Wp/cnr/Satira

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnrWp > cnr > Satira
Jump to navigation Jump to search

Satira je književno djelo ili postupak u kojem ili kojim se napada pojedinac ili zajednica, kakva mana, karakterna osobina, uvjerenje i sl., pri čemu se predmet napada podvrgava ismijavanju, ironiji, osudi i preziru.

Satira[edit | edit source]

Pod satirom se podrazumijeva:

  • kraća ili duža pjesma u kojoj se na podrugljiv način ukazuje na štetne pojave u društvu ili na negativne osobine pojedinaca;
  • književno djelo bilo kog žanra koje izvrgava podsmjehu slabe strane ljudske prirode, nosilaca vlasti, određenih staleža i sl.;
  • satirična književnost u širem smislu.

Prema tome, satira se može ispoljiti u obliku satirične pjesme, satiračnog epa/spjeva, satiračne poeme, satiračne drame (komedija), aforizma (koji u novije vreme postaje isključivo satirični žanr) ...

Neke od najčešćih osobina koje bivaju predmet satirične oštrice su: tvrdičluk, pomodarstvo, samohvalisanje, dvoličnost, servilnost, nemoral... U tom smislu, satira se služi i određenim (standardnim) stilskim sredstvima — hiperbolom, ironijom, a naročito alegorijom.

Istorija[edit | edit source]

Etimološki se riječ satira svojevremeno povezivala s mitološkim bićima satirima, a danas je prihvaćeno mišljenje – prvi put jasno formulisano 1605. u studiji O satiričnoj grčkoj poeziji i rimskoj satiri (De satyrica Graecorum poesi et Romanorum satyra) francuskog filologa Isaaca Casaubona (1559–1619) – da joj naziv potiče od latinske riječi satura, tj. satura lanx, što znači žrtvena zdjela napunjena različitim vrstama voća. U modernom smislu riječi, nastala je u Rimu. Začetnikom rimske stihovane satire smatra se Gaj Lucilije, a najvećim satiričarima staroga Rima Horacije i Juvenal. Drugi oblik satire je menipska satira, u kojoj se prvobitno proza miješala sa stihovima, nazvana tako po kiniku Menipu. Važni su joj predstavnici Varon, Petronije, Arbiter i Apulej. Ipak, satirično se kao aistorijska konstanta, kao modus ili kao Schreibweise, kako se govori u njemačkoj nauci o književnosti, pojavljuje i prije, a od srednjeg vijeka s lakoćom zapośeda različite žanrove. U novijoj (evropskoj) književnosti se kao izraziti satiričari navode: Migel Servantes, Fransoa Rable, Volter (sa svojim romanom Kandid), Džonatan Svift, Gordon Bajron, Džordž Bernard Šo, Nikolaj Vasiljevič Gogolj ...

Satira i humor[edit | edit source]

Satira se, tradicionalno, određuje kao viši, oštriji vid komike u odnosu na humor. Humor, naime, ima za cilj da samo nasmije čitaoca ukazujući na negativne pojave, a satira da osudi te pojave i osobine i potpomogne njihovom iskorijevanju.

Izvori[edit | edit source]

  • Časopisa za književnost, umetnost i kulturu BUKTINJA Broj 31, glavni i odgovorni urednik Goran Vučković | Izdavač "Krajinski književni klub" Negotin, 2012

Poveznice[edit | edit source]