Wp/cnr/Vladimir Popović - Španac, general-major

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnr
Wp > cnr > Vladimir Popović - Španac, general-major

Rođen je 27. januara 1914. godine u selu Gornji Brčeli, kod Bara u porodici Luke Popovića. Umro je 1. aprila 1972. godine u Londonu.

Biografija[edit | edit source]

Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a gimnaziju na Cetinje. Apsolvirao je 1937. na Medicinskom fakultetu u Beogradu. Još u ranoj mladosti, uključio se u rad omladinskog radničkog pokreta. Član Saveza komunističke omladine Jugoslavije je postao 1930, a Komunističke partija Jugoslavije 1932. godine. Za vrijeme studija na Beogradskom univerzitetu je bio jedan od organizatora i rukovodilaca revolucionarnog studentskog pokreta. Od 1934 – 1937 godine je bio u školi NKVD blizu Lenjingrada, pod nadimkom Španac, đe je naučio da svira klavir, engleski, nemački i španski jezik, diplomatski protokol. U periodu od 1935. do 1937. godine je bio član, a potom i sekretar Univertitetskog komiteta KPJ. Zbog revolucionarne aktivnosti više puta je hapšen.Učestvovao je na Svjetskom kongresu studenta-komunista u Parizu, 1937. godine, kao predstavnik Beogradskog univerziteta, zajedno sa Ivom Lolom Ribarom i Milovanom Lulom Matićem. Posle kongresa uspio je da se prebači iz Francuske u Španiju i pristupi Republikanskoj armiji. Prvo se borio u bataljonu „Dimitrov“ 15. internacionalne brigade, pa u 129. internacionalnoj brigadi, u kojoj je bio sekretar partijske organizacije Jugoslovena. Imao je čin kapetana Španske republikanske armije. Nakon poraza Španske republike, zajedno sa drugim interbrigadistima, bio je zatvoren u koncentracionim logorima u Francuskoj. Godine 1939. uspio je da pobjegne iz logora i ilegalno se prebači u Jugoslaviju. U Beogradu ponovo preuzima dužnost sekretara Univerzitetskog komiteta KPJ, a ubrzo postaje i član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Srbiju. Kasnije je bio instruktor Centralnog komiteta KPJ u Crnoj Gori i Dalmaciji. Učestvovao je u radu Pete zemaljske konferencije KPJ, održane oktobra 1940. godine u Zagrebu.

Drugi svjetski rat[edit | edit source]

Na sjednici Politbiroa CK KPJ, 4. jula 1941. godine u Beogradu, na kojoj je donijeta odluka po podizanju opštenarodnog ustnaka, je određen za delegata CK KPJ pri CK KP Hrvatske. Učestvovao je i na vojno-političkom savjetovanju u Stolicama, septembra 1941. godine, kada je izabran za člana Vrhovnog štaba NOP odreda Jugoslavije. Pored funkcije delegata CK KPJ, u Komunističkoj partiji Hrvatske obavljao je razne druge odgovorne dužnosti. Od polovine jula 1941. godine bio je sekretar Operativnog rukovodstva CK KPH, a od proljeća 1942. bio je sekretar Biroa CK KPH. Sredinom 1943. godine imenovan je za političkog komesara Trećeg bosanskog korpusa. Kada je 1944. godine Kosta Nađ, postavljen za komandanta Glavnog štaba NOV i PO Vojvodine, preuzima funkciju komandanta Trećeg korpusa i dobija čin general-majora. U ovom periodu korpus je vodio borbe za oslobođenje Bosne i stvaranje uslova za prodor jedinica NOVJ u Srbiju. Novembra 1944. godine prelazi na rad u centralnim organima nove Jugoslavije, i radi u Vrhovnom štabu NOV i POJ i Centralnom komitetu KPJ.

Poslijeratna karijera[edit | edit source]

Nakon oslobođenja Jugoslavije radio je u diplomatskoj službi: 1945. godine bio je predstavnik Demokratske Federativne Jugoslavije pri vladi Otačastvenog fronta Bugarske i predstavnik CK KPJ kod Centralnog komiteta Bugarske radničke partije. Od 1945. do 1948. godine bio je ambasador FNRJ u Moskvi, od 1948. do 1950. godine prvi pomoćnik ministra inostranih poslova FNRJ, Edvarda Kardelja. Od 1950. do 1954. godine bio je ambasador FNRJ u SAD. Od 1954. do 1955. godine bio je predsjednik Odbora za inostrane poslove Narodne skupštine FNRJ, od 1955. do 1958. godine prvi ambasador FNRJ u NR Kini, a 1958. godine izabran je za člana Saveznog izvršnog vijeća i predsjednika Odbora za ekonomske odnose sa inostranstvom. Kasnije je bio generalni sekretar predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita i član Savjeta federacije. Kao diplomata učestvovao je na velikom broju međunarodnih, regionalnih i drugih skupova. Bio je član jugoslovenske delegacije na Pariskoj mirovnoj konferenciji, 1946. godine. Učestvovao je na više zasedanja Organizacije ujedinjenih nacija, u periodu od 1946. do 1955. godine; na Drugom samitu nesvrstanih zemalja u Kairu, oktobra 1964. i na nizu sastanaka diplomatskih predstavnika Jugoslavije sa predstavnicima drugih zemalja i organizacija. Za člana Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije biran je na Petom, Šestom, Sedmom i Osmom kongresu, a na Devetom kongresu SKJ, održanom marta 1969. godine u Beogradu izabran je za člana Predsjedništva SKJ. Umro je 1. aprila 1972. godine u Londonu, a sahranjen je u Beograd u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju. Dom kulture u Baru nosi njegovo ime, a ispred Doma je njegova bista.

Odličja[edit | edit source]

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i niza drugih inostranih i jugoslovenskih odlikovanja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 10. jula 1952. godine.

Poveznice[edit | edit source]

Izvori[edit | edit source]

  • Martinović Srđa, Crnogorska vojna elita JNA ?1943-1992, Matica, br. 70, Podgorica, 2017, str. 543-658.