Wp/cnr/Savić Marković Štedimlija

Savić Marković Štedimlija (Stijena, Piperi, 12. I 1906. – Zagreb, 25. I 1971), crnogorski publicista i književnik.

Biografija[edit | edit source]

Pošto je završio osnovnu školu u rodnom mjestu, učio je gimnaziju u Podgorici, Peći, Nišu, Aleksincu, Jagodini i Leskovcu. Bio je isključivan iz škola zbog komunističkog djelovanja. Prava i filozofiju studirao je na Sveučilištu u Zagrebu. Na početku svoje knjige Crna Gora u Jugoslaviji (1936), donio je kratke bibliografske podatke o sebi: "Pisao je pjesme, novele, kritike i članke u raznim listovima i posebno. Dosad je objavio knjigu stihova Rub jave (1929), političku brošuru Gorštačka krv - Crna Gora 1918-1928 (1928), knjigu članaka i polemika o umjetničkom i kulturnom životu Crne Gore Skidanje maske (1932); iz oblasti književne kritike, brošure: Simulanti u socijalnoj literaturi (1932), Mistifikatori likvidiraju umjetnost (1934) i Antikrležijanci (1933), zatim zbirku eseja o jedanaestorici hrvatskih pjesnika O nama govore pjesnici (1932) i brošuru Školovanje crnogorske omladine (1935)". Nakon navedenih knjiga i brošura, Savić Marković je, do Drugog svjetskog rata, objavio i djela: Osnovi crnogorskog nacionalizma (1937), Crnogorske štamparije (1938), Božidar Vuković i mletački štampari u XVI vijeku (1939) i Tragom Popa Dukljanina (1941). Ośećajući obavezu da djeluje u interesu Crne Gore, u aprilu 1941. god. u Zagrebu je osnovao Crnogorski nacionalni komitet, a zatim Crnogorski ured^[1], preko kojih je radio na spašavanju od ustaškog terora Crnogoraca, Jevreja i pripadnika pravoslavne konfesije koji su mu se obraćali za pomoć. Period od 1945. do 1955. godine proveo je u gulazima u Sovjetskom Savezu. Pošto je predat jugoslovenskim vlastima, pod optužbom da je sarađivao sa režimom NDH osuđen je na osam godina strogog zatvora, od čega je izdržao četiri, u Staroj Gradiški i na Golom Otoku. Nakon izlaska iz zatvora sudski mu je bilo zabranjeno da javno djeluje pa je svoje članke, da bi bili objavljivani, potpisivao pseudonimima, koristeći ime svoje žene Ljubice Klančić i rođaka Tomaša Markovića, učitelja.

Pod imenom Tomaša Markovića objavljen je prvi tom Savićeva djela Istorija školstva i prosvjete u Crnoj Gori, uz recenziju akad. dr Đorđa Sp. Radojičića (Zavod za izdavanje udžbenika Socijalističke Republike Srbije, Beograd, 1969). Za tu knjigu Tomaš Marković dobio je najznačajnije državno priznanje – Trinaestojulsku nagradu. Iz srpskih nacionalističkih krugova Savić Marković uporno je označavan kao "separatista" i "crnogorski ustaša". Na prijedlog Blaža Kilibarde, Vlada Republike Hrvatske posmrtno je rehabilitovala Savića Markovića Štedimliju, dodijelivši mu status "bivšeg političkog zatvorenika".

Izvor[edit | edit source]

Danilo Radojević: Tri zabranjene knjige Savića Markovića Štedimlije, DANU, Podgorica, 2008.
Danilo Radojević: "Savić Marković Štedimlija o Njegošu i Crnoj Gori njegova vremena", u knjizi: Savić Marković Štedimlija, Ogledi o Njegošu, FCJK, Cetinje, 2015.