Wp/cnr/Slobodan Đurić Puro

Slobodan Puro Djuric

Slobodan Puro Đurić (Cetinje, 1935) je crnogorski slikar.

Bio je predśednik ULUCG i član Predśedništva SULUJ. Jedan je od osnivača i dugogodišnji rukovodilac Cetinjskog salona jugoslovenske umjetnosti „13. novembar“ na Cetinju, član Odbora za likovnu djelatnost CANU i jedan od utemeljivača i inicijatora Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju. Bio je priznati društveno-politički radnik i gradonačelnik Cetinja. Član je ULUCG od 1959. godine. Ima status istaknutog kulturnog stvaraoca Crne Gore.

Biografija

Rođen je 1935. godine na Cetinju, u familiji koja je generacijama, više od jednog vijeka, njedrila umjetnike. Kao dječak, pokazivao je afinitete za muziku i film. Gitaru i violinu učio je u muzičkoj školi na Cetinju. Sa četrnaest godina ipak se opredjeljuje da upiše Filmsku školu u Zagrebu. Pod uticajem zagrebačke likovne scene, upisuje čuvenu hercegnovsku Umjetničku školu, a kasnije završava Pedagošku akademiju i Kulturološki fakultet. Nakon završene hercegnovske Umjetničke škole radi kao slobodni umjetnik.

U periodu od 1965. do 1975. godine zapošljen je u Elektroindustriji „Obod”, kao grafički i prvi crnogorski industrijski dizajner. Radio je na kreiranju mnogih Obodovih proizvoda i inoviranju detalja postojećog dizajna. Godine 1967. napravio je prvu knjigu grafičkih standarda vizuelnog i korporativnog identiteta i logotipa elektroindustrije Obod. Pokreće, kao grafički urednik, i fabrički list „Obodin” (1965–1975) koji je, takođe, ilustrovan Purovim ilustracijama.

Specifično Purovo „prostorno osjećanje” zapravo predstavlja oprostoreno sjećanje na davno zaboravljeni svijet „malih stvari”, koje sobom nose amalgamiranu memoriju mjesta/ambijenta, atmosfere, situacija, zapretanih u vlastitim i komšijskim avlijama, tavanima, tezama, ulicama dekirikovske metafizičnosti i pompejanske koloritnosti...Puro u hororvakuovski organizovan prostor smješta razne, kako sam kaže : „odbačene komade - rasklimatana vrata, kicoški naherene dimnjake, okate prozore, patinirane fasade, načete zidove, izlomljene linije krovova, vitke oluke...”. Ta svojevrsna nadrealno-irealna arhitektonika „malih stvari” produkt je individualne „mentalne arhitekture“, onog unutarnjeg konstrukta koji redefiniše, nanovo konstruiše, multiplicira, preispituje, gradi svoj mali/veliki svijet prizora. U deskriptivnom krokiju svog umjetničko-razvojnog puta Đurić „skicira”: „U početku je to bio neki stilizovani realizam. Kasnije, malo više geometrizovan. Od polovine šezdesetih godina ušao sam u neki svijet irealnog slikarstva. Ipak je to sve do danas bilo na granici realnog i nadrealnog“, nadalje Đurić dodaje...“sve transformacijom proizilazi jedno iz drugog...”

Dr. Anastazija Miranović: Tekst iz kataloga

Nakon toga, od 1975. do 1984. prelazi u Centar za kulturu Cetinje đe je imenovan za rukovodioca Likovnog salona „13. novembar”, koji, baš u tom periodu, iz cetinjskog prerasta u republički, da bi kasnije prerastao u jedan od najreferentnijih jugoslovenskih likovnih salona. Tokom tog perioda sakupljen je fond Salona od preko 300 umjetničkih djela - slika, skulptura i grafika poznatih crnogorskih i jugoslovenskih stvaralaca koji su uglavnom poklanjali svoje radove, cijeneći značaj Salona. Nagrađeni radovi su otkupljivani, a danas su na čuvanju, u vlasništvu Narodnog muzeja Crne Gore na Cetinju.

Puro je takođe bio grafički urednik „Cetinjskog lista”. U tom periodu intenzivno sarađuje sa izdavačkom kućom „Obod” Cetinje na grafičkom opremanju velikog broja knjiga tog izdavača.

Iako je napustio filmsku školu, njegova vezanost za film i rad na njemu traju. U periodu od završetka Umjetničke škole do preuzimanja mjesta gradonačelnika Cetinja (1984) radio je na mnogim dokumentarnim i igranim filmovima, kako na pisanju scenarija, tako i na organizaciji snimanja, kao i na izradi scenografija, od kojih se izdvaja scenografija rađena za crnogorski igrani film „Sramno ljeto”, u režiji Branislava Bastaća.

U penziju, samo formalno, odlazi 1990. godine, jer se tada još intenzivnije posvetio ne samo stvaranju likovnih djela, već i pisanju knjiga od kojih je do sada objavio sedam: Dado Đurić: fragmenti iz života i Cetinjske šaljive priče, u šest knjiga.

Studijski je boravio u: Francuskoj, Italiji, SSSR-u, Španiji, Grčkoj i Rusiji.

Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1959. godine.

Njegova djela nalaze se u mnogim galerijama, zbirkama muzeja i privatnim kolekcijama u zemlji i inostranstvu.

Živi i stvara na Cetinju, u Budvi i Podgorici. Od 1963. godine je u braku sa Vidom Kaluđerović, sa kojom ima troje đece, Anu, Maju i Mirka.

Knjige

• Dado Đurić: Fragmenti iz života (2014)
• Cetinjske šaljive priče, pet knjiga (1999, 2001, 2003, 2006, 2008)

Samostalne izložbe

• 1961. Umjetnički paviljon, Titograd
• 1961. Plavi dvorac, Cetinje
• 1964. Plavi dvorac, Cetinje
• 1974. Umjetnički paviljon, Titograd
• 1974. Plavi dvorac, Cetinje
• 1974. Galerija Santa Marija, Budva
• 1977. Mali likovni salon, Novi Sad
• 1996. Galerija Most, Podgorica
• 2002. Galerija Spinnaker, Herceg Novi
• 2005. Bar
• 2008. Crkva Santa Marija, Budva
• 2017. Crnogorska galerija umjetnosti Miodrag Dado Đurić, retrospektiva, Cetinje

Nagrade

• Prva nagrada za mlade likovne stvaraoce Savjeta za prosvjetu i kulturu Crne Gore (1956)
• Nagrada likovnog salona 13. Novembar, Cetinje (1968)
• Nagrada likovnog salona 13. Novembar, Cetinje (1973)
• Trinaestojulska nagrada za slikarstvo Skupštine Crne Gore (1974)

Odlikovanja

• Orden zasluge za narod sa srebrnom zvijezdom, ukazom predśednika SFRJ Josipa Broza Tita
• Orden Republike, odlukom Predśedništva SFRJ

Vanjske veze

• Slobodan Đurić (tekstovi)
• Raskovnik, gost: Slobodan Puro Đurić (03.09.2015.)
• Puro Đurić ŠALJIVE CETINJSKE PRIČE