Wp/cnr/Slikarstvo Balšića

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnrWp > cnr > Slikarstvo Balšića
Jump to navigation Jump to search

Saznanja o slikarskoj umjetnosti balšićke epohe gotovo su neznatna. Pri sadašnjem stanju naučne spoznaje, može se samo generalno konstatovati da je zidno slikarstvo moralo biti razvijeno u srazmjeri s njihovim graditeljskim dometima. Da se razmišlja tako, daju za pravo izvjesni tragovi freskoslikarstva nađeni u srušenome zidnom malteru episkopske crkve u Prečistoj Krajinskoj i na zidnoj podlozi djelimično sačuvanoj u hramovima na Gorici i Moračniku na Skadarskome jezeru. Osim toga, u starčevačkoj Bogorodičinoj crkvi, koja takode pripada jezerskoj skupini, prepoznaju se ikonografski ostaci jevanđelista u pandatifima i fragmenti fresaka na svodovima crkve. Nemoguće je, međutim, utvrditi o kojim scenskim detaljima je riječ jer su prekriveni nanosima kalcijuma različitoga sastava i gustine. S razlogom se računa na teškoće u pogledu skidanja tih naslaga soli ali, s druge strane, vjeruje se da će njihovim otklanjanjem stručnjaci ipak doći do izvjesnih očišćenih freskofragmenata koji će donekle pomoći fiksiranje bar nekih osobenosti balšićke slikarske faze. I pri sučeljavanju s nepoznanicom u pogledu bitnih obilježja balšićkoga freskizma čini se izvjesnim da se razvijao pod snažnim uticajem onovremene vizantijske ikonografije, s osobenim pečatom koji mu utiskuju primorski piktoreskni majstori.

Za identifikaciju slikarskoga sloja na objektima profane arhitekture, koji bi imao čvrste i jasne balšićke oznake, još je manje pouzdanih argumenata. Ukoliko i postoje tragovi zidnoga slikarstva na kućama i nekim crkvama u Starome Baru iz srednjega vijeka, više je nego nesigurno pripisati ih Balšićima. Možda je moguće samo predočiti da su neki neznatni ostaci ikonografije, po stilskim oznakama i tehnici rada, ma koliko nosili u sebi elemente spoja vizantinizma i gotičkoga izraza, istovremeno bili i tvorevina domaće slikarske fabule i tonaliteta. Ali od te tvrdnje teško je napraviti korak dalje. Olakšica bi svakako bila ako bismo na raspolaganju imali izvjesnu ostavštinu ikona koje su krasile balšićke domove i crkvena zdanja. Umjesto toga, nažalost, zna se samo za oskudni pisani trag o tome da je Balša III pośedovao jednu Bogorodičinu ikonu, koju je, navodno, rukotvorio Sv. Luka.

U jednoj varijanti slikarstva, uz svu koherentnost balšićke umjetnosti, posebno ispoljene u oblasti graditeljstva, došla je do izražaja i jedna prirodna diferencija. Razlika o kojoj je riječ odnosi se na minijaturno ukrašavanje bogoslužnih crkvenih knjiga. Poznato je da je tokom XIV vijeka Dubrovnik bio jedan od važnih središta prepisivanja i iluminiranja katoličkih crkvenih knjiga. Takve knjige imale su određenu prođu i u zetskoj katoličkoj sredini, pa i u krajevima koje su još jedno vrijeme držali Balšići (do 1421). Zna se i da su crkvene knjige iz dubrovačkih skriptorija distribuirane, na temelju narudžbina, na jug sve do Skadra, pa i dalje. Pomenimo dva registrovana slučaja. Pred kraj vlade Đurađa II Stracimirovića Balšića (1397) dubrovački minijaturist Marin Maksi sačinio je prijepis jednoga misala, po narudžbini đakona Vladislava i kanonika Katedrale Sv. Tripuna u Kotoru. Nešto ranije, i ulcinjski prezviter Marin takođe je iz Dubrovnika bio nabavio jedan misal. Prepisivač i iluminator toga drugog crkvenog spisa bio je Marin Bogojević iz Dubrovnika. Bogoslužne knjige, rađene po narudžbini zetskih katoličkih klerika, bile su iluminirane u gotičkome minijaturnom slikarskom žanru.

Ukrašavanje crkvenih knjiga namijenjenih vjernicima grčkopravoslavnoga, istočnog obreda ima drukčiju iluminatorsku interpretaciju. Slikari-minijaturisti, što je i razumljivo, tražili su uzore i crpili motive iz starijih crkvenih knjiga nastalih u domaćim skriptorijima, ili iz prijepisa vizantijske produkcije i umjetničke kreacije. U pogledu praćenja te pojave ispitivanja su još uvijek ograničena na jedan jedini crkveni spis, koji se po dekorativnim karakteristikama i tekstološkome sadržaju može vezati za balšićko razdoblje. U pitanju je tzv. Cetinjski psaltir s tumačenjima, koji se svojim ukrasnim ikonopisom dijametralno razlikuje od pomenutih katoličkih misala. Već je indicirano da je Cetinjski psaltir najvjerovatnije prepisan i ilustrovan u nekome od pravoslavnih skriptorija na Skadarskome jezeru i da se danas čuva u rukopisnoj zbirci Sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Prilikom sklanjanja crkvenih spisa ispred Turaka, koji su zapośeli crkve i manastire na Skadarskome jezeru, vjerovatno je i pomenuti psaltir privremeno bio odložen u Kom, potom u Crkvu Sv. Nikole na Obodu, da odatle napokon dospije u Bogorodičin manastir na Cetinju. Stručnjake za izučavanje slikarstva privlače uglavnom ukrasni inicijali ukomponovani kao spoljna obilježja povezana s tekstom Psaltira, njihovi ornamentalni sadržaji i motivski uzori. Ipak, radi se o prilično skromnome slikarskom dekoru, bez osobite raskoši, maštovitosti i nadahnuća. Ukupni ukrasni fond, osim jedne skromne zastavice s tri motiva lozice, urađene crnom i crvenom bojom, čine samo inicijali izvedeni crvenom bojom, dok su poneki dati u kombinaciji sepije s prljavoplavom bojom. Najčešće na početnim listovima i marginalnim bjelinama rukopisa ucrtane su ruke koje ukazuju na tekst. Na samo jednoj stranici, u lijevom donjem uglu, izmodelovana je polufigura mladića u profilu, kovrdžave kose, koji izduženim kažiprstom desne ruke pokazuje na pisani tekst.

Gotovo svi inicijali, složeniji po stilskome oblikovanju i motivskoj strukturi, mogli bi se okvirno podijeliti u četiri skupine. Najjednostavnijoj pripada veliko crveno slovo, bez ukrasa, s razlistanim krajevima, poneđe još obogaćeno i izvedenim viticama. Unutar nekih od tih slova (ćiriličko B i V) ucrtana je glava ili poprsje čovjeka, uvijek datog u profilu. U knjizi je ponajviše takvih inicijala. Visinskim rasponom oni obuhvataju četiri do šest redova. Drugoj grupi, koja je brojna, pripadaju nešto veći inicijali, rađeni do visine od deset redaka. Riječ je o crvenim slovima s viticama oko jednoga odnosno drugoga kraja i tijelima obavijenim ispreplijetanom bijelom trakom. Završeci tih inicijala često imaju oblik glave nekoga čudovišta iz životinjskoga carstva, koje guta ukrasni list. To se najčešće srijeće na inicijalima svečano predstavljenim u nekoliko boja (crvena, crna, sepija, prljavoplava). Inicijali svrstani u treću skupinu rjeđe se javljaju. Oni nemaju ukrasne završetke, već samo geometrijske šare u strogome izvođenju. Svakako su najljepši, ali zato i najmalobrojniji, inicijali četvrte skupine, transponovani u neku čudovišnu životinju razgranatoga repa koja poseže da proguta ukrasnu granu omotanu oko njezina repa i glave. Po prilici, skriptor-prepisivač Cetinjskoga psaltira i njegov iluminator bila je ista ličnost. Na to nas upućuje istovjetno mastilo kojim je pisan tekst i ukrašavani inicijali. Nesumnjivo je, međutim, da je pri dekorisanju inicijala morao ponekad dodavati i drugih boja. Radeći na Cetinjskome psaltiru, njegov minijaturist je vjerovatno pred sobom imao odgovarajući predložak iz XIII vijeka, ali uz odsustvo dara da ga vjerno kopira i iluminira. Moglo bi se pomišljati da je pred sobom imao tzv. Vukanovo, odnosno Stefanovo jevanđelje. Takva asocijacija je osnovana, jer su neki inicijali iz Psaltira posve isti kao u Stefanovu jevanđelju. To, naravno, ne znači da se iluminator nije mogao poslužiti i znatno starijim predloškom, kakvi su u to vrijeme kolali balkanskim prostorom. Na takve indikacije ukazuju nevješte i dosta naivne predstave čudovišta, kojih je moglo biti u ilustrovanim bogoslužnim knjigama, rasutim po Makedoniji i Bugarskoj. U pogledu minijaturisanja takvih knjiga balkanski Sloveni su se jedino mogli ugledati na starije vizantijske rukopisne knjige. (Jedan crkveni spis starije grčke provenijencije nedovoljno je ispitan, a čuva se u grčkome muzeju grada Varija.)

Izvoditi globalne zaključke o slikarstvu balšićke faze na temelju izvora kojima se sad raspolaže bilo bi više nego pretenciozno. Na opreznost, koju valja imati u tome pogledu, ukazuje činjenica da su oni u arhitektonskoj umjetnosti ostavili iza sebe značajno graditeljsko djelo. Pošto u tome pogledu ne može biti nikakve rezerve, teško je povjerovati da i njihovo slikarstvo nije bilo bar u približnoj srazmjeri s graditeljskim spomeničkim fondom. To pretpostavlja potrebu i obavezu daljih traganja za neposrednim i posrednim izvorima koji bi upotpunili naša saznanja o slikarskim dometima njihova vremena.

Poveznice[edit]

Izvori[edit]

  • Dragoje Živković, Istorija crnogorkoga naroda, tom I, Cetinje, 1989