Wp/cnr/Savo Nikov Martinović
Savo Nikov Martinović, oficir. Rođen je 2. avgusta 1893. godine na Cetinje u porodici Nika popa Joka i majke Joke rođene Matanović. Osnovnu školu završio je na Cetinju, a kao stipendista kralja Nikole uputio ga je na školovanje u Srbiji. Učesnik je Prvog balkanskog rata 1912-13. godine u borbama na Skadarskom ratištu u sastavu Primorskog odreda pod komandom generala Mitra Martinovića. Učesnik je i Prvog svjetskog rata 1914-16. godine. Za vrijeme Božićnog ustanka 1919. godine bio je uhapšen, pri pokušaju bjekstva iz zatvora ranjen je i završio je u bolnici. Uz pomoć svoje bliske rođake kraljice Jelene Savojske uspio je da napušti Crnu Goru i izbjegne strijeljanje. Izbjegao je za Medovo u Albaniji u januaru 1919. godine, odakle je otišao za Italiju i priključio se crnogorskoj vojsci u Gaeti. U sastavu crnogorske vojske nalazio se u sastavu I čete I bataljona prvo kao podoficir, a ubrzo je proizveden u potporučnika crnogorske kraljevske vojske u Fonte Amoreu. U januaru 1922. godine iz Napulja je zajedno sa još 95 oficira i vojnika na čelu sa Krstom Zrnovim Popovićem brodom otišao za Argentinu. U Buenos Aires stigao je u februaru 1922. godine. U Argentini je došao sa bratom Krstom i sestrom Stanicom sa kjima je zajedno bio u Gaeti. Stanica se udala za oficira Boža Bećira. Živio je u hotelima prije nego je počeo da stvara novi život u dalekoj zemlji. Zajedno sa bratom Krstom i još nekoliko crnogorskih iseljenika organizovao je crkveni pomen kralju Nikoli Petroviću-Njegošu i članovima njegove porodice. Takav jedan pomen u njihovoj organizaciji održan je 1928. godine u Dok Sudu predgrađu u okolini Buenos Airesa. Imao je svoj hotel u Ćaku pod nazivom »Jadran«, živio je na relaciji Ćako-Buenos Aires sve do penzionisanja. U Argentini se oženio Elenom rođenom Roganović kćerkom crnogorskih emigranata sa kojom je imao petoro đece: sinove Dragutina, Vladimira i Vasa i kćerke Deliu i Vojislavu. Uvijek je bio nostalgičan za Crnom Gorom u kojoj nikada nije mogao da se vrati, a u kojoj su mu ostali majka, braća i sestre. Održavao je pismenu prepisku sa rodnim krajem. Preminuo je 7. januara (na Božić) 1975. godine u provinciji Ćako. Sahranjen je na groblju Quitilipi u Ćaku. Njegov unuk slikar Huan Martinović napravio je njegov portret sa Savovih 18 godina, kojim je predstavio njegovu figuru poput velikog drveta čije su sve grane koje simbolišu ruke i milovanje sa melanholičnim očima prema njegovoj Crnoj Gori. Prema riječima njegovih potomaka bio je skroman čovjek, koji je volio porodična okupljanja, o Crnoj Gori je rijetko pričao jer je to izazivalo veliku tugu, a njegovao je vrijednosti istine, pravde, poštenja i poštovanja koje se prenio na svoje potomstvo. Njegovo potomstvo privrženo je Crnoj Gori i njenim vrijednostima.
Poveznice[edit | edit source]
Izvori[edit | edit source]
- Martinović, Srđa, Martinovići iz Bajica u Božicnom ustanku 1919. godine, Crnogorski anali, br. 12, Cetinje, januar 2017.