povjerljivim tonom zatražio da mu omogući što hitniji transport do Podgorice i Cetinja, jer je dobio nalog od svoje Vlade da crnogorskoj isplati 10 miliona dinara. Istoga dana u 5 sati poslijepodne na raspolaganje mu je stavljeno 150 konja koji su rekvirirani u okolini. Kad je stigao u Podgoricu, u nekoj kafani u kojoj je bio odsio, jedan viši oficir i jedan intendant koji su mu se predstavili u ime vlasti, tražili su da im isplati rečenu sumu. Odgovorio im je da o tome mogu da razgovaraju tek u Skadru zbog izvjesnih formalnosti koje tamo moraju da se svrše. Nakon toga, na njegov zahtjev, crnogorska Vlada mu je stavila na raspolaganje dva autombila, pratnju tajne policije, potreban broj kola i lađu radi prijenosa trezora preko rijeke Bojane. U Skadar je stigao 14. novembra u 4 sata poslije podne đe su ga dočekala ista ona dva vladina delegata tražeći da im izvrši isplatu. Ne znajući kako da se riješi date obaveze, posavjetovao se sa srpskim predśednikom Vlade, Pašićem, koji se, kako piše, nasmiješio i savjetovao ga: Pa dobro ste uradili jer se davljenik i za slamku hvata; ali nezgodno je da se mi u tu stvar mešamo, već kako ste počeli tako i produžite! Nakon toga razgovora, crnogorskim delegatima je odgovorio da bez odobrenja Glavne kontrole taj izdatak ne smije da učini. Kad je stigao jedan od članova Glavne kontrole, Milutin Popović, delegati su saznali za njegov dolazak i ponovo ga pośetili tražeći isplatu. Odgovorio im je da za isplatu po zakonu treba da budu prisutna tri člana, pa čim budu stigla druga dva, pitanje isplate će odmah biti riješeno.

Naravno, ta druga dva člana nikad nijesu došla, niti je isplata izvršena. Po oslobođenju, Jevanđelistar je s državnom blagajnom vraćen u Beograd. Nakon pogibije kralja Aleksandra, 1934. godine, predat je na čuvanje i brigu Muzeju kneza Pavla. Pred sami rat, novembra 1940. godine, povjeren je na čuvanje Vojinu Kešeljeviću, upravniku filijale Narodne banke u Užicu.12 On je dva dana prije ulaska Njemaca u Užice, u aprilu 1941. godine, sa starješinom manastira Rače, jeromonahom Platonom Milivojevićem, dogovorio da se Zetski jevanđelistar skloni u skrivnicu koja se nalazila ispod oltara manastirske crkve. Upakovan u limenu kutiju, smještenu u drvenome sanduku na kojem je bio natpis „Uprava dvora NJ. V. Kralja“, u manastir ga je automobilom donio potpukovnik Jaraković iz Užica. Za njegov dolazak i tajanstveni drveni sanduk koji je donešen saznalo se u okolnim selima, kroz koja se pronijela vijest da je u sanduku zlato, pa je tokom rata komadant Zlatiborskoga četničkog korpusa, major Dušan Radović, nastojao na svaki način da dođe do toga sanduka. Da bi ga se riješio, starješina Milivojević mu je otkrio tajnu da je sanduku koji je sklonjen u manastiru, u stvari, Jevanđelistar. Ovoga to nije zadovoljilo, nego je uporno tražio da mu ga preda, pa je Milivojević koncem 1943. ili početkom 1944. vratio Zetski jevanđelistar potpukovniku Jarakoviću i Vojislavu Kešeljeviću koji su i bili zaduženi za njegovo čuvanje.13 Oni su ga preuzeli i odnijeli u beogradski trezor Narodne banke u kome je dočekao oslobođenje Beograda.

Poslije Drugog svjetskog rata

Poslije rata, on je komisijski preuzet i predat Narodnome muzeju u Beogradu u kojem je zaveden pod inventarskim brojem 1536. Za njega je adaptirana jedna prostorija sa specijalnom vitrinom namijenjenom izlaganju, stavljen je pod specijalni nadzor trojice lica i o njemu se vodi neprekidna briga kao o pisanome spomeniku kulture koji se nalazi pod zaštitom UNESKO-a.

Zetskim jevanđelistarom, od prve do zadnje stranice, studiozno su se bavili Ljubomir Stojanović, dr Lazar Mirković, između ostalog i s bogoslovskog stanovišta, dr Jovanka Maksimović s povjesnoumjetničkoga i dr St. M. Kuljbakin s paleološko-jezičkog aspekta. Dr Vera Radosavljević ga je konzervirala i ispitivala materijale kojima je pisan i iluminiran. Njihovi prethodnici, ruski i srpski naučnici, postavili su osnove za temeljne studije o Jevanđelistaru. Poslijeratni su se autori uglavnom oslanjali na studije i zaključke navedenih autora. U junu 2005. godine upisan je u UNESKO-ovu listu „Pamćenje svijeta“.

Materijal na kojem je pisan

Pergament (koža pripremljena za pisanje) osnova je na kojoj je iluminiran Zetski jevanđelistar. Njegove dimenzije su 413 x 285 mm, ima 181 list, pisan je ustavnom ćirlicom u dva reda i ima 296 inicijala i minijatura. Uvezen je u drvene korice debele 10 mm, širine 27,3 – 28 cm i dužine 41,5 cm s neprekidnim ivičnim žlijebom. Presvučene su biljno štavljenom kožom mrke braon boje koja je ukrašena slijepim otiscima – biljnim ornamentima i slovima. Da bi se koža zaštitila od habanja u korice su bili postavljeni po jedan ekser s velikim glavama u uglovima i pet u sredini. Na prednjoj su korici sačuvani, jedan u gonjem lijevom uglu i tri u sredini. Na zadnjoj samo po jedan u gornjem i donjem uglu i dva u sredini. Na njegovim stranicama nema otisaka voska ili prljavštine. Očito da je bio u vlasništvu naručioca koji ga je čuvao kao relikviju i nije se njime služio. I svi kasniji vlasnici su se istovjetno ponašali, cijeneći njegovu naročitu vrijednost.

Poveznice

• LINGUA MONTENEGRINA

Izvori

• Stevo Vučinić, Zetski jevanđelistar, ili Miroslavljevo jevanđelje