Wp/cnr/Portret jedne lejdi

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnr
Wp > cnr > Portret jedne lejdi

Portrer jedne dame (London, 1881), roman je američkog književnika Henrija Džejma. Nastao je u razdoblju Džejmsove zaokupljenosti tzv. međunarodnom temom, koja istražuje odnos između evropskog i američkog duha, odnosno značenja koje Evropa ima za Amerikance i načina na koji ona djeluje na njih.

Đeca Starog kontinenta u funkciji su vlastite duge istorije, tradicije i iskustva; oni su moralni kompleksniji (mudriji, ali pokvareniji), žive u konkretnijem i društveno sadržajnijem okruženju. Evropa može Amerikanca nevjerovatno obogatiti, jer mu nudi ono što je Džejms nazvao putstolovinom kulture. Ona, međutim, Amerikanca - koji je čistiji, neviniji, morlano spontaniji - može i unesrećiti. Tako zamišljena internacionalna tema je vezana za Džejmsovu središnju preokupaciju, čovjekovi svijest, kao i moralne te psihološke oblike njegovog iskustva, koji su u ranijim romanima još snažno vezani uz lične i društvene odredbe, da bi poslije, npr. u Golubičinim krilima, zašli u područje alegorije i mita.

Fabula[edit | edit source]

Odvažnu, lijepu mladu Amerikanku Izabel Arčer tetka, godpođa Tačer, dovodi u Englesku u svoju porodičnu rezidenciju Garder Kort. Onđe Izabel upoznaje rođaka Ralfa, koji boluje od TBC-a i koji se beznadno zaljubi u nju, ali će joj tu ljubav priznati tek nekoliko godina poslije, na smrtnoj postelji. U skladu s Džejmsovom koncepcijom američkog duha, ali i s humanizmom i individualizmom XIX vijeka i temom emancipacije žene. Izabel iznad svega želi iskustvom i znanjem razviti sebe kao samostalnu osobu. Ona je emotivna i plemenita, ali i egocentrična u svojoj želji za samostalnošću i slobodom. Na nivou fabule ona tu ličnu slobodu brani odbijanjem bračnih ponuda dvaju vrlo poželjnih i za Džejmsa simbolično značajnih udvarača (predstavnika Staroga i Novoga kontinenta), pa ostaje sama na prostoru svojega ja. Iako zaslužuje pobjedu zbog plemenitosti, biće kažnjena zbog oholosti. Tragično zaslijepljena, svoje bogatstvo polaže pred egocentričnog i okrutnoga Gilberta Osmonda, koji želi slomiti njezinu čežnju za slobodom, manipulisati njezinim moralnim stavovima. Duboko razočarana Izabel takođe otkriva da udaja za Osmonda nije bila plod njezina slobodnog izbora nego spletke. Nepovratno otuđena od Osmonda, otriježnjena i ojačana patnjom, ona snosi posljedice svojih postupaka i prihvata pokoru koja je u skladu s američkom protetanstkom tradicijom. Premda nudi mnoštvo konkretnih, vanjskih pojedinosti, Džejms je usredotočen na unutrašnji krajolik ośećaja i misli. Ne zanima ga svijet po sebi nego način na koji se on odražava u svijesti junaka u njegovoj drugoj pojavi.

Karakteristike[edit | edit source]

Autor je konceptualno blizak romanu struje svijesti J. Džojsa, V. Falknera, V. Vulfa, premda tehnički pripovijeda u trećem licu, bez upotrebe unutrašnjeg monologa. Zanima ga razvijena svijesta visoko civilizovanih junaka koji su podvrgnuti snloženom moralnom i psihološkom prikazivanju u spletu vrlo istančanih ličnih odnosa. Džejms shvata roma kao plod neizmjernog senzibiliteta, neke vrste goleme paukove mreže kojoj su najfinije svilene niti razapete u prostoru (komori) i svijesti i sposobne da na svojoj površini zadrže i najmanju česticu s kojom dođu u dodir. U skladu sa zahtijevima nadolazećeg modernizma, on pokušava rekreirati radnju pomoću dijaloga, dramskih prizora i slikovite uputrebe jezika. Prizori su često interiorizirani, odnosno likovi su u časovima duhovne krize ili tihe meditacije, u kojima se subjektivno spaja s objektivnim na vrlo moderan način. Nakon Poa i Melvila; Džejmsova osobenost do kraja posvećena pustolovini kulture, njegovi dodiri i korespondencija s uglednim ljudima i piscima na obijema stranama okeana, njegove radne bilježnice i predgovori sabranim djelima, kritički i teorijski tekstovi, svesci autobiografije, golem opus romana i pripovjedaka, te Portret dame kao njegovo prvo veliko remek-djelo simbolizuju dovršenje procesa kojim se na pragu XX vijeka amaerička književnost ravnopravno priključila do tada nadmoćnim tokovima zapadne kulture.

Izvori[edit | edit source]

  • Dunja Detoni-Dujmić, Leksikon svjetske književnosti: djela, Školska knjiga, Zagreb, 2004, str. 505. i 506.