Wp/cnr/Simo Markov Martinović
Simo Markov Martinović, protojerej i arhijerejski zamjenik. Rođen je 7. oktobra 1885. godine u Bajice u svješteničkoj porodici protojereja i člana Konsistorije Marka popa Joka i majke Stane rođene Kostić iz Rvaša. Umro je 9. februara 1961. godine.
Biografija[edit | edit source]
Osnovnu školu završio je u Bajice, a Gimnaziju i Bogoslovsko-učiteljsku školu na Cetinju. Prvo je službovao kao učitelj u Zeti kod Podgorice. Nakon toga rukopoložen je za svještenika, a ujedno je bio i učitelj u parohiji Trešnjevo u Cucama u Katunskoj nahiji. Kao pop i učitelj na Trešnjevu je 1907. godine osnovao prvu čitaonicu. Nakon očeve smrti 1909. godine došao je za bajičko-donjokrajskoga paroha. Na ovoj dužnosti ostao je do 1930. godine, kada je postavljen za paroha cetinjskog. U Bajice je bio aktivan član čitaonice »Pet Martinovića« kao i čitaonice na Cetinju. Za vrijeme Knjaževine i Kraljevine Crne Gore učesnik je brojnih važnijih političkih i glavarskih skupova.
Balkanski ratovi[edit | edit source]
Učesnik je Prvog balkanskog rata 1912-1913. godine u sastavu Primorskog odreda kada se istakao junaštvom na Skadarskom ratištu.
Prvi svjetski rat[edit | edit source]
Istakao se učešćem i u Prvom svjetskom ratu 1914-1916. godine. Za vrijeme austrougarske okupacije 1916. godine kada su austrougarske okupacione vlasti donijele odluku da podignu austrougarski spomenik na Lovćenu, zaslužan je za očuvanje Njegoševih kostiju. Nije bio zadovoljan odlukama Podgoričke skupštine i učestvovao je u događajima 1918. godine sa svojim bliskom rođacima Martinovićima. U izbjeglištvu u Gaeti nalazila se i njegova rođena sestra Cvijeta Popova. Nakon 1918. godine bio je istaknuti borac za staleška pitanja svještenika.
Poslijeratni period[edit | edit source]
Aktivno je radio na uređenju odnosa između crkve i države. Zalagao se da pitanje svještenika u novoj državi bude riješeno kao u Kraljevini Crnoj Gori tako da se tretiraju kao ostali državni službenici. Kao sekretar bio je član odbor svještenika koji je formiran na teritoriji Crne Gore kojim je predśedavao proto Ilija Đurašković. Odlazio je od mjesta do mjesta organizujući svještenike da upućuju Vladi u Beogradu protest. Nakon nekoliko godina iscrpne borbe regularnim putem održano je nekoliko pokrajinskih sastanaka da bi na posljednjem održanom 2. maja 1924. godine bila donijeta odluka o štrajku. Sve parohijske knjige predate su Mitropoliji i otkazana je poslušnost za sve obrede osim za krštenja i pogrebe. Nakon više godina uporne borbe crnogorskim svještenicima priznat je status državnih službenika. Predvodio je grupu crnogorskih svještenika koji su učestvovali u Beogradu u demonstracijama protiv režima Stojadinović-Korošec povodom smrti patrijarha Varnave.
Drugi svjetski rat[edit | edit source]
Tokom maja 1941. godine kao predstavnik crkvenih vlasti bio je jedan od pet članova Centralnog komiteta na Cetinju za uspostavu Nezavisne Crne Gore, zajedno sa Mihailom Ivanovićem, Jovom Popovićem i Ivom Jovićevićem. Centralni komitet sazvao je Petrovdanski sabor 12. jula 1941. godine. Učesnik je Petrovdanskog sabora održanog u Zetskom domu na Cetinju kao jedan od pet članova njegovog Predśedništva. Kako mu je čitava porodica pripadala narodnooslobodilačkom pokretu, brat Radovan i sinovi Niko i Božo 14. jula 1941. godine je uhapšen prilikom čega je udaran od strane italijanskih vojnika. Nakon toga je pušten, boravio je u periodu 1941-1944. godine na Cetinju i bio je blizak Crnogorskoj federaalističkoj stranci struji oko Krsta Popovića. Od strane italijanskih okupacionih vlasti na njega je vršen pritisak da u svojim beśedama osudi oslobodilački pokret što nikada nije učinio, već je govorio: »Ja se molim Bogu za dobro svojeg naroda«. Nakon Drugog svjetskog rata 1945. do 1947. godine bio je parog cetinjski kao protojerej stavrofor kada je na lični zahtjev penzionisan.
Poslijeratnim period[edit | edit source]
U poslijeratnom periodu jedno vrijeme figurirao je kao mogući kandidat za crnogorskog mitropolita, a vršio je dužnost arhijerejskog zamjenika. U tom periodu zajedno sa popom Petrom Kapom bio je najugledniji svještenik u Crnoj Gori. Bio je dobar poznavalac crnogorske istorije i tradicije, poznavao je običaje i način života plemena i porijeklo crnogorskih bratstava. Njegovao je ljubav prema knjizi koju je naslijedio od oca popa Marka i đeda popa Joka. Živio je na Cetinju. Odlikovan je sa više odlikovanja za hrabrost, kao i vojne i civilne zasluge.
Porodica[edit | edit source]
Zasnovao je brak sa Đorđinom kćerkom popa Jovana Vujanovića iz Ulcinja sa kojom je imao sinove Nika, akademika i oficira i Boža, sekretara u Izvršnom vijeću Skupštine CR Crne Gore i oficira. Umro je 9. februara 1961. godine, a sahranjen je u Bajice.
Poveznice[edit | edit source]
Izvori[edit | edit source]
- Martinović, Srđa, Martinovići iz Bajica u Božicnom ustanku 1919. godine, Crnogorski anali, br. 12, Cetinje, januar 2017.