Wp/cnr/Vokalska grupa ao u crnogorskim govorima

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnrWp > cnr > Vokalska grupa ao u crnogorskim govorima
Jump to navigation Jump to search

Vokalska grupa ao u crnogorskim govorima

Za klasifikaciju crnogorskih govora posebno je značajan areal sažimanja vokalske grupe ao u dugo a ili dugo o. Iako ima oblasti u kojima se ta vokalska grupa u određenim položajima očuvala nepromijenjena, ipak ni u jednome crnogorskom govoru ta grupa nije ostala neizmijenjena u svim kategorijama.[1]

Pojas od Orahovca do hrvatske granice na Primorju te u unutrašnjosti teritorija Orjena, Krivošija, Grahova, Banjana, Golije, Pive, Drobnjaka, Jezera, Šaranaca, Uskoka, polimsko-ibarska oblast iznad Berana do državne granice, Gornja i Donja Morača i Rovca kontrahuju ao (< al i ьl) u dugo o. Izuzeci su znatniji u drobnjačkome i uskočkome kraju koji je naseljen stanovništvom iz unutrašnjosti. Zajednički izuzeci ticali bi se uglavnom sporadičnoga čuvanja ao kad je a pod akcentom, npr. dȁo, znȁo, nàodī i sl. Kao što se vidi, to je oblast u kojoj je stari poluglasnik vokalizovan u a.

Drugi pojas u kojemu je izjednačen rezultat kontrakcije ao (< al i ьl) u a jeste takođe oblast u kojoj je došlo do vokalizacije staroga poluglasnika u a. Zeta, Podgorica, Lješkopolje, Lješanska nahija, Komani, Zagarač, Bjelice, Cuce, Ozrinići, Bjelopavlići, Pješivci, Župa Nikšićka, Rudine Nikšićke te nikšićko područje prema Rovcima, Morači, Uskocima, Drobnjacima i Pivi. Ovđe spada donekle i govor Donjih Vasojevića, mada se u njemu umjesto ьl javlja i neizmijenjeno ao (posȁo, došȁo).

Treći pojas, što ga čini ostatak oblasti, u kojoj je sačuvan specifičan alternant poluglasnika (ae) ili stara poluglasnička vrijednost, dao je nejednake rezultate. Jedan dio te oblasti sačuvao je do našega vremena razliku između etimološkoga a i alternanta staroga poluglasnika, pa grupa al i ьl nije dala jednake rezultate. S druge strane, činjenica da je na teritoriji od Dobrote do Bara grupa ьl dala dugo o upućuje na zaključak da je cio taj prostor do novijega vremena čuvao staru izgovornu vrijednost poluglasnika, a da je današnji alternant koji predstavlja vokal između a ili e, s prevagom prve ili druge komponente, ustaljen u novije doba, možda od početka XIX vijeka, tj. prije no što je grupa ьl dala o. Ako bi se ta pretpostavka uzela kao tačna, onda u primjerima ьl > dugo o nije riječ o kontrakciji nego o gubljenju poluglasnika u slabome položaju ispred punoga vokala o (< l).

  • U Boki (Dobrota i govori poluostrva Vrmca i Luštice) staro ьl dalo je dugo o (mȍgō, rȅkō; kozóca / kozōcȁ / kozôca; orô, posô, kotô), a ao < al ostalo je uglavnom neizmijenjeno, npr. čȅkao, stojȁo, žȁo. Grbalj se samo unekoliko razlikuje od toga stanja. U njemu je ao (< al) ostalo neizmijenjeno, npr. čitȁo, graktȁo, bāčȁo, a ao (< ьl) najčešće je o kao i u Boki.
  • U Paštrovićima je ao < al dalo dugo a, npr. imâ, znāvâ, ćȅrā, prōvâ i sl. Grupa ьl dala je o kao i u prethodnome pojasu, npr. rȅkō, pronašô, zāšô, dȉgō i sl. Ista je situacija i u govoru Spiča, koji od Paštrovića dijeli do danas očuvani toponim Kufin, samo što se u govoru Spiča labijalizuje svako dugo a te se grupa ao (< al) kontrahuje kao dugo ao, npr. pjȅvāo, igrâo, kāzâo, pasâo, pomāogâo itd.
  • Kao i u koječemu drugome, i u vezi sa sudbinom vokalske grupe ao situacija u Mrkovićima je specifična. Moglo bi se reći da je osnovna intencija govora da ьl daje dugo ae (koje opet može biti nazalizovano i nenazalizovano), npr. pošâe / pošâen, a ao (od al) dugo labijalizovano ao (kao u Spiču), npr. krepâo. Međutim, ako je nekad i postojala takva intencija, ona je znatno narušena pa se javlja i dugo a i dugo o i neizmijenjena grupa. Na to je svakako uticalo bliže i dalje zaleđe.
  • Ostatak oblasti u kojoj je stari poluglasnik dao specifičan alternant ae umjesto ao imaju uglavnom ovakvu situaciju. Kad je riječ o sudbini stare grupe ьl ona je dala dugo ae, a grupa al (> ao) dala je dugo a. Takvo je stanje u Crmnici, Riječkoj nahiji, kučko-pipersko-bratonožićkoj oblasti te u plavsko-gusinjskoj oblasti i Gornjim Vasojevićima, a na osnovu sačuvanih relikata toga stanja moglo bi se zaključiti da je ista situacija vladala u Ćeklićima, Njegušima, Cetinju, Braićima, Poborima i Mainama. Kučki i plavsko-gusinjski govori se unekoliko razlikuju jer se u njima javlja nazalizacija poluglasnika, pa se umjesto grupe ьl javlja dugo aen odnosno dugo ąe. Primjeri za grupu ьl u ovim govorima bili bi: mȍgāe, kȍtāe / kotâe (odnosno mȍgāen, kotâen u Kučima i plavsko-gusinjskoj oblasti).

Literatura[edit]

  • Adnan Čirgić: Dijalektologija crnogorskoga jezika, FCJK, Cetinje, 2017.

Reference[edit]

  1. http://montenegrina.net/wp-content/uploads/2014/08/Adnan-Cirgic-Crnogorski-jezik-u-proslosti-i-sadasnjosti.pdf